ODNOS KNJIŽEVNIH VELIKANA

Begović i Krleža: Tužna pričao ljubavi i izdaji dvojice pisaca

Jedan od najvećih hrvatskih pisaca, rođen prije 135 godina u Vrlici, autor žanrovski najraznovrsnijeg književnog opusa u nas, izvođen na stranim pozornicama tijekom XX. stoljeća kao svi ostali hrvatski pisci zajedno, pisao je intenzivno pola stoljeća, posve raznoliko, iz nadahnuća i po narudžbi: poeziju, eseje, kritike, novele, romane, feljtone, humoreske, putopise, drame i jedan slavni operni libreto, a uz to mnogo prevodio, uređivao antologije i zbirke.

Uvijek dobro obaviješten o europskim strujanjima u književnosti i kazalištu, bio je inspiriran mnogobrojnim uzorima: petrarkistima, romantičarima, simbolistima u poeziji, Ibsenom, Hauptmannom, Pirandellom i Vojnovićem u drami. U središtu njegova interesa, kako književnog tako i životnog, uvijek bile su žene i njihova senzualnost - samosvjesne i željne iskušenja redovito vođene prema tragičkom usudu.

Nakon 1945., iz mnogih razloga, književnih, a još više izvanknjiževnih, ostao je u sjeni Miroslava Krleže pa se, u skladu s našim histeričnim ideološko-političkim mijenama mijenjao i naš pogled na njega - od ignoriranja (socrealizam) do bezrezervnog obožavanja (devedesete). Danas možemo ustvrditi da mu pripada jedno od najviših mjesta u povijesti hrvatske književnosti i kazališta.

Protežirao mladca

Uz Krležu, naravno. Relacija ovih dvojice velikana bila je vrlo komplicirana i trajala je gotovo četiri desetljeća, sve do Begovićeve smrti 1948. U našoj kolektivnoj kulturno-političkoj memoriji ona, kompleksna kakva jest, traje i dalje.

Prvi njihov “susret” dogodio se 1906., Krleža je trinaestogodišnjak s već velikim stažom pasioniranog gledatelja predstava HNK. Već afirmiranom i 17 godina starijem Begoviću tamo se te godine praizvodi drama o poljskoj grofici zanesenoj Napoleonom “Gospođa Walevska”, koja na premijeri zanosi i dječarca Krležu. Odmah poseže za Begovićevom modernističkom zbirkom lirike “Knjiga Boccadero” objavljene pod zvučnim pseudonimom Xeres de la Maraja, koju su tradicionalisti proglasili bolesnom pornografijom.

Krleža je impresioniran Begovićevim sonetima, po uzoru na njih piše svoju poeziju. No, za upoznavanje još nije došlo vrijeme - Begović ubrzo na dulje vrijeme odlazi iz Zagreba te uspijeva u Hamburgu i Beču (kratko i u Novom Sadu) ostvariti karijeru kazališnog praktičara. Dramaturg je i redatelj, tamo uči sve o unutrašnjim mehanizmima kazališta i uspostavlja važne veze u europskom kazališnom svijetu. Nakon sudjelovanja u pozadinskim operacijama tijekom Prvog svjetskog rata vraća se u Zagreb i postaje redoviti kazališni kritičar.

Već prije toga Krleža vodi tešku borbu s ravnateljem Drame Bachom, koji u njegovim mladenačkim dramama ne vidi nikakvu scensku praktičnost. Begović u to vrijeme već ima brojna iskustva s cenzurom, zabranama i nepravdama svake vrste (i Matoš ga optužuje za plagijat) pa se s iskustvima stečenim u njemačkom teatru oduševljava novim, “mladim poetom”, ne shvaćajući zašto ga uprava HNK uporno ignorira. Begovićeva jasno i na više mjesta deklarirana podrška mlađem piscu prerasta u prijateljstvo. Naziva ga “silnim” piscem čija je svaka replika “nemio udarac” (Vučjak), a pojedina djela “zaokružene moderne tragedije” i “virtuozne freske” “veličanstvene katarze” (Gospoda Glembajevi). Višestruko piše o njemu kao o “najmodernijem dramatičkom talentu naše literature”, punom “snage, scenskih problema i originalnosti”, za čije bi se radove “u drugim narodima otimali”.

Gđa Babić bila je snob

Kad se Krležin ulaz u HNK napokon i zbio, piše o njegovim predstavama vjerojatno najnadahnutije retke u povijesti naše kazališne kritike. Npr. u kritici “Golgote” iz 1922. punoj erudicije, oduševljenja Krležom i ljubavi za kazalište, predstavu proglašava “upravo uzornom”. Uvijek pronalazi i lijepih kritičarskih riječi za “uvjerljivu i dobru” glumu Bele Krleže. U “Gospodi Glembajevima” ustanovljuje da su joj “kretnje prirodne, nastup prilično siguran, čist, a pojava vrlo lijepa”. No nije propustio uputiti početnicu na “postepeni i solidni nauk i rad”. Kako i ne bi kad joj je, kao ravnatelj Drame, Milan Begović dodijelio ulogu barunice Castelli nakon što je tek “prošla” u debitantskoj ulozi kraljice u komediji “Diktator” Julesa Romainsa.

Ustvari, prijateljstvo je u to vrijeme bilo odavno potvrđeno dvostrukim kumstvom - Krleža i Begović bili su vjenčani kumovi Ljubi Babiću, ujesen 1919. Begović i Babić kumovali su vjenčanju Bele i Krleže koje se bez znanja njihovih roditelja zbilo u zagrebačkoj crkvi sv. Blaža. Događaj, iako pomalo otužan, proslavljen je u hotelu Palace na račun kumova jer su Krleže bili siromašni kao crkveni miševi započinjući zajednički život kao podstanari u stanu prvakinje HNK Milice Mihičić. Babićeva žena nije htjela prisustvovati vjenčanju: za nju je Krleža bio proleterski šuft koji je od imetka imao samo poderane cipele i kišobran i još gore - uređivao je komunistički časopis Plamen.

Orden legije časti

Godine 1923. Krleža je kum Begoviću u njegovu drugom braku s Bečankom Annerl Spitzer, prijateljstvo se nastavlja u stankama čestih Begovićevih putovanja u inozemstvo, a suradništvo kroz rad u časopisu Savremenik, u kojem je Begović urednik. Kao i svaki Sinjanin, Begović je veliki hedonist i galantni obožavatelj žena (biograf Mirko Žeželj pogodio je u sridu naslovivši njegovu biografiju “Pijanac života”), uživa u finoj spizi, vinu i cigaretama, ima svoj stol u Kazališnoj kavani i svoj cercle. On je sada najcjenjeniji hrvatski pisac, a slava mu nadaleko prelazi granice zemlje. U dvadesetim i tridesetim godinama nastaju njegova ponajbolja djela - drame “Božji čovjek”, “Pustolov pred vratima”, “Amerikanska jahta u splitskoj luci”, opsežan psihološki roman “Giga Barićeva”, iz kojeg (ne bez utjecaja Krležine drame “U agoniji”) ispisuje svoju najizvođeniju dramu “Bez trećega” te ogromni broj novela, putopisa, feljtona i utjecajnih kazališnih kritika.

Iz tog vremena datira i korespondencija koja se čuva u Zavodu za povijest hrvatske književnosti HAZU - dva pisma Miroslava Krleže upućena Begoviću iz Stubičkih toplica, u kojima piše da se kupa na 44,5 şC i živi “starački kostobolno”, te dopisnice iz Pariza i Frascatija. U to doba Krleža već ozbiljno ugrožava Begovića na prijestolju hrvatske književnosti, a političko djelovanje daje njegovu djelu dodatnu težinu.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. kolovoz 2022 15:52