ZAGREB Miko Tripalo bio je čovjek ljubavi, u politici i privatnom životu. Tim me riječima dočekala gospođa Vinka Tomić Tripalo na ulazu u Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, u zagrebačkom Oktogonu, kat iznad Instituta Vlado Gotovac.
Možda kraću, bolju i efektniju ‘definiciju’ jednog od najvećih hrvatskih političara nisam do tada čuo i prva mi je asocijacija bila kakva je zapravo šteta, prije svega za Hrvatsku, što je u Karađorđevu 1971. godine prekinut Tripalov fantastični politički put, kada je imao samo četrdeset i pet godina.
“ Tito je u Karađorđevu govorio Tripalu da ni ne sluti što on sprema za njega, samo ako se odrekne reformske opcije. Da se odrekao reformatora, drukčija bi mu bila sudbina. Ali, bio je dosljedna osoba, branio je ono za što se zalagao do kraja, po cijenu koju je platio”, kaže mi njegova udovica, čijom je zaslugom, uz podršku Josipa Kregara, Slavena Ravlića, Vlade Puljiza i još nekih i pokrenut Centar za demokraciju.
“Ali, ni poslije 1971. godine nije imao gorčinu prema Titu.”
Politika je Tripala pregazila, a možda je i osjetio sudbinu, jer je, što se malo zna, 1971. godine ozbiljno razmišljao da se posveti sveučilišnoj karijeri. Bio je izabran za nastavnika na Pravnom fakultetu, održao dva nastupna predavanja iz ustavnog prava, pripremao se za doktorat. Ali rijeka politike opet ga je ponijela, sve do tog kobnog Titovog ‘ne’. Godinu dana poslije Karađorđeva, na pogrebu Pere Pirkera, još je imao nadu za povratak, potiho je svojim drugovima govorio ‘brzo ćemo se vratiti’, a onda je počeo dug period izolacije. Razbolio se, gotovo mjesec i pol bio je u polukomi u bolnici. Godinama su policajci stajali pred njegovim prozorom, prisluškivali mu telefon.
“Barem znaju što mislim i neće im netko glup prepričavati moje razgovore”, govorio je bez gorčine.
Sa Savkom Dabčević uvijek je ostao skladni tim, Tuđmana nije volio.
“Je li se Miko nadao da će poslije njegove smrti raditi jedan takav Centar, koji izdaje knjige, organizira rasprave, okuplja vrhunske intelektualce, među kojima je i hrvatski predsjednik Ivo Josipović”, pitam gospođu Tripalo, a odgovor me zapravo i nije iznenadio: “Naravno da ne, nije on bio tip čovjeka koji bi tako nešto očekivao”.
Gospođa Tripalo krajnje nerado govori za novine, jer smatra da Tripalov životni put dovoljno sve objašnjava, pa je kao ‘pojačanje’ za ovaj razgovor pozvala i uglednog profesora Pravnog fakulteta i leksikografa dr. Slavena Ravlića, koji je vrlo aktivan u Centru za demokraciju. Vinka Tomić Tripalo druga je Tripalova supruga s kojim je bila od osamdesetih godina do njegove smrti. Do 1984. predavala je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, a u Zagrebu živi od 1983. godine. Radila je četrnaest godina u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, kao urednica, prvo u Enciklopediji Jugoslavije, pa zatim Hrvatskoj enciklopediji.
“U njegov sam život ušla osamdesetih godina i uglavnom i nismo razgovarali o politici.”
Političar koji se smije
“Ni privatno Tripalo nikoga nije mrzio. Ljudi koji su sigurni u sebe i u ono što zastupaju uvijek su topliji i srdačniji, govore mirnije. To je bio Tripalo. Drugi koji nemaju tu sadržinu nadoknađuju to vikom i histerijom. Tako je u životu, ali i javnom životu”, kaže gospođa Tripalo, a Slaven Ravlić dodaje da je Tripalo bio političar koji se smijao, što je u komunističko vrijeme zapravo bila rijetkost.
“U izrazu njegovog lica znala se vidjeti i zabrinutost, ali prije svega se osjećala toplina.”
Životni put Sinjanina Ante Tripala iz ugledne veleposjedničke obitelji počeo je 1926., a krsni kum Davorin Sesardić dao mu je nadimak Miko. S odličnim je uspjehom završio četvrti razred Franjevačke klasične gimnazije, a početkom ožujka 1942. odlazi u partizane, zbog čega je isključen iz svih škola NDH.
(...)