Sa svojih 56 godina premlad sam za mirovinu, rekao mi je Marko Škreb kad sam ga pitao zašto nakon sedam godina ugodnog života na poziciji glavnog ekonomskog analitičara Privredne banke Zagreb, jedne od dviju najvećih u Hrvatskoj, odlazi u Ganu kao tehnički savjetnik Međunarodnog monetarnog fonda. Iz sjedišta u Acri, ganskoj metropoli, Škreb će za MMF pokrivati još šest afričkih zemalja. - Opterećeni smo predrasudama prama Africi, upravo zato mi je to izazov, rekao mi je kad smo se našli u njegovom već ispražnjenom uredu u PBZ-ovoj zgradi u srcu zagrebačkog novog “Cityja” u Radničkoj.
Škreb ima svoju povijest s MMF-om još iz vremena s kraja devedesetih kada je kao uspješan guverner središnje banke tada još, smatralo se, uspješne zemlje u tranziciji, istjerao do kraja tešku bankarsku krizu. Nakon guvernerskog mandata priključio se MMF-u kao ugovorni savjetnik. Radio je za njih u Albaniji, pa kasnije u BiH. Sudjelovao je i u projektima u Crnoj Gori, Rumunjskoj i Ukrajini. Odličan je poznavatelj prilika u regiji, ali i svih zamki koje vrebaju na zemlje koje su se našle u procesu tranzicije. Afriku je Škreb, baš kao i MMF, ali i riziku skloniji dio međunarodnog investitorskog plemena, prepoznao kao kontinent budućnosti. Kada ga je MMF pozvao u tim, to jednostavno nije mogao odbiti.
Drukčiji rizici
Bili ste guverner Hrvatske narodne banke u devedesetima, koliko je to bilo različito od posla koji danas obavlja Boris Vujčić?
- Teško mi je o tome govoriti jer nisam danas guverner, ali rekao bih da ima dosta razlika iz nekoliko razloga. Prvo, u vrijeme kada sam bio guverner također je bila međunarodna kriza, tada je započela s padom ”azijskih tigrova”, ali ta je kriza bila i kraća i plića od današnje iako se ipak osjetila. Rekao bih da tih godina još stabilizacijski okviri nisu bili tako čvrsti. Naš stabilizacijski program donesen je tek krajem 1993., dakle mi govorimo o vremenu nekoliko godina kasnije od uvođenja tog programa. Došlo je do krize, ali rizici su bili drukčiji. Najveća razlika ipak je u samom hrvatskom financijskom sustavu. Krajem devedesetih u Hrvatskoj je bila vrlo ozbiljna bankovna kriza. 1998. velike banke su još bile u državnom vlasništvu, a i one nove, relativno male privatne banke bile su nerestrukturirane. Velike banke restrukturirale su se tek krajem devedesetih i onda su bile prodane 2000. i 2001. stranim strateškim partnerima. Današnji bankovni sustav je daleko dublji i stabilniji. Promijenila se i percepcija i regulativa centralnih banaka. Zakon o HNB-u danas daje središnjoj banci daleko veći stupanj samostalnosti od tadašnjeg. To nije isključivo rezultat promjena u Hrvatskoj. To je rezultat promjena u europskom financijskom sustavu, gdje je u međuvremenu osnovana Europska središnja banka čija se pravila danas odnose i na sve banke koje posluju unutar Europske unije. Zato je zakonska struktura u kojoj radi središnja banka bitno drukčija od one u kojoj smo mi radili krajem devedesetih, s time da mislim da je današnje stanje bolje od tadašnjega. U to vrijeme još smo se borili s rizicima povratka inflacije, koji su danas daleko manje važni. Današnji temeljni problem je u kojoj mjeri središnja banka treba i može biti uključena u oživljavanje gospodarskog rasta. Tadašnji zakon je dozvoljavao izravno financiranje proračuna koji se mogao financirati do pet posto rashoda, s time da je bilo zamišljeno da na kraju godine rezultat bude nula, da se ti premosni krediti do tog roka vrate. To je, međutim, uvijek bio izvor tenzija s tadašnjim ministrima financija. Mi smo se u HNB-u trudili da iznos tih pozajmica bude što manji, i on je doista i bio relativno mali, mislim da nikad nismo ni dosegli granicu od 5 posto.
Mantra bankara
To je bilo vrijeme kada su šefovi velikih središnjih banaka postajali zvijezde. Imali smo Alana Greenspana u SAD-u, Hansa Tietmeyera u Njemačkoj, u Nizozemskoj je to bio Wim Duisenberg koji je kasnije otišao u Europsku središnju banku kao njen prvi guverner... U kojoj je mjeri njihova uloga bila doista toliko značajna?
- I danas neki transferi na vrhu centralnih banaka ponekad podsjećaju na priče iz nogometa. Mark Carney, guverner Bank of England ”kupljen” je nakon izuzetno uspješnog mandata na čelu kanadske središnje banke i to nakon vrlo tvrdih i detaljnih pregovora koji su osim njegove plaće uključivali i niz drugih privilegija. On ima ogromne slobode u vođenju politike. Guverneri devedesetih bili su u svom segmentu neprikosnoveni. Upravo tada se bila razvila mantra da je ključ centralnog bankarstva u stabilnosti cijena. Sjećam se tadašnjeg guvernera Bank of England, pokojnog Sir Eddieja Georgea, koji je u Baselu na bankarskim skupovima uvijek govorio da bankari imaju jednu jedinu mantru - stabilnost cijena. Doista se vjerovalo da ste dobar centralni bankar sve dok vam je stabilnost cijena u fokusu. Iz tog vremena stiže i vic o tome što treba znati centralni bankar: četiri rečenice - kamatne stope su uvijek preniske, inflacija je uvijek previsoka, ako stvari idu dobro ekonomiji to možemo zahvaliti središnjim bankama, ako postoje problemi, treba optužiti ministarstvo financija. To se pričalo kao vic, ali nije bilo daleko od stvarnosti.
Čini mi se da smo u u Hrvatskoj upravo na tome ostali...
- Da, iako je danas taj svijet centralnog bankarstva daleko drukčiji, jer su centralne banke proširile mandat. Da sam ja kasnih devedesetih na nekom od zajedničkih sastanaka centralnih bankara uopće izgovorio da se središnje banke trebaju baviti i drugim pitanjima ekonomske ravnoteže u svojim zemljama, recimo da treba mijenjati kamate kada stopa nezaposlenosti padne ispod nekog dogovorenog praga, vjerojatno bi me izbacili iz dvorane. Polili bi me katranom i perjem, kao nekad u vesternima. Toliko su se vremena promijenila. U tom je smislu centralno bankarstvo danas kompleksnije nego što je bilo onda.
Greenspan je na kraju završio ”u katranu i perju”, iako je pitanje koliko se današnja kriza može pripisati jednom čovjeku i njegovoj liberalnoj filozofiji...
- Centralnim bankama se i onda i sada davao prevelik značaj, bilo da je riječ o zaslugama kada je ekonomija išla dobro, ili kad je trebalo pronaći krivce za ekonomske padove. Optuživati jednog čovjeka da je jedini krivac za filozofiju deregulacije doista mi se čini pretjeranim.
Greenspan je na mnogo načina tjerao novac iz banaka prema tržištu. Ne znam koliko namjerno, ali čini mi se da upravo to sada pokušava naša vlada najavljenim oporezivanjem kamate na štednju...
- To je složeno pitanje i nisam siguran da je riječ o skretanju novca prema tržištu ili skretanju novca građana iz banaka prema nekim alternativnim oblicima štednje. Mi zapravo nemamo takvih instrumenata na tržištu. Bojim se da je i taj porez prije svega zamišljen kao još jedan dodatni punjač državne blagajne. Ako je tako, mislim da je to loše. I nemojmo zaboraviti čemu služe banke. One prikupljaju štednju od ljudi kao što smo vi i ja i ostali koji ne ulažu izravno. U trenutku kada se novca od te štednje nakupi, pretpostavljam da će bankari znati bolje od mene gdje ga i na koji način uložiti da na kraju i ja od tog novca koji sam im povjerio izvučem solidnu zaradu. To je ideja banaka kao posrednika. Čim destimuliramo štednju, čini mi se da ne radimo dobar posao.
Danas je Hrvatska u najvećoj krizi u svojoj povijesti, ali istovremeno je i štednja u bankama dosegla rekord. Ne bi li taj novac trebalo pokrenuti? Mislite li da će ljudi, uvede li se porez na kamatu, izvući novac iz banaka i ulagati ga negdje izvan Hrvatske, znači raditi zapravo upravo to što danas rade banke u pomanjkanju domaćih investicijskih projekata?
- Mislim da svatko mora samostalno odlučivati kamo će staviti svoj novac. Ne vidim da bi se kroz oporezivanje kamate mogla povećati investicijska aktivnost u Hrvatskoj. Ljudi štede prvenstveno zato jer ne troše, a ne troše zato jer se boje budućnosti. U tom kontekstu to nema nikakve veze s investicijama. Strah od mogućeg budućeg siromaštva danas je najveći generator gomilanja pasivnog novca na bankovnim računima. Stvori li se u društvu barem malo optimističnije raspoloženje, mislim da će i potrošnja narasti. Ni to ne znači nužno da će taj novac otići za investicije.
(...)