Za jednog i jedinog našeg konfliktologa, još k tome Srbina u Hrvatskoj, nema valjda idealnijeg mjesta za znanstvena istraživanja od zemlje u kojoj sukoba na raznim nivoima nikada nije nedostajalo, a ne nedostaje ni danas. Hrvatske, naravno. A dr. Slobodan Uzelac, nekad prvi čovjek Partije u Zagrebu, a poslije i prvi Srbin koji je postao potpredsjednik hrvatske Vlade, za Nedjeljni otkriva kako je biti profesor koji uči kako pobjeđivati u sukobima. Trenutačno na Sveučilištu u Splitu vodi poslijediplomski studij u kojem poučava studente za rad s osobama osuđenim na uvjetne kazne, da bi mirili dinamovce s hajdukovcima i obrnuto.
U ovo blagdansko vrijeme kada svi govore o miru, prijateljstvu i suradnji, dr. Uzelac, ekspert za konflikte, pokušao nam je odati i “recept” kako prosvjednike iz Savske vratiti kućama. Ali i odgovoriti na najteža pitanja s ovih prostora: mogu li Hrvati i Srbi jedni pokraj drugih i može li se u miru i s poštovanjem slaviti “naš” i “vaš” Božić.
Gotovo da se i ne zna da je znanost već bila upregnuta na ovim prostorima u smirivanje sukoba između Hrvata i Srba, posebno neposredno poslije agresije na Hrvatsku, kada je i profesor Uzelac bio dio tima koji je provodio istraživanja na pedesetak policajaca iz Hrvatske i isto toliko iz Srbije. Projekt je vodio poznati američki konfliktolog Weeks, a zaključak je bio da se i “obični” ljudi, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, mogu razumjeti kad se bolje upoznaju.
”Zašto vam o tom projektu govorim baš sada, kada su u Savskoj pod šatorima branitelji i invalidi, a u Vukovaru je gotovo zabranjena ćirilica. Prije svega da vam dam dokaz da je suradničko rješavanje konflikata dalo rezultata, a dalo bi i sada”, kaže mi Uzelac prije nego što je ispričao detalje iz istraživanja.
”Moj je zadatak bio okupiti pedeset policajaca Hrvata i pedeset policajaca Srba koji su do jučer ratovali i pokušati naći rješenje u prevladavanju predrasuda. Kao konfliktolog znao sam da su u ratu i sukobima jake predrasude poput ‘ja vas ne volim ili mrzim jer ste Hrvat ili Srbin’, dok se istovremeno o toj osobi ništa ne zna.” Uzelac je policajce smjestio u “miješane sobe” i tu su bili od srijede do nedjelje, zatim bi otišli malo kući i ponovno se vratili.
“Pitao sam prvog dana Josipa, Hrvata, što misli o svom cimeru, Jovanu, Srbinu i odgovor je bio gotovo isti kao i kod svih drugih koje smo intervjuirali. ‘Jovan je Srbin, svi Srbi su četnici, četnici su fašisti kao i Jovan, i s njim neću imati ništa’. Isto je bilo i s Jovanom. ‘Josip je Hrvat, svi Hrvati su ustaše, ustaše su fašisti kao i Josip, i s njim neću imati ništa’.”
‘Branitelje treba, prije svega, tretirati kao ljude, koje je potpuno zaboravilo cijelo društvo’, kaže dr. Uzelac, koji je umijeće mirnog rješavanja sukoba prakticirao i u Sanaderovoj Vladi . FOTO: Davor Pongračić / CROPIX;
U međuvremenu su svi zajedno išli na ručak i večeru, razgovarali, upoznali se, pričali o obiteljima. Na kraju tog neobičnog druženja Uzelac je ponovno provjeravao što jedni misle o drugima. Josip je ponovio da je njegov cimer Jovan Srbin, “svi su Srbi četnici, četnici su fašisti, ali Jovan je ipak drukčiji”. Jovan je također ponovio sve o Josipu, ustašama i fašistima, ali i dodao da je ”Josip drukčiji”. ”Što se tu dogodilo? Kada su se osobno upoznali, predrasuda o etničkoj pripadnosti se raspala kao mjehur od sapunice. Razgovarali su kao ljudi, pričali o svojoj djeci, ženama, djevojkama i na kraju su svi postali ‘iznimke’. A to je dokaz da su ti etnički sukobi zapravo iracionalni i podložni manipulaciji.”
Uzelac je u međuvremenu obučavao sljedeće generacije kako izbjeći konflikte ili se nositi s njima, a kaže da je najbitnije prvo ljude uvjeriti da priznaju postojanje različitih političkih stavova ili vjerskih razlika. ”Glupost je proklamirati neko bratstvo i jedinstvo jer toga nema. Niti smo braća, niti smo jedinstveni, već smo ljudi koji se trebaju poštovati. To je prvi uvjet da bi se surađivalo”, kaže bivši potpredsjednik hrvatske Vlade, koji je svoje znanstveno iskustvo pokušao prenijeti i na vruću hrvatsku stvarnost, koja se u potpunosti nije ohladila ni do danas.
Pitam profesora konfliktologa može li se taj “suradnički model” primijeniti i sada, kada su prošle mnoge godine od rata, ali konflikata ima i dalje, pa se dobiva dojam da smo u nekim sredinama poput Vukovara na samom početku. “To je zato što neki koji su na vlasti ne mogu tu vlast obnašati ako nema konflikta. Oni rastu na konfliktu”, kaže Uzelac i upozorava na jednu studiju sociologa Rudija Supeka, koji je ukazivao na šprancu kako u totalitarnim režimima doći na vlast.
Branitelji za vrijeme nedavnog skupa pod nazivom Jedan križ za jedan život, kojim su upozorili na potrebu učinkovitijih mjera sprječavanja suicida hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji. FOTO: Damjan Tadić / CROPIX;
”Imate sedam koraka, koji su uvijek isti u političkim konfliktima. Prvo je uvjeriti ljude da su ugroženi i razviti strah, a ako pri tome ima stvarnih razloga za strah, posao je lakši. Zatim treba uperiti prst u one koji su se do jučer prodavali kao braća i uvjeriti ljude da od njih dolazi opasnost za nas ‘koji smo dobri, predobri i prenaivni’. Poslije toga slijedi apel da se ljudi organiziraju i probude, povojniče, postroje, a onda ni demokracija nije baš idealna. I na kraju tko još nedostaje, vođa.”
Uzelac kaže da je tako nastao Hitler, ali i Milošević, a slijedili su, naravno, konflikti. “Ja radim kao konfliktolog upravo obrnuto. Kažem uvijek da prije svega nema straha zbog različitosti, već obrnuto. Ljudima treba biti drago što su okruženi različitostima.” Kaže da to prolazi kod onih koji znaju do kakvih posljedica mogu dovesti konflikti, ali da je teško to primijeniti u našem slučaju danas, kada su ljudi već godinu dana bombardirani svim i svačim što dolazi od vukovarskog Štaba. “
(...)