Može li se napor spašavanja eura nazvati poštenim ako su ljudi koji žive u zemljama kojima je potrebna pomoć bogatiji od onih koji žive u zemljama koje tu pomoć pružaju?
Odavno je trebalo održati raspravu o preraspodjeli tereta. Slike koje svakodnevno stižu iz glavnih gradova zemalja zahvaćenih krizom su zbunjujuće.
Primjerice, u Nikoziji, glavnom gradu Cipra, tisuće je ljudi prosvjedovalo protiv poreza na bankovne depozite noseći slike Hitlera i transparente protiv Angele Merkel od od kojih je jedan bio: “Merkel, tvoj je nacistički novac krvaviji od bilo kakvog opranog novca”. Njemačka kancelarka Angela Merkel slično je dočekana i u Ateni, u listopadu 2012. Stariji je čovjek s urednim brkovima i ispeglanim hlačama stajao na trgu Sintagma. Riječi ispisane na njegovom transparentu oštro su se kosile s njegovim uglađenim izgledom: “Gubi se iz naše zemlje, kujo”.
Unatoč takvim riječima, prosvjednici i svi kritičari Angele Merkel u Rimu, Madridu, Nikoziji i Ateni slažu se u jednom: Njemačka treba platiti spašavanje eura, koliko god je moguće, a svakako više nego što je do sada platila. Oni tvrde da je Njemačka bogata zemlja koja je više od svih drugih zemalja profitirala uvođenjem eura i koja je druge europske zemlje preplavila svojim izvozom te se obogatila na njihov račun.
Ali postoji i druga slika Njemačke, ona koja se temelji na brojevima, a ne na osjećajima. Brojke je prošlog tjedna objavila Europska centralna banka (ECB). Ta brojčana slika pokazuje zemlju čija kućanstva u prosjeku posjeduju manje od onih koji traže njihov novac.
U takvom poretku imovine, Cipar je na drugom mjestu među europskim zemljama dok je Njemačka puno niže, čak niže od druge dvije zemlje zahvaćene krizom, Španjolske i Italije. I sada bi Cipar, sa svojim bogatim kućanstvima, trebao dobiti 10 milijardi eura (13,1 milijarde dolara) od Europskog mehanizma za stabilnost (ESM), financijskog sigurnosnog sustava eurozone, te Međunarodnog monetarnog fonda (IMF). Takve su barem odluke donesene nakon dramatičnih pregovora, koje njemački parlament, Bundestag, treba odobriti ovoga tjedna. Ali javlja se novo pitanje: Zašto zapravo ovo radimo? Nije li Cipar dovoljno bogat da pomogne samome sebi?
U svjetlu studije Europske centralne banke, potrebna je nova rasprava o strategiji spašavanja eurozone. Do sada su porezni obveznici snosili rizike ove strategije jamstvom svih zajmova koje je Europski mehanizam za stabilnost isplatio zemljama u nevolji. Grčka, Irska, Portugal i Španjolska već su dio te grupe, a sada im se pridružio i Cipar.
Njemačka već jamči za 100 milijardi eura kredita. Prema procjeni njemačke Udruge poreznih obveznika, ako se još zemalja nađe u teškoćama, iznos novca za koji bi Njemačka garantirala mogao bi se popeti na više od 500 milijardi eura. Ta brojka ne uključuje latentne opasnosti u bilanci Europske centralne banke (ECB).
Osim toga, kamatne su stope veoma niske jer Europska centralna banka preplavljuje eurozonu novcem za stabilizaciju sistema.
Ljudi koji štede novac trenutno izvlače deblji kraj s obzirom da im se potajno oduzima imovina. S druge strane, oni koji imaju dovoljno novca za ulaganje u dionice i nekretnine profitiraju od procvata potaknutog sredstvima koji dolaze od Europske centralne banke. Drugim riječima, porezni obveznici i obični štediše plaćaju napore za spas eura, koji primarno koriste bogatima u najproblematičnijim zemljama Europe. Njihova je imovina u velikoj mjeri netaknuta, dok se imovina njihovih spasioca polagano gubi.
Do sada su bogati samo dva puta sudjelovali u spašavanju. U slučaju Grčke, vlasnici državnih obveznica morali su se odreći dijela svojih potraživanja dok su u slučaju Cipra bankovni depoziti u iznosu od 100.000 eura bili dijelom ili u potpunosti izgubljeni. Oba slučaja označuju prekretnicu, pokazujući kako vlade davatelji više nisu spremne snositi sve rizike bez da dio računa plate privatnici koji su se okoristili spašavanjem eura.
Ali to bi mogao biti samo početak. Trenutna je strategija nepoštena jer teret raspodjeljuje jednostrano. To je gospodarski opasno jer bi preveliki teret mogao pasti na zemlje davatelje. A ako one posustanu, monetarna će se unija neizbježno raspasti. Osim toga, do danas su programi pomoći samo zamijenili stare dugove novima tako da se te zemlje nikada neće osloboditi dugova. Naprotiv, potrebne mjere štednje guše i smanjuju gospodarstvo Grčke i drugih južnoeuropskih zemalja.
Puno bi pametnije i poštenije bilo kada bi zemlje u krizi upotrijebile svoju moć kako bi smanjile dugove, prvenstveno na način da posegnu za imovinom svojih građana više nego ikad prije. Kao što je pokazala nedavna studija Europske centralne banke, za to postoji dovoljno novca. Brojke su potencijalno eksplozivne. Primjerice, prosječno njemačko kućanstvo ima imovinu u vrijednosti od 195.000 eura, skoro 100.000 eura manje nego prosječno španjolsko kućanstvo. Prosječno je neto bogatstvo ciparskog kućanstva 671.000 eura, što je tri puta više od njemačkog. Talijanska su i francuska kućanstva također znatno bogatija od njemačkih.
Razlike su još izraženije kada se radi o srednjoj vrijednosti (median) neto bogatstva, razini koju donji dio populacije dostiže, a gornji dio prelazi. Prema ovom je mjerilu Njemačka, s 51.400 eura, na posljednjem mjestu u Europi. Odgovarajuća je vrijednost za Cipar pet puta veća. Srednja vrijednost neto bogatstva još je veća u krizom zahvaćenom Portugalu.
Zaključci studije Europske centralne banke su jedva objavljeni, a već su započeli različiti napori relativizacije i zataškavanja tih brojki. Rezultati su očito sramotni za Europsku centralnu banku, ali i za njemačku vladu.
Kada su političari Kršćanske demokratske unije (CDU) i njene bavarske prijateljske stranke Socijalne kršćanske unije (CSU) na jutarnjem sastanku prošle srijede pročitali zbunjujuće brojke i začuđeno pogledali ministra financija, Wolfgang Schäuble odgovorio je slijeganjem ramena. Schäuble nije bio spreman ponuditi jasnu interpretaciju. Na kraju je komentirao kako brojke nisu tako jasne kako se čine.
Schäuble je postigao svoj cilj, s obzirom na strah kako bi taj materijal poslužio kao streljivo svim kritičarima trenutne politike spašavanja. Čak je i Europska centralna banka, vjerojatno osjećajući nelagodu zbog vlastitih brojki, osmislila razne vrste fusnota kako bi umanjila značaj statistika.
Europska je centralna banka primijetila kako se, primjerice, prosječno ciparsko kućanstvo sastoji od tri osobe, dok prosječno njemačko kućanstvo ima samo dva člana.
To je istina, no razlika od 50% u veličini kućanstva ne može objasniti razliku od 200% u prosječnom bogatstvu. Uvjerljivija je napomena kako se razlike u bogatstvu uglavnom mogu pripisati navikama vlasništva nad nekretninama u pojedinim zemljama. Dok preko 80% kućanstava u Španjolskoj, 81,6% u Sloveniji i čak 90% u Slovačkoj posjeduje svoje domove, isto se može reći za samo 44% Nijemaca.
Sljedeća usporedba pokazuje važnu ulogu vlasništva nad imovinom u statistikama bogatstva: dok je središnje bogatstvo njemačkih kućanstava koja su vlasništvu svoje kuće ili stana 216.000 eura, bogatstvo onih koji unajmljuju svoje domove je samo 10.300 eura.
Također je jasno da vlasnici kuća/stanova u Španjolskoj i na Cipru nisu ni približno bogati onoliko koliko pokazuje studija Europske centralne banke. Podaci za europske zemlje su iz 2010., dok su neke informacije za Španjolsku iz 2008. godine. U obje je zemlje vrijednost kuća i stanova znatno pala. U međuvremenu smo samo u Španjolskoj mogli vidjeti pad od 36%.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU MAGAZINA
