ZAGREB - Za velikim vlastelinskim hrastovim stolom u kuli dvorca Mokrice, koju s vremena na vrijeme koristi kao miran prostor za sastanke, Bojan Petan djeluje opušteno i kao da je baš na pravom mjestu. Predsjednik Uprave Termi Čatež, tvrtke u čijem su vlasništvu Mokrice, a kojoj je Petan većinski vlasnik putem svoje matične kompanije DZS, o krizi u turizmu razmišlja kao o “nečemu što se događa drugima”.
Terme su pune cijelu godinu, a razmišljaju i o proširenju nakon što nestane schengenska granica između Slovenije i Hrvatske.
- Čatež je najbliže zagrebačko kupalište, danas zbog granice imamo još uvijek premalo Zagrepčana - kaže. Prije devet godina, u doba kada još nitko nije ni razmišljao o krizi, Terme Čatež pokušale su preuzeti hrvatsku tvrtku Sunčani Hvar. Njihov neuspjeli pokušaj tada je bio jedan od detonatora raskola u prvoj Vladi Ivice Račana.
Sunčani Hvar
Prošle godine najavili ste mogućnost ponovnog pokušaja osvajanja Sunčanog Hvara, nađe li se tvrtka opet na tržištu. To bi se sada možda i moglo dogoditi. Jeste li još uvijek spremni za akciju?
- U vrijeme kada se hvarska priča događala prvi put još nisam bio operativno aktivan u kompaniji. Imao sam tek manjinski vlasnički ulog. Ne mogu sada tvrditi da bi bilo sasvim drukčije da sam tada imao mogućnost to sam odraditi, ali sasvim sigurno bi se neke stvari dogodile.
Mislim da čovjek u prvom redu mora preispitati sebe i to što je možda sam napravio pogrešno. Na našim prostorima ljudima je nekako najlakše prebaciti krivnju na drugu stranu. Gledano unatrag, mogu reći da mi je žao da se to nije realiziralo. Ali kada bi se sada priča ponovo otvorila, opet bi svi morali voditi računa o tome da su u našim prostorima u biznisu emocije vrlo važne, ponekad i presuđujuće.
Drugdje u Europi je drukčije: u Švicarskoj dođete, kupite tvornicu i radite. U Americi isto tako. Ovdje morate daleko više razmišljati o ljudskom faktoru. To možemo gledati i s pozitivnim i s negativnim predznakom. Znam jedino da definitivno ne bih nikada ulazio u neku kompaniju bez dogovora. Niti u Sloveniji, a kamoli u nekoj drugoj zemlji. Ni za koga nije dobro kada se u neku kompaniju ulazi na silu. To se, uostalom, i danas vidi na Hvaru. Ako bi stvari krenule doista u nekom drugom smjeru, ako bi se Sunčani Hvar opet našao na tržištu, tada bismo i mi počeli o tome drukčije razmišljati.
Borili ste se i s lošom hipotekom Ljubljanske banke...
- Ta je priča bila iskorištena kao razlog iako nije bila utemeljena. Ljubljanska banka nikada nije bila u vlasničkoj strukturi Čateža. Tada su to bili privatizacijski fondovi, a nekima od njih Ljubljanska je banka upravljala. Nije im bila vlasnik. Sam sam tada upravljao jednim od tih fondova (Maksima). Inače, Ljubljanska je banka možda najbolji primjer za sve što smo tijekom proteklih 20 godina pogrešno napravili.
Ne bih si nikada dopustio da moja kompanija dođe u takvu situaciju. Ako se dobro sjećam, tada je bilo riječ o otprilike 300 milijuna maraka. Slovenija je to tada definitivno trebala isplatiti. Šteta koju smo kasnije pretrpjeli i još je uvijek trpimo nebrojeno je puta veća od tog početnog iznosa. Tu mislim i na materijalnu i na moralnu štetu. Zbog te je pogreške propalo previše drugih projekata. Tijekom zadnjih 15 godina u velikoj mjeri baš zbog toga ni s jedne ni s druge strane nije bilo većih investicija. Sve do prodaje Droge-Kolinske Atlanticu. A riječ je zapravo o jedinstvenom prostoru. Čatež je zapravo predgrađe Zagreba. Naše su bake nosile sir na zagrebačku tržnicu.
Političari u grču
Imate li osim Hvara drugih planova u Hrvatskoj?
- Razgovarali smo svojedobno o tome da se uključimo u projekt Adriatica.net, ali to je kompanija koja unatoč potencijalu danas još radi gubitke. Mi si to u našem portfelju ne možemo dopustiti. Nismo toliko jaki. Mi nemamo niti jednu tvrtku koja radi gubitak. To je poslovna logika - radite da biste zaradili. Čatež zajedno s Ilidžom i Marinom Portorož napravi godišnje oko 15 milijuna eura dobiti. Svake godine. To je za naše prilike stravično puno. Ali nemamo mjesta za gubitaške projekte. Tako rade i razmišljaju i druge tvrtke koje su u našoj grupaciji. Govorim o DZS-u, o Dnevnik grupi gdje smo 60-postotni vlasnici...
Kakav je sada tržišni odnos između Dela i Dnevnika?
- Delo ima malo manje od 50 tisuća dnevne naklade. Dnevnik je na dobrih 40, a Večer, kao treće najveće novine, ima oko 18 tisuća. Nedjeljni Dnevnik prodajemo svaki tjedan u više od 100.000 primjeraka, što mislim da je, s obzirom na broj stanovnika Slovenije, unikatna naklada. A nedjeljne novine su skupe, cijena im je dva eura na kiosku. Naravno da i mi itekako razmišljamo o budućnosti industrije i brine nas sudbina novina. Mi smo prije otprilike pet godina zaključili da nam je u sljedećem desetljeću važno samo poslovanje i da moramo biti izuzetno ekonomični i produktivni. Po tome smo pravi Slovenci.