Tridesetog ožujka 1943. jedan talijanski ratni avion odlijepio se od piste u Splitu i poletio pod okriljem noći prema sjeveroistoku, put sjevera Crne Gore. U tom avionu, kojem je odredište bio Kolašin, nalazila se delegacija splitskih radikalno unitarističkih građana, većinom obrazovanih i dobrostojećih Hrvata, koje je talijanski avion vodio na sastanak s četničkim vojvodom Dražom Mihailovićem. Predstavnici organizacije koja se samoimenovala JUGOREPO (Jugoslavenski revolucionarni pokret) već se koji dan potom sastala na Kalinoviku sa šefom britanske vojne misije Stanleyjom Baileyjem, a nešto potom i sa samim “zapovjednikom vojske u otadžbini”, Mihailovićem. Jedan od ljudi iz aviona izdvajao se važnošću i intelektualnom težinom. Bio je pisac, a njegovo ime je bilo Đuro Vilović.
Provokativne knjige
U taj avion u martu ‘43., Đuro Vilović je ušao kao ozbiljna, uvažena figura prijeratne književnosti i kulture. Do početka rata, Vilović je objavio pet romana i tri zbirke pripovjedaka. Bio je dopadljiv stilist, knjige su mu tematski bile provokativne, pa je imao visoke naklade. Kako je u romanima nelaskavo prikazivao crkvu i pučki katolicizam, bio je predmet kritika katoličkog tiska. No, knjige su mu hvalili kritičari različitih ideoloških provenijencija, uključujući i prohrvatske i ljevičarske. Iako je bio čvrsto jugoslavenski usmjeren, Vilović nije bio orjunaš, a tijekom dvadesetih ismijavao se s militarizmom i nacionalističkom priglupošću Orjune. Bio je iz tvrdo partizanskog kraja (Brela), a te ‘43. braća su mu već listom u partizanskim redovima.
Sve, baš sve što je izgradio tijekom 20 godina književne i novinarske karijere Đuro Vilović je upropastio ušavši u taj jedan, pogrešni, okupatorski avion. Njegov život, njegov moralni integritet i književna karijera zbrisani su kao vlažnom spužvom, kao da ih nije bilo. Od te večeri u Kolašinu, daljnji Vilovićev život bit će samo duga, mukotrpna plaća za užasnu grešku. U četnicima, suočava se s animozitetom običnih vojnika, koji ga preziru kao bivšeg svećenika i Hrvata. U poslijeratnoj ćeliji, ispovjedit će cimeru kako je ležeći u šatoru slušao četničkog stražara koji govori “kako bi ovog Hrvata trebalo zaklati”. U četnicima gubi sina, kojeg je poveo sa sobom i koji će poginuti kod Knina. Poslije rata, kao vijećnik “četničkog AVNOJ-a” u selu Ba dobit će osam godina robije. Odrekla ga se obitelj, a jedan od braće čak piše sudu i traži da ga se osudi na smrt. Iz zatvora je izišao dugo nakon rata, i živio još kratko u kući svoje supruge u Bjelovaru. Poslije rata nije ni smio ni htio objavljivati, a svjedoci vele da je posljednje godine proveo u teškoj depresiji, oplakujući političku zabludu koja mu je u vjetar odnijela sina, obitelj, zavičaj, imetak, ugled i književnu profesiju.
Hrvatska književnost puna je ludih, kontroverznih sudbina. Ali - nije se teško složiti sa dosadašnjim književnim povjesničarima (poput Branimira Donata, Krešimira Nemeca i Ivana J. Boškovića) u tvrdnji da čak ni u našoj kulturi nema biografije koja je tako puna ludih proturječja kao ona Đure Vilovića. Vilović intelektualnu karijeru počinje kao pravaš koji piše spjev o Mihovilu Pavlinoviću, a završava u četnicima. Iako će u tridesetima biti najžešći antiklerikalac hrvatske književnosti, školovao se u bogosloviji i bio nekoliko godina aktivni svećenik. Kao bivši katolički svećenik, htio se oženiti i oženio za pravoslavku, i zbog toga prešao na - protestantizam! Tijekom ‘42. i ‘43., partizani preko braće Vilovića ustrajno pozivaju u partizane, ali pisac otklanja pozive, jer ne vjeruje da partizanski rat ima ikakve budućnosti i podsmješljivo govori o “šumarima”.
Odlazak u četnike
Na koncu odlazi u četnike, i to upravo u trenutku kad su, nakon bitke na Neretvi, “šumari” vojno posve zbrisali Dražinu vojsku, i kad vojno i politički kompromitiranom Mihailoviću treba makar kakav Hrvat u blizini. Na koncu je čovjek koji se izrugivao orjunaškoj fašistoidnoj pompi s tim istim dojučerašnjim orjunašima sjeo u avion za Kolašin. Pri tom Vilović nije imao ni jednu od tipičnih intelektualnih sastavnica koje su karakterizirale srednjodalmatinsko orjunaštvo: oni su bili antikomunisti - on nije, oni su zazirali od Zagreba i sjeverne Hrvatske, dok je Vilović u Zagrebu dugo živio, a o jednoj sjevernohrvatskoj regiji - Međimurju - ispisao je značajan književni opus.
Slučajno otkriće
Đuro Vilović i njegovi prijeratni romani (Esteta 1919., Međimurje 1923., Majstor duša 1931., Tri sata 1935., Zvono je oplakalo djevicu 1938.), zbirke pripovjedaka i libreta dugih su desetljeća bili obavijeni šutnjom, što zbog političke cenzure, što zbog zazora hrvatske historiografije spram Vilovićevog otpadništva od nacije i vjere. Tijekom osamdesetih, temu Vilović otvorit će Branimir Donat. Tijekom idućih dvadeset godina, povjesničari književnosti smjestili su Vilovića na mjesto, i vjerovalo se da se o njemu većinu važnog zna. A onda se dogodilo nešto što se događa rijetko: prekapajući ostavštinu svog prastrica koja je za njim zaostala u Bjelovaru, piščeva pranećakinja Gordana Vilović pronašla je uvezan, redigiran i dovršen rukopis romana kojeg je davno mrtvi pisac napisao neposredno pred Drugi svjetski rat. Marom urednika Strahimira Primorca, taj se roman - “Picukare” (V.B.Z., 2010.) - sad prvi put pojavio pred čitateljima. I dobro da se pojavio, jer je riječ o knjizi koja poput udaljenog fara, bljeska iz prošlosti, rasvjetljava i današnjicu.
Vilovićeve “Picukare” naslov nose po dalmatinskom nazivu za redovnice trećoretkinje, nazivu koji kolokvijalno označava sve žene, pogotovo starije, gorljivo privržene crkvi. Roman “Picukare” kronika je fikcionalnog podbiokovskog sela zvanog Banje koja počinje atentatom na Aleksandra, a završava u godinama nakon uspostave Banovine Hrvatske. Kao u mnogim Vilovićevim romanima, glavni je junak piščev alter ego, učeni mještanin Vice koji poput neke sumornije verzije dotura Luiđija služi kao arbitar, rame za plakanje i picaškandal. Roman prati dvije fabularne linije. Jedna se bavi politikom, i prikazuje političku kroniku podbiokovskog sela od kraja diktature do sudetske krize i početaka Banovine.
Istodobno, Vilović prati sudbinu djevojke Andrine koja ljubaka s lokalnim pomorcem Antom Perinom. Njena majka se prvo opire vezi i želi je udati za bogatijeg krčmarovog sina. Perin se, međutim, obogati na plovidbi (vijađu) i diže veliku kuću. Problem je u tome što pomorac odlazi na novi vijađ, u međuvremenu svijet je već u ratu, a neudatoj Andrini u trbuhu raste dijete. No, glavna tema romana i naslovni, kolektivni lik romana zapravo su “picukare”, grozd nabožnih i mahom neudatih starica koje u priobalnom selu kroje javno mnijenje, kinje slabe i drukčije, formiraju ideološku i ćudorednu klimu, te zagušljivom atmosferom skandala i trača pružaju otpor promjenama.
Klerikalno mjesto
Vilović, bivši svećenik, kao pisac je važio za antiklerikalca, a “Picukare” potvrđuju tu reputaciju: pučko katoličanstvo u “Picukarama” je izvor svega zla, ono unosi u zajednicu političku mržnju, odvratnost prema tijelu i ljubavi, prijezir prema užitku i zazor prema novom i boljem. Pri tom je čak i sama institucionalna crkva više talac nego li generator tog mentaliteta: seoski župnik don Ante karakterno je preslab i intelektualno nedorastao da bi zaustavio zloćudnu, uništilačku moć “picukara”.
“Picukare” su prava šaka u oko onom bilo kome tko imaginira neku drugu, bolju, Dalmaciju Smojina Malog mista i heroja Sutjeske, te je suprotstavlja onoj današnjoj Dalmaciji koja se valja crnim kronikama sa svojom tmastom reputacijom nacionalističke, konzervativne regije. “Picukare” podbiokovske Banje prikazuju kudikamo sličnije mračnoj, današnjoj predodžbi nego slikovnicama iz bolje prošlosti. Podbiokovlje koje će za koju godinu ginuti na Neretvi i Sutjesci Vilović prikazuje kao užasno, konzervativno i klerikalno mjesto u kojem dokone babetine ostraciraju iz sela djevojku koja se drznula okupati u moru, kao mjesto u kojem se pranje i čistoća smatraju putenim grijehom, a žena koja kupi špaher stječe reputaciju lijene oblapornice. Čitajući “Picukare”, na pamet mi je pala moja splitska baba, koja se udajom preselila svega petsto metara, iz građanskog Lučca u pučki Varoš gdje je izazvala sablazan time što je procjeđivala goveđu juhu, i to do te mjere da su je zvali “luška goluzača” (oblapornica s Lučca).
Sodoma i Gomora
U “Picukarama”, taj se svijet tvrdoglave borbe protiv promjena najednom sudara s počecima one sile koja uvijek ruši sve promjene, a to je turizam. Nekako u vrijeme kad sam čitao poglavlje romana u kojem se picukare snebivaju nad Čehinjama koje se kupaju i šire bezbožnost, otišao sam u jednu splitsku pekaru kupiti pandolete i kruh, i slušao trgovkinju koja sa snebivanjem priča kako je jučer na plaži vidjela bjelkinju i crnkinju kako se ljube. “Sodoma i gomora je došla” prokomentirala je gospođa koja je kupovala mezalunu, a fikcija “Picukara” i sadašnjost još su se jednom prepleli. Kao nekakav protofeminist, a ujedno i očiti erotoman, Vilović se užasava položaja seoske žene, piše o makarskim seljankama koje pod bremenom hodaju četveronoške kao marva, rađaju “musav i krastav porod”, “jedu uglavnom zelenu hranu kao i ostali četveronošci, ali s tom razlikom što je ženina zelen obarena, posoljena, poljevena uljem, ali sa štednjom”. Na koncu tog procesa, jedre i zdrave žene sasuše se i nagrešpaju, postaju nalik - piše Vilović - “kaštradini” - suhoj, skvrčenoj ovčetini. Za Vilovića, selo je klopka za ljepotu, klopka za duh i jedrost, instrument koji služi podčinjavanju ženskog i utrnuću duha.
I Vilovićev prikaz političkih prilika ima neočekivanu, nedogmatsku svježinu. Junak Vice - očiti piščev alter ego - s neočekivanom simpatijom govori o “Stipi” Radiću, kojeg ne simpatizira kao hrvatskog nacionalista, nego zbog njegovog drugog lica koje se danas namjerno zaboravlja - lica Radića reformatora, socijalista, antiklerikalca. Tako Vice u romanu razgovara s mještaninom Čolom, starim HSS-ovcem, kojem citira Radićeve riječi da će “Hrvati biti sretni kad ih prokune papa”, a kad mu Čolo uzvrati da je selo radićevsko, a ne klerikalno, Vice uzvraća “Selo?... 300 usidjelica, 800 žena i sve što stoji pod tijeskom žena i usidjelica. Svesilan, svemoćan je taj tijesak”.
Sa sličnim, jetkim prijezirom Vilović opisuje “jevtićevce”, glasače prosrpske vladajuće stranke. Vilović tako piše “jevtićevci su u ovom selu brodari koji kradu selu i obali morski pijesak, pa ga prodaju u Splitu”. Jevtićevci su i vlasnici jedrenjaka, jer bi “svi oni morali biti ispitani vođe, no neki ovim, neki oni darom produžuju dozvole bez ispita”. Jevtićevac je i krčmar kojeg bi da nije uz vlast “davno prelomilo…toliki propisi, takse, dozvole, pregledi i propisi”. Kad čovjek gleda tu političku inventuru poltronstva napisanu negdje 1940. ili 1941., iz dalekog ga zrcala najednom zabljesne frapantni, točni opis onog što danas zovemo “hobotnica”, a na mjestu “jevtićevaca” točno bi mogao stajati HDZ, pa da Vidovićev opis političkog realiteta vrijedi i danas. Svi Luke Podruzi i Andabaci, Žužuli, Skladgradnje i don Miklenići iskaču sa strana “Picukara” uznemirujuće podsjećajući koliko smo se malo promijenili.
Parapovijesne spekulacije
Što bio se dogodilo da tog marta ‘43. Vilović nije u političkom bunilu sjeo u okupatorski, talijanski vojni avion i pošao put Kolašina? Bi li “Picukare” bile objavljene, i ako da, u kakvom političkom okružju? Bi li izišle poslije rata, i bile iščitane kao dio oficijelne antivjerske histerije? To pitanje, kao i sve slične parapovijesne spekulacije, nema velikog smisla. I ona javna opća povijest i ona osobna Đure Vilovića otišle su svojim i krivim smjerom, a Vilovićev roman ostao je pola stoljeća zaboravljen u jednoj bjelovarskoj škrinji. Danas se pred nama otkriva kao “missing link” dalmatinske proze, susjedski izdanak prozi jednog Marka Uvodića, polemična knjiga o jednom nesretnom mjestu i nesretnom društvu.