ZAGREB - Ne mislim ponovno biti zastupnik. Rekao sam Darinku Kosoru da me može postaviti na neko niže mjesto na izbornoj listi, ali da nemam ambicija ući u Sabor. Međutim, želio bih ponovno raditi u izvršnoj vlasti - rekao mi je u utorak ujutro Božo Kovačević, čovjek koji se s Draženom Budišom vratio na političku scenu, u akciji Darinka Kosora da okupi all stars HSLS-a za pokušaj plasmana u još jedan play off.
Prevedeno s Kosorova košarkaškog rječnika, HSLS pokušava mobilizirati sve svoje bivše zvijezde, i neke možda buduće, poput guvernera HNB-a Željka Rohatinskog, da bi se na sljedećim parlamentarnim izborima kvalificirao u Sabor i zatim pregovarao o ulasku u Milanovićevu Vladu.
Čini se da bi Kovačević mogao postati jedan od ministara u novoj Vladi, pod uvjetom da SDP i HNS pobijede na izborima te da se zatim dogovore o koaliciji s HSLS-om.
U Kosorovoj all stars akciji, Božo Kovačević već sada zauzima istaknuto mjesto. Kovačević, koji je u bogatoj političkoj karijeri, uz ostalo, obnašao i dužnost ministra za zaštitu okoliša u Račanovoj Vladi te hrvatskog veleposlanika u Rusiji u vrijeme Račanova i Sanaderova premijerskog mandata, jedan je od rijetkih, uistinu zanimljivih protagonista moderne hrvatske politike. Kovačević je čovjek koji ima mišljenje o svemu, koji usprkos svojoj pomalo koleričnoj naravi poštuje realne autoritete i važne, definitorne vrijednosti, koji poslije 22 godine u politici i dalje ima dobre namjere i kojega, naposljetku, možemo svrstati u onu malu grupu dužnosnika nepovezanih s bilo kakvim oblikom korupcije, što je danas, naravno, jedna od najpoželjnijih značajki na političkom tržištu.
Osnivanje HSLS-a
Naposljetku, Božo Kovačević dragocjen je svjedok vremena jer je, doslovno, sudjelovao u nastanku demokracije u Hrvatskoj, da bi kasnije, tijekom 90-ih, bio blizak glavnim akterima oporbene politike, a početkom stoljeća je ušao u Račanovu Vladu (čiji je program, spletom okolnosti, osobno bio napisao), te da bi, naposljetku, sudjelovao u osjetljivom i katkad nerazumljivo napetom zapletu hrvatsko-ruskih odnosa koji su, objektivno, na vrlo niskoj razini.
Božu Kovačevića upoznao sam jedne večeri krajem siječnja 1989. u stanu Slavka Goldsteina, na prvom katu kuće u istočnom dijelu Maksimirske ulice, preko puta nebodera s natpisom Zagrebačke banke. Stariji gospodin Goldstein pozvao nas je da se upoznamo jer je obojicu upravo bio angažirao u stvaranju organizacije koja će uskoro postati HSLS (Hrvatski socijalno-liberalni savez, kasnije Hrvatska socijalno-liberalna stranka), prva hrvatska nekomunistička politička udruga.
Božo Kovačević, u ono vrijeme 33-godišnjak s jakom crnom bradom, izgledao je kao tipični radikalni ljevičarski intelektualac koji se jedva oprostio od ideala iz ‘68., i koji upravo razmišlja je li crveni terorizam iz 70-ih ipak imao moralno opravdanje.
Zacijelo nisam mogao steći pogrešniji dojam o Boži Kovačeviću. Kovačević je u ono vrijeme u Vjesnikovu tjedniku Danas objavljivao feljton o slučaju zagrebačkih revizionista, o kojima je bio napisao knjigu: radilo se o dvojici hrvatskih komunista, Richtmannu i Podhorskom, s kojima se, između dva rata, Partija obračunavala u tipičnim staljinističkim čistkama. (Richtmanna su kasnije ubile ustaše u Kerestincu.) Kovačević je već 80-ih, usprkos ikongrafskom imidžu ljutog ljevičara, zapravo bio uvjereni antikomunist.
- Evo kako je to išlo sa mnom i Komunističkom partijom - sjeća se Kovačević, uz gutljaj Eviana (odbio je, redom, pivo, šampanjac i viski, uz izgovor da je doručkovao jogurt, pa da bi mu bilo kakav alkohol izazvao probavne probleme).
- Dakle, u daruvarskoj sam gimnaziji bio jedan od boljih učenika, pa su me automatski učlanili u Partiju. Čim sam došao studirati u Zagreb, iščlanio sam se iz Partije. Poslije studija (diplomirao je filozofiju i sociologiju, op. a.), zaposlio sam se u izdavačkom poduzeću Globus, gdje mi nisu htjeli dati uredničko mjesto ako ponovno ne uđem u Partiju.
Pokretanje Gordogana
- Želite reći da vas ni 80-ih, u Zagrebu, nisu htjeli zaposliti ako ne uđete u Partiju? - upitao sam, pomalo zbunjen, suosnivača HSLS-a.
- Da, i 80-ih su se još ponegdje tako ponašali. Ja sam onda pristao, ali sam naglasio da ne želim sudjelovati ni u kakvim partijskim aktivnostima. Kada su me prvi put pokušali vrbovati da sudjelujem u nekoj partijskoj akciji, ponovno sam napustio Partiju. Taj put zauvijek.
Kada sam ga pitao što ga je intelektualno i vrijednosno formiralo te kakav je bio njegov odnos prema marksizmu, njegov je odgovor bio prilično neobičan.
- Uvijek, ali doslovo uvijek, bio sam kritičan prema marksizmu. Marxova je teorija zanimljiva, kao jedna od mnogih teorija, no i njegov odnos prema provedbi revolucije, kao i praksa baš svih komunističkih režima, koja je nužno bila represivna, odmaknuli su me od marksizma. Komunizam, dokazano je, naprosto ne valja, marksizam mi je već u osamdesetima postao neprihvatljiv, o čemu sam, u određenom smislu, mogao pisati u pojedinim časopisima. Ja sam poštovao Karla Poppera i Leszeka Kolakowskog, a njihov je odnos prema Marxu prije svega kritičke naravi… Mene je, ustvari, zanimala analitička filozofija, a na zagrebačkom Filozofskom fakultetu predavao se ili marksizam ili klasični njemački idealizam. Utoliko nisam pripadao mainstreamu Filozofskog fakulteta. Bavio sam se nekim drugim stvarima.
Jedna od bitnih stvari kojima se Kovačević bavio bilo je pokretanje časopisa Gordogan, nazvanog po drami “Kralj Gordogan” nadrealista Radovana Ivšića, koji je veći dio života proveo u pariškoj emigraciji.
- Dakle, Gordogan smo osnovali Branko Matan i ja. Već samo ime Gordogan bilo je subverzivno, s obzirom na Ivšićev disidentski status, ali i na činjenicu da je njegov Gordogan napisan po uzoru na “Ubu Roi Alfreda Jarryja”, dakle na komad koji ismijava sve diktatore i sve diktature.
Slobodan Šnajder, koji je u ono vrijeme bio šef zagrebačkog Centra za kulturnu djelatnost, odobrio nam je novac za pokretanje Gordogana. Časopis je, prirodno, od početka imao problema s pojedinim frakcijama u hrvatskoj Komunističkoj partiji.
Pjesnik Goran Babić, koji je u ranim osamdesetima bio glavni partijski kulturnjački ideolog, proglasio nas je, primjerice, ustašama…
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA