Nakon što se automobilom popnete glavnom cestom preko Škurinja, ostavite taj kvart zajedno sa šoping-centrima iza sebe, na raskrižju za Drenovu nastavite ravno, prođete brisanim prostorom Tibljaša i Stupara te pokraj poznate nove “žute zgrade” (poslovno-stambenog objekta) skrenete lijevo kraticom prema Marinićima, doći ćete u tipično prigradsko naselje Lučinići (poštanski broj 51216), koje se sastoji od razmjerno natisnutih i nipošto raskošnih obiteljskih kuća, rezultata “sam svoj arhitekt” građevinskog booma iz 80-ih, koje meandriraju oko uskih i nepravilnih lokalnih cestica. Na prvom raskrižju iza ploče koja označava naselje ići ćete desno, po jednosmjernoj cesti, i nakon 20-ak metara zaustaviti se ispred mesnice Čučković, smještene u prizemlju jedne od tipičnih ovdašnjih obiteljskih kuća. Vode je braća Dejan i Danijel Čučković, trenutačno najveće i jedine prave mesarske zvijezde u Hrvatskoj, što je kategorija koja je čak i u svijetu prije 10 ili 15 godina bila nezamisliva jer taj posao i glamur nisu išli zajedno. Iza njih je nevjerojatna priča o uspjehu koja je rezultat kontinuiteta, predanog rada, znanja, konstantnog usavršavanja i imaginacije.
Odabrao Đelo H...
Do njihove mesnice sigurno nećete doći slučajno. Smještena je na lokaciji koja je definitivno izvan ruke, nije na autobusnim linijama, daleko je od centra Rijeke, a na pogodnoj pješačkoj distanci samo je stanovnicima Lučinića, eventualno Marinića. Ipak, kod Čučkovića redovito hodočaste ljudi iz svih dijelova Rijeke, pa i puno šire. Ono što je nevjerojatno, u njihovu mesnicu, koja nije ni raskošna ni glomazna, ciljano navraćaju i ljudi iz Zagreba ili Splita, među kojima su brojne poznate osobe iz javnog života, poglavito s gastro scene, odnosno chefovi poput Toma Gretića ili Mate Jankovića, ali i glazbenici kao što je Nikša Bratoš, novinari, TV lica poput Đele Hadžiselimovića (“Našu je mesnicu odabrao Đelo Hadžiselimović”, šale se Dejan i Danijel na Facebooku).
Kada je u Rovinju Weekend Media Festival, barem 30 ljudi na povratku u Zagreb stane kod Čučkovića po meso. Ako netko od zagrebačkih faca priprema doma zabavu, nije mu teško, čak ni na Staru godinu, sjesti u auto i potegnuti po meso do Lučinića.
Osim što dominiraju na domaćem terenu, Dejan i Danijel, poput kakvih rock glazbenika, znaju imati i turneje - zovu ih na evente po cijeloj Hrvatskoj, rado će skočiti u Istru na promociju kakvog vinara ili uljara, do Splita na specijaliziranu zabavu u poznati restoran ili do Starigrada Paklenice na filmski festival i sve razveseliti svojim mesom i mesnim prerađevinama. Stil je to života koji malo tko povezuje uz mesarsku struku, ali u slučaju Čučkovića do toga je došlo prirodno i, unatoč slavi, braća ni u jednom trenutku nisu izgubila tlo po nogama.
Svaki dan u tjednu naći ćete ih za pultom mesnice u kojoj borave “od mraka do mraka”, pričaju s kupcima kojima uglavnom znaju imena, preporučuju recepte, novotarije iz svojih “pogona”, načine pripreme i izbor namirnica.
- Uf, toliko su nas stisnuli sa svih strana‚ planiramo se cijeli prosinac zatvoriti u mesnicu i posvetiti isključivo primarnom poslu - rekao je Dejan u telefonskom razgovoru kada smo dogovarali posjet. Medijska pažnja im, naravno, do određene mjere godi, ali Čučkovići ne zaboravljaju što ih je u prvom redu bacilo u fokus javnosti.
Nemoralna ponuda
- Drago nam je što nam u vrijeme krize promet raste, ali paralelno s tim rastu i troškovi, tako da otprilike dođe na isto. Nemamo se namjeru širiti, otvarati podružnice ili slično, jer nam je primarni cilj zadržati kvalitetu. Ustvari, čekamo nemoralnu ponudu. A onda ćemo se, nakon što sve propadne, opet vratiti ovamo i krenuti ispočetka - smije se Danijel Čučković.
Danijelu je 39 godina, Dejan je godinu dana stariji. Kada govore, braća se prirodno nadopunjavaju, ostavljajući dojam da jednako razmišljaju i o poslu i o svijetu oko sebe.
Mesnica Čučković je u pravom smislu te riječi obiteljska - utemeljio ju je 1989. Danijelov i Dejanov otac Gligorije, majstor kobasičar rodom iz Petrinje, poznatog kobasičarskog kraja, koji je godinama radio za Gavrilović. Prije nego što su Danijel i Dejan stasali u mesare i preuzeli pult, Gligorije je vodio mesnicu zajedno sa suprugom Jadrankom, a sinovi su pomagali, učeći se poslu. Danas otac pomaže njima i ponekad mu se, valja i to priznati, kao predstavniku “stare škole” zna dići kosa na glavi zbog njihovih eksperimenata, kao kada, inspirirani Toskanom, naprave linije svinjskih kobasica s koromačem. “Dečki, ne radite gluposti, tko će to jesti” i slično. Uspjeh eksperimenta ga, međutim, često demantira. Pomaže i majka Jadranka koja je također u životu odradila svoj dio za pultom - danas im kuha ručak, pazi da ne zaborave jesti i da im u prehrani bude dovoljno proteina, a kada se mesnica prigodno uređuje za blagdane, njezina je riječ glavna.
- Već smo se u osnovnoj školi zaljubili u taj posao, tata je i prije nego što je otvorio mesnicu doma radio kobasice, za sebe, a mi smo mu pomagali, i to nam je bilo užasno zanimljivo. Kada su roditelji otvorili mesnicu, mi smo bili u srednjoj trgovačkoj školi, pohađali smo smjer prodavača prehrambene robe, ali smo već tada znali da želimo biti mesari. Uostalom, u ovom je poslu iskustvo najbolja škola. Bili smo tipični dečki s asfalta, zanimali su nas nogomet i ganjanje cura, ali nam nije bilo teško raditi s tatom. To nas je, na neki način, naučilo disciplini, odnosu prema radu i osjećali smo neku vrstu obaveze da jednoga dana preuzmemo taj posao. Nije to bilo ništa nametnuto, nitko od nas to nije tražio, sve je došlo prirodno - priča Dejan.
- Drugima roditelji ostave nešto, ali to znaju pokopati za dvije godine. Nama je sve bilo omogućeno i nije nam palo na pamet da to upropastimo. Mesarstvo prije 30 godina i danas je sasvim druga priča. Poveznica je tranširanje mesa, ali danas učimo nove tehnike rezova, uvodimo nove vrste mesnih prerađevina. Kad je naša mesnica otvorena, bila je jedina u ovom dijelu, a danas ih ima stotinu.
Konkurencija je velika, natječemo se, i to je dobro jer nas tjera da se konstantno usavršavamo, isprobavamo nešto novo. Želja nam je, u neku ruku, da budemo primjer drugima jer ljudi i u ovo vrijeme, kada je jeftino meso dostupno u svim supermarketima, i dalje traže kvalitetu - nadopunjava ga Dejan Čučković.
U vrijeme kad je mesnica otvorena, uobičajeno je bilo da mesari rade tri dana u tjednu, i to dvokratno. Danas si taj tempo mesari ne mogu priuštiti. Ponedjeljak je bio rezerviran za nabavu svježeg mesa, što je za Dejana i Danijela bila posebna vrsta uzbuđenja, ali i način stjecanja radnih navika, kao i dobar uvid u “scenu”.
- U to se doba po stoku odlazilo na poznati stočni sajam u Bosiljevo. Ustajali smo u 2 ujutro kako bismo već u 4 i pol bili tamo i “presreli” seljake na putu do sajma da bismo nabavili najbolje meso. Znali smo provesti 24 sata u kamionu, a u to vrijeme još je bila stara cesta prema Zagrebu. Imamo na tisuće anegdota: čišćenje snijega da možemo krenuti, spavanje u kamionu, trčanje oko kamiona da se ugrijemo.
U neku ruku, nama kao gradskim dečkima ti su odlasci na selo bili nešto posebno. Blato, taj miris štala, razgovori sa seljacima, njihova otvorenost, sve nam je to bilo super jer osim toga nismo imali doticaja sa selom - priča Dejan.
Čučkovići danas nabavljaju meso direktno od uzgajivača na području trokuta Vrbovec - Čazma - Kloštar Ivanić. Budući da ne idu na goleme količine, za namirnice i proizvode kao što su beefsteak ili čvarci imaju liste čekanja, što dobro znaju njihovi kupci. Cijene su, naravno, nešto više nego u supermarketima s uvoznim smrznutim mesom, ali kvaliteta je dan i noć, a kako kaže Dejan, ljudi su spremni trošiti novac na mobitele i druge stvari koje im ne trebaju, a ovdje se radi o možda 300 kuna razlike mjesečno, i to za ono što unosiš u sebe i što bi, na kraju krajeva, trebalo biti vrlo bitno.
Svjetski trendovi
U skladu sa svjetskim trendovima, braća su preuzela artisan butchery filozofiju, s ciljem da postanu delikatesna mesnica. I uređenje je na tom tragu - prostor je topao, jednostavan, a sa stropova i iznad pulta vise mesne prerađevine čijem je mirisu nemoguće odoljeti. Njihovo dvorište smješteno s druge strane kuće poseban je dio priče - tamo su sagradili natkriveni roštilj na kojem isprobavaju svoje eksperimente prije nego što ih puste u prodaju, a tu im dolaze i društva koja, nakon što probaju ono što Čučkovići rade, odlaze impresionirana i vraćaju se po još. Toliko su sigurni u kvalitetu svojeg mesa i potpuno svjesni njegovih karakteristika prilikom minimalne termičke obrade, kao i kod drugih vještina pripreme, da bez ikakvog kompleksa kuhaju za poznate chefove, poslužujući im narezano na dasci, u rustikalnom stilu, i prepuštajući im da jedu prstima.
Priča o njihovu proboju, koji im je osigurao slavu, krenula je sasvim slučajno, kako kaže Danijel, bez uložene jedne kune u marketing. Danijel je, naime, počeo reklamirati mesnicu na društvenim mrežama, a pomoću aplikacija za smartphone objavljivao je fotografije od kojih svakom ljubitelju mesa počnu curiti sline.
- Danijelov mobitel bio je naša najbolja investicija - smije se Dejan.
Njihovo su meso i mesne prerađevine toliko fotogenični i, što je najvažnije, uvjerili su se svi koji su ga nakon medijske slave probali, jednako je neodoljivo ukusno koliko neodoljivo izgleda. Braća su, pak, šarmantni, otvoreni, zabavni momci, sa zaraznom energijom koju emitiraju oko sebe.
(...)