TRI PRIČE O VELIKOM REDATELJU

Branko Gavella: I zatvorenih očiju znao je što glumci rade

Tomislav Čadež razgovarao je s dvoje glumaca i jednim redateljem da bi sastavio priču o ocu hrvatskog teatra

Ove nedjelje navršava se pola stoljeća od smrti dr. Branka Gavelle (1885. - 1962.), oca suvremenog hrvatskog teatra, redatelja, teatrologa, prevoditelja i pedagoga. U tom povodu, u Dramskom kazalištu Gavella otvorena je prigodna izložba fotografija. Hvalevrijedan potez. No, obljetnica bi mnogo bolje bila obilježena da je za ovu prigodu napokon objavljena knjiga Gavellinih kazališnih kritika, što ih je, započevši karijeru kao kritičar, na njemačkome pisao od 1910. do 1918., u uglednom zagrebačkom dnevniku Agramer Tagblatt. Tih 198 tekstova do danas nije prevedeno niti u izboru, premda je Akademija dramske umjetnosti još 2002. preuzela tu obvezu u okviru znanstvenog projekta “Branko Gavella - povijest, teorija, kultura teatra.” Mi, pak, objavljujemo prisjećanja na Gavellu troje iznimno zaslužnih doajena hrvatskoga glumišta, koji su svoje umjetničke karijere započeli pod Gavellinim redateljskim štapom i šeširom.

Glumci su plakali na njegovim probama

Dramski doajen Pero Kvrgić glumio je u nekoliko posljednjih Gavellinih režija. Evo njegova prisjećanja:

Bio je neobično duhovit, a u neku ruku, bio je i glumac. Naime, glumio bi zajedno s glumcem, foršpilao. Dakako, nije to bilo pravo foršpilanje. Zapravo, Gavella je imao potrebu da osjeti kakav taj i taj lik može biti. Boženu Kraljevu je za jedne probe grdio, tražio od nje da ponavlja tekst. Ona se rasplakala. A on je kleknuo ispred nje i rekao: “Kraljice, daj me sad ispsuj”. Kao da je uvijek njime upravljao ludizam. Za jedne je probe glumca Viktora Becka neprestano oslovljavao s “Emile”. “Ali ja nisam Emil, ja sam Viktor”. “Dobro, dobro. Čuj, Emil...” “Ali ja nisam Emil, ja sam Viktor!” “Čuj, Emil, pa daj budi barem malo Emil.”

Mene je zvao pešekan. Morski pas. Smatrao je da ideje koje mi predlaže grabim ali onda nadograđujem po svom. Pa bi mi govorio: “Tebi čovjek pruži prst, a ti mu pojedeš cijelu ruku.”

Bio je točan. Dolazio bi ujutro u kazalište u 10 sati. Lupao bi štapom i govorio: “Kaj delate, kaj delate, svi spavate!” Proba bi trajala do 15 sati. Dugo je radio za stolom, dugo su trajale čitaće probe. A na pozornici i najmanju je ulogu gradio jednako pomno kao i najveću. Zapravo, često i mnogo pomnije. Predstava je morala biti koherentna, svaka uloga pojednako.

Kad sam 1954. radio ulogicu Poljskog Židova u njegovoj režiji Krležine drame “U logoru”, ni on ni ja nismo znali kako jidiš točno zvuči, pa smo radili po njemačkom, s kojim je jidiš “slijepljen”. Usto smo mucali, proizvodio sam guturalne tonove, i da nas je netko sa strane začuo, prestrašio bi se. S tih desetak rečenica ispalo je da sam ostvario zapaženu ulogu.

Postoji anegdota s Krešimirom Zidarićem, koji je u “Macbethu” igrao neku malu ulogu. Gavella mu kaže: “Ti moraš biti bolji od Macbetha. Kad pričaš da je Macbeth pribio na zid MacDonalda, to mora biti toliko plastično kao da igraš glavnu rolu.” A Zidarić odgovara: “Dobro, Doktore, ako je to tako, onda dajte meni da igram Macbetha, a neka Drago Krča igra moju ulogu.” “Odi vrit!”

Starije je glumce znao naljutiti njegov humor, a nas mlade je veselio.

Ima jedna anegdota s Nelom Eržišnik. Bili smo u Subotici na gostovanju. Ona u šali kaže: “Doktore, zašto se mi ne bismo oženili?” “Odi vrit, odi vrit. Da se ja oženim s tobom, onda bi ti pravila ‘Vedro veče’ iz mog pimpeka.” Kad bi vidio ulazeći u garderobu razgolićenu glumicu, koja bi vrisnula, rekao bi: “Odi vrit, od starog jarca nikaj ne možeš očekivati.”

U ono doba siromaštva, bio je galanatan prema glumcima. Davao bi im po dva dinara. Čak i za dobro napravljenu scenu. Ali kad bi subjekt zabrljao, tražio je povrat novca.

Bio je autoritet za učenike ali nije bio autoritativan, otvarao je svakome njegovo “polje” slobode. Uz njega su se razvijali redatelji poput Mladena Škiljana, koji je razvio poetski teatar, ili Dine Radojevića, koji je, pak, razvio ekspresionistički teatar. Gavella se u to nije petljao. Bio je jako tolerantan, prisjećajući se, ako ništa, svojih mladih dana, kad je i sam bio eksperimentator. Kad je politika posrijedi, bio je, da tako kažem, salonski komunist, lijevo orijentiran, pod snažnim Krležinim utjecajem. Čak je prije rata prenosio neka pisma za Beč. No, nije to sve skupa ozbiljno shvaćao. Politika ga zapravo nije puno zanimala. Stalno je bio u pokretu, s novim idejama. Bio je vojnik, oficir austrougarske vojske, pa mu je i otud ostao jedan specifičan gard u nastupu.

Kad bi gledao u pod, znali ste da vas sluša

Neva Rošić, prvakinja HNK i dugogodišnja profesorica glume na ADU, glumila je kod Gavelle dvije glavne uloge:

Prvi sam put upoznala Gavellu, o kojem sam godinama slušala od oca, glumca i suca, sredinom 50-ih, na prijemnom ispitu za glumu. U drugom, užem krugu kandidati se pojedinačno nalaze s profesorima. Gavella je tada bio jedini profesor glume, ostali su bili asistenti. U jednom sobičku na Akademiji govorila sam svoj pripremljeni monolog. Šutio je i, kao i obično, što nisam mogla znati, gledao u pod, zato što je, zapravo, slušao. To je bio njegov način iskazivanja pune pažnje glumcu. Podigao je glavu, pogledao me i rekao: “coprnjica”. Nisam znala što ta riječ znači pa stoga ni jesam li dobro ili loše prošla.

Kao redatelj, kojiput bi glumca striktno vodio od prizora do prizora, sam vodeći računa o cjelini, a ponekad bi objašnjavao ulogu u cjelini. Najčešće se u nas govori, a i piše, o Gavellinu sistemu, no ne postoji takva jedna teorija u koju bi se onda uokviravala konkretna rješenja. Gavella je nastojao sistematizirati, kao i Stanislavski, iskustva vlastite prakse. Mislim da je svakom glumcu pristupao drugačije. Moje iskustvo s njim nije veliko, u doba mojih početaka bio je već pri kraju puta. Glumila sam u svega tri njegove predstave, u dvije glavnu ulogu. Kad smo na Dubrovačkim ljetnim igrama 1958. radili Držićevu “Tirenu”, vodio me korak po korak, osobito što mi je, kao Riječanki, i izgovor Držićevih rečenica bio stran. Dolazio bi sat ili dva prije probe i posebno radio sa mnom. Ponekad su njegove upute znale naoko biti neupotrebljive. Kao glavna vila Tirena, skakutala sam s drugim vilama, a on je u jednom trenutku rekao: “Deca, to ni dobro. Jer kad poskočite, ne ostanete jedno vreme u zraku. Padnete odmah dole.”

Fantastično, ali točno. Naša je gluma bila odviše prizemna. Nismo koristile prostor koji nam kao vilama pripada. Potom sam u komadu Grahama Greena “Zatvorene sobe” zaigrala glavnu ulogu djevojke koja doživljava ljubavni i svaki drugi brodolom. Na koncu se ubije. Vodio nas je precizno kroz taj vrlo engleski komad, i došli smo do generalne probe. I sad, scena u kojoj ostajem sama na pozornici, priprema za samoubojstvo, gdje pišem neko pismo i popit ću tablete, nije režirana. Naivno sam pomislila da je već onako star možda zaboravio na nju, pa sam se usudila primijetiti: “Doktore, onu scenu nismo još ni aranžirali”. “Kaj mislite da bum se ja u to petljal? Ak’ si rolu napravila, onda tu scenu znaš odigrati sama. Ja bum bil u bifeu. Kak budu ljudi izlazili iz predstave, tak bum znal jel si to dobro napravila ili nisi”. Da tako kažem, nudio je i jedno i drugo, i slobodu i zapt. Dakako, nije bdio nad nama samo u svojim predstavama. Gledao nas je u predstavama drugih redatelja.

Primjerice, igrala sam u praizvedbi jednog komada Marijana Matkovića. Kritičar je za moju ulogu napisao da sam igrala “s puno intenziteta, ali krivo usmjerenog.” Zvuči obeshrabrujuće za nekoga tko je u prvoj godini angažmana. Što da popravim, treba li raditi ispočetka? Sljedeći dan srela sam u kazalištu Gavellu. Spustila sam glavu, znajući da je pročitao kritiku. “Kaj gledaš u pod? Kritiku si pročitala? I sad misliš kak buš nekaj promenila. To ti je bedasto. Hrabro igraj to do kraja.” Ne mislim da je kritičar imao krivo, nego je Gavella pametno postupio što mi nije dopustio da se rasplinem krećući ispočetka. Gavella je glumcima davao sigurnost. Ne, dakako, samo nama, najmlađima, nego cijelim glumačkim generacijama. Naravno, najčešće bi nas upućivao u literaturu, no često je tražio da se informiramo, primjerice, o likovnom svijetu vremena likova koje igramo. Upućivao nas je da proučimo čisto fizički kako su se ljudi nosili, kako su izgledali. Upućivao nas je i u muziku. Jednom je prilikom glumcu koji je igrao pjesnika rekao koje pjesnike i koje njihove stihove da čita pripremajući ulogu.

Volio je pričati viceve, ali uvijek bi fulao poantu

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. listopad 2020 07:54