Premda vjerojatno naš najveći ustavni stručnjak, profesor Branko Smerdel često svojim suprotstavljanjem većini zvuči disonantno. U ovotjednoj raspravi o izboru novih članova Ustavnog suda upozorio je da potraga za tobože nezavisnim kandidatima predstavlja veliku, a uobičajenu obmanu. Evo i zašto. U Hrvatskoj se verbalno voli inzistirati na političkoj intaktnosti Ustavnog suda. Pozivajući se na spoznaje pravne i političke znanosti, profesor ustavnog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu pak tvrdi da je svaki ustavni sud eminentno i politički. Smatra to njegovim prirodnim stanjem. Ali, napominje, ne smije biti politikantski. “Ustav je politički dokument, pa tako i odluke koje donose ustavni sudovi neizostavno imaju političku dimenziju”, objašnjava. Smerdel prognozira da Ustavni sud u Hrvatskoj i dalje neće biti kadrovski kompletiran “sve dok se ne odustane od velike laži da postoje suci koji nikome ne pripadaju”.
Ako sam dobro razumjela, tvrdite da nije problem u političkoj obojenosti mogućih kandidata za ustavne suce?
- Način izbora ustavnih sudaca jednim se dijelom pretvorio u grotesku. Prvo, samokandidiranje može se smatrati demokratskim, ali tamo gdje se traži visoka stručnost i osobni integritet takav model nije primjeren. Strogi kriteriji koji propisuju da se za članove Ustavnog suda kandidiraju istaknuti pravnici pretvorili su se u praksi u svoju negaciju. Pod pritiskom stranaka, ambicioznih pojedinaca, pa čak i čudaka, kriteriji se stalno urušavaju. Svaki se stranački poslušnik tretira kao “istaknuti pravnik”, jednako vrijedan kao sudac sa stotinu važnih presuda ili profesor s desetak knjiga. Druga je zabluda tobožnji zahtjev da ustavni suci moraju biti politički potpuno neutralni, bez političkih uvjerenja, pa i posebnog svjetonazora. Niti tko u to zaista vjeruje, niti je to moguće postići. Nije problem u političkoj inklinaciji kandidata za ustavne suce, većinom ni u nedovoljnoj stručnosti, već u tome kako se snalaze u općoj klimi i stanju bezakonja.
Smatrate da je nekadašnja praksa bila bolja? Mislim na praksu da se dvije ključne stranke, HDZ i SDP, dogovore o imenima ustavnih sudaca, tako da svaka od njih progura vlastite ljude?
- Pa dogovaraju se i danas, ali potajno, bez javne kontrole. Prvih su se dogovora kasnije sramili i njihovi glavni arhitekti. Svašta se tu znade zanemariti, pa su se tek naknadno dovodile u pitanje neke krucijalno važne činjenice, poput one plaća li neki kandidat porez državi ili zadovoljava li neke druge elementarne propozicije, kao što je, primjerice, radni staž.
Znači, nije problem u dogovaranju, nego u načinu na koji se to odvija?
- Dogovaranje da, ali javno! Kandidate bi trebali nominirati različiti predlagači, institucije, a nikako pojedinci sami sebe. Moguće je, recimo, da dio predlažu političke stranke, dio suci, dio pravni fakulteti, dio predsjednik Republike. Može se također propisati da javna rasprava o listi mogućih imena za Ustavni sud traje tri mjeseca. Javnost je pritom jako važna. Nije dobro ako se cijela procedura svede na dogovor između šefova dvije ili tri stranke. Postojeći je režim izbora ustavnih sudaca u velikoj mjeri lažljiv i prijetvoran.
HDZ ovoga puta bojkotira izbor ustavnih sudaca. Misle li da će ih moći birati sami dođu li na vlast?
- Vjerojatno računaju da će na parlamentarnim izborima proći tako dobro da će moći nametnuti veći broj sebi sklonijih kadrova. Ako bi se dogodilo da jedna velika stranka sa satelitima dobije dvotrećinsku većinu, pokušat će da Ustavni sud dominantno nafilaju vlastitim poslušnicima. Stručna i politička javnost to nikako ne bi smjele dopustiti! Logično je očekivati da će u roku od šest mjeseci, za koliko se može produljiti mandat ustavnih sudaca, doći do dogovora. U suprotnom slijedi teška ustavna kriza, kakva u postojećoj situaciji može biti vrlo opasna.
Nije problem Ustavnog suda samo u nepopunjenim, upražnjenim mjestima, nego se u posljednje vrijeme jako problematiziraju i neke njegove odluke?
- Odluke se uvijek problematiziraju, ali to je prirodno stanje stvari. Ustavni sud donosi teške političke odluke.
Mislim na odluke o Branimiru Glavašu i Milanu Bandiću koje pridonose stvaranju osjećaja da Hrvatskom vlada svojevrsni pravosudni kaos?
- Znate da se pravosuđem ne bavim. Ali, ako netko tvrdi da je po našim zakonima moguće da se bilo koga nekoliko puta pritvori i zatim pusti, da mu se oduzme pa vraća jamčevina i ako to povrh svega rade isti sudovi, onda su ti zakoni u suprotnosti s temeljnim ustavnim postavkama. Propis po kojem osumnjičeni iz zatvora može postavljati pa smjenjivati svoje zamjenike potpuno je apsurdan. Krivnja za takvo kaotično stanje ustrajno se baca na Ustavni sud. Ali Sud je ponovno razotkrio teški nered koji vlada pravnim sustavom. Nered u kojem se sve čini mogućim, a ništa pouzdanim, trajnog je karaktera. Ustrajno se održava, jer je očito u interesu vladajućih elita. O njegovu se sređivanju godinama govori, ali se ništa ne poduzima. Aktualna vlast ne može sada započinjati takve strateške poslove pa radije tvrdi kako je “zemlja bolje uređena nego prije”. Problem je dosegao kritičnu točku, jer se u zakone u Hrvatskoj više ne vjeruje.
Spominjete mogućnost otvaranja ustavne krize?
- Ustavna je kriza već na djelu. To je prije svega intelektualna kriza i kriza javnog morala. Ako se s vrha vlasti stalno odašilju lažne poruke o zakonima, ako se sustavno podcjenjivački tumači Ustav, a odlučno suprotstavljanje iz parlamenta izostaje, onda moramo govoriti o ustavnoj krizi. Kada predsjednica Republike od premijera javno zatraži ostavku, onda se takvo ponašanje ne može smatrati sukladnim Ustavu. Predsjednica bi morala znati da ona više nije obični građanin, koji u svakom trenutku može zahtijevati bilo čiju demisiju. Ako premijer tvrdi da u ovoj zemlji može postojati samo jedna vlast, a to je, razumije se, ona njegova, onda se on vraća u daleku prošlost, u vrijeme prije nego što su revolucije 18. stoljeća iznjedrile ideju ustavnosti i diobe vlasti. S takvim odnosom između glavnih aktera vlasti naravno da država iz ekonomske krize skreće i prema galopirajućoj političkoj krizi. Treba li uopće podsjećati da su takve situacije u povijesti vodile rušenju liberalnih režima, izvođenju ljudi na ulice, uvođenju autokracije, velikim sukobima…
Predsjednica ne može pozivati premijera na ostavku?
- Premijer odgovara hrvatskom Saboru, a ne predsjednici Republike. Takvim se zahtjevima samo muti vodu. Da ne govorim o zaoštrenoj i ljutitoj retorici kojom se u svojim međusobnim porukama njih dvoje služe. Predsjednik Josipović i premijerka Jadranka Kosor prepucavali su se više pravnički i pristojno, aktualna predsjednica i premijer povremeno živčano reagiraju jedno na drugo.
(...)