U jednom trenutku u povijesti postojala je labava konfederacija država koje su bile u neprekidnoj opasnosti da međusobno zarate, a istovremeno nesigurne da mogu preživjeti u sve kompetitivnijem međunarodnom okruženju. Njihovi dugovi su se gomilali, njihova zajednička valuta bila je slabašna, njihove ekonomije bile su različite i nekompatibilne. Idealizam koji ih je svojevremeno dogurao do udruživanja počeo je rapidno nestajati. Trebalo je učiniti nešto drastično.
Zvuči li vam ova priča poznato, velika je vjerojatnost da ste pogriješili. Nije riječ o Europskoj Uniji . Riječ je o Sjedinjenim Američkim Državama kasnih 1780-ih, nekoliko godina nakon što se 13 bivših kolonija izborilo za neovisnost od Velike Britanije. Već sam početak kolumne koju je Brendan Simms, profesor povijesti međunarodnih odnosa na Sveučilištu u Cambridgeu, objavio prošli mjesec u londonskom Guardianu, a koji je u ovih nekoliko prvih rečenica citiran, izazvao je žestoku raspravu i potaknuo liberalniji dio britanske javnosti na još jedno preispitivanje stavova o Europskoj Uniji.
Simms, kao i njegov donedavno poznatiji kolega Niall Ferguson koji se nedavno s Harvarda vratio na Oxford, zastupa tezu o neminovnosti Sjedinjenih Europskih Država, ali bez Velike Britanije. Za razliku od Fergusona, Simms ne predviđa propast zajedničke valute, pa zato i buduću federaciju naziva jednostavno Eurozonom, a njene stanovnike Eurozonerima. Po njegovom, već i površnije istraživanje povijesti sugerira da današnja kriza razjedinjenoj Europi sugerira zaokret prema čvrsto financijski i sigurnosno povezanoj demokratskoj uniji vrlo sličnoj današnjem SAD-u. Pritom on glavnu kohezijsku snagu buduće države vidi u Njemačkoj, kojoj se “jedinoj može povjeriti posao restrukturiranja promašenog projekta eurozone u snažnu zajedničku državu zasnovanu na tradiciji europske demokracije”.
Zavučen duboko u hladovinu ogromnog Bundesarhiva u njemačkom gradu Koblentzu gdje prikuplja građu o njemačkom udjelu u zamršenom ispreplitanju međunarodnih političkih odnosa u Europi u recentnoj prošlosti, profesor Simms, koji će u ponedjeljak ujutro održati predavanje studentima Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta, uspio je izdvojiti nekoliko noćnih sati sa srijede na četvrtak kako bi odgovorio na naša pitanja.
Oštra podjela
Napisali ste nedavno kako ljudi koji danas žive u eurozoni moraju stvoriti Sjedinjene europske države jer da “jedino takav angloamerički stil fiskalne i monetarne unije može spasiti Europsku Uniju”. Smatrate li da su današnji Europljani politički dovoljno odrasli da bi tu zamisao mogli provesti u život?
- Da. Mislim da su desetljeća europske integracije, kao i nedavno krizno razdoblje (kroz koje još prolazimo), stvorili osjećaj zajedničkog identiteta, barem u obrazovanom sloju Eurozonera. To je u nekoj mjeri usporedivo s iskustvom američkih domoljuba s kraja 18. stoljeća koji su preživjeli rat za osamostaljivanje. Mi, naravno, možemo imati različite stavove o tome kako ići naprijed, možemo u tome biti i oštro podijeljeni, ali vrlo je malo ljudi koji bi se željeli vraćati na staro.
U ovom trenutku na vrhu Europe su tri velike države - Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska. Među njima, jedino je Njemačka do danas pokazala da ima sposobnost (i volju) da preuzme ulogu motora čitave Unije. Ni Britaniji ni Francuskoj, međutim, ne nedostaje političkih, također ne malih, ambicija. Vjerujete li doista da bi bilo koja od tih država pristala prenijeti svoju ulogu lidera na tijela Europske Unije koja su već danas pod snažnim njemačkim utjecajem?
- Uvijek kada govorim o budućoj Europskoj Uniji namjerno govorim o Eurozoni jer na taj način već ugrađujem pretpostavku da se Britanija neće pridružiti toj novoj državi. Nama danas u svakom slučaju treba “britanska Europa”, a ne “europska Britanija”. Francuska je u tom kontekstu potrebna kao član zajednice koji će u nju donijeti atomsku bombu i čvrstu poziciju u Vijeću sigurnosti. A vjerujem da će Francuska pristati na gubitak dijela svoje suverenosti unutar veće države upravo zato da bi umanjila njemačku suverenost i njemački utjecaj na tijela Unije.
Napisali ste da je u vrijeme kancelara Gerharda Schrödera njemačka ekonomija - koja je cijelo desetljeće bila otpisana kao europski bolesnik - ponovno postala konkurentnom na tržištu. Vaš je zaključak da su cijenu za to morale platiti zemlje južne Europe. Mislite li da današnje grčke, talijanske, španjolske ili portugalske nevolje nemaju svoj korijen o lošoj politici tih zemalja ili u visokoj razini korumpiranosti?
- Teško da to možemo razdvajati. U svim tim zamljama postoje duboki korijeni iz kojih su ponikle njihove krize, ali jednako u svima njima se pogrešno postavljen projekt eura pokazao snažnim generatorom krize. Svima su postali dostupni jeftini krediti i to je samo jačalo sve ostale elemente koji su u sebi imali potencijal za izazivanje krize.