Ambasador David Blunt je od onih engleskih diplomata koji su s devet godina života već znali što će raditi u životu. Izdanak onog svijeta koji će nama Hrvatima uvijek biti nedokučiv, nestvaran i neuhvatljiv: profesionalni državni službenik koji posao uvijek radi na korist svoje države.
Prije dolaska u Zagreb bio je na Kosovu a još prije viceguverner Gibraltara, komadića stijene na ustima Mediterana u Atlantik koji bi vrlo rado Španjolci vratili od britanske krune.
Podrška Hrvata ulasku u Europsku Uniju, prema posljednjem, prošlotjednom istraživanju pala je na najnižu razinu. Jeste li zabrinuti zbog toga i što vam to govori?
- Iskreno, nije na meni da pokušam objasniti zašto je tako. S druge strane, rezultati anketa ponekad su bolji, a ponekad lošiji i ovise o vijestima koje stižu iz Bruxellesa. Kada su te vijesti dobre, podrška raste i obratno. Ohrabren sam detaljnim istraživanjem koje je nedavno napravljeno za delegaciju Europske komisije u Zagrebu. Ono pokazuje da postoji stabilna podrška za ulazak Hrvatske u EU. A kako se približavamo tom datumu, koji nije daleko, u javnoj će se sferi sve češće pojavljivati jasni argumenti zašto je ulazak u EU korisna i dobra stvar.
Britanija prije 40 godina
Dva su poglavlja ključna: 23. o pravosuđu i 8. o tržišnom natjecanju, zapravo o brodogradilištima. Mnogi ne vjeruju da smo u stanju zatvoriti oba, a pogotovo ono o brodgradilištima. Je li takva procjena točna?
- Tri su važna pitanja: pravosuđe, tržišno natjecanje, odnosno problem hrvatskih brodogradilišta i ništa manje važna reforma državne uprave koja nije koncentrirana u jednom poglavlju, nego se provlači kroz nekoliko njih. Mislim da je od neprocjenjive važnosti učinkovitost kompletnog državnog aparata u osiguravanju različitih servisa za građane. Jasno mi je da me zapravo pitate koje je od tih poglavlja teže zatvoriti. Ali ja to doista ne znam.
Kako ne znate?
- To ovisi o precepciji i razumijevanju izazova koji stoje na tom putu. Ono što mogu sa sigurnošću reći jest da su oba zahtjevna. Pogotovo poglavlje 23 jer je ono presedan. Ne postoje modeli kod drugih država članica koji bi mogli pokazati kako ga učinkovito zatvoriti.
U Hrvatskoj se ipak vode žučne rasprave mogu li brodogradilišta preživjeti završetak pregovora. Riječ je o industriji na koju se vezane tisuće ljudi, a samim tim i birača...
- Moje mišljenje zaista nije važno. Važno je ono što misle potencijalni ulagači: kako učiniti brodogradilšta konkurentnim, ekonomski održivim s proizvodima koji se mogu prodati i konačno isplatiti na svjetskom tržištu. Štoviše, postoje investitori koji tvrde da je to moguće i oni upravo predlažu takve strategije. Time sam ohrabren. Također razumijem političke teškoće tog procesa, kao i ljudske. Konačno, govorimo o sudbinama ljudi koji žive od rada u tim brodgradilištima kao i o onima koji su ovisni o njima. Jasno želim reći da mi u Velikoj Britaniji sve to vrlo dobro razumijemo i sami, prije 30 ili 40 godina iskusili smo teško razdoblje restrukturiranja industrije. Područja u kojima je bila koncentrirana teška industrija, a koja nije imala prespektive na tržištu prolazila su kroz bremenita razdoblja velike nezaposlenosti dok nove, konkurentne, proizvodne grane nisu uspostavljene. Naravno, ne tvrdim da imamo rješenje za sve probleme. Nemamo ih. Ali kad danas pogledam sve te gradove koji su krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog stoljeća doslovno umirali zajedno sa svojom teškom industrijom, brodogradilištima i željezarama, transformacija je nevjerojatna. Uostalom, jedna od važnih stvari koju želimo podijeliti s hrvatskim prijateljima jesu iskustva koja su dovela do transformacije industrije, novih održivih poslova i, naposljetku, puno boljeg života i standarda. Mi smo radili pogreške u tom procesu i želimo vam pokazati način na koji ćemo svi zajedno ubrzati procese koji vode do konačnog uspjeha.
U dobrom društvu
Svakako, ali odaziv ponuđača za brodogradilišta je loš. Oni koji žele ulagati, čini se, ne vjeruju u nastavak gradnje brodova. Mislite li da problem možemo riješiti do jeseni ili će problem brodogradilišta odgoditi datum ulaska Hrvatske u EU, primjerice do proljeća 2013.?
- Ovisi o tome što mislite da je rješenje...
Privatizacija ili stečaj...
- Bolje da o tome razgovarate s predstavnicima Europske komisije u Zagrebu. Oni znaju sve detalje. Ako program rekonstrukcije, a tako ja mislim, ispuni zahtjeve svih 27 država članica EU, tada će Hrvatska dobiti zeleno svjetlo za zatvaranje tog poglavlja. Ne znam doista treba li ugovor o privatizaciji biti zaključen, potpisan ili što drugo. Važno je da se dobije odobrenje plana restrukturiranja. Ako pak pod rješenjem problema smatrate uvođenje novog poslovnog modela za brodogradilišta, jasno je da će vam trebati više vremena. Ali to nije neostvarivo. Uostalom, u to vjeruju i investitori jer tko bi preuzimao dug brodogradilišta ako nema povjerenja u vlastite planove.
U medijima se provači teza da je moguće završiti pregovore prije kompletnog rješenja za brodogradilišta. Je li to zaista moguće?
- Nisam to vidio. No, mislim da Europska Unija zapravo i ne govori o brodogradilištima već o nezakonitim državnim potporama. Kako će se riješiti pitanje tih ilegalnih državnih potpora treba raspraviti s Europskom komisijom. Nitko iz EU ne govori vam što ćete raditi ili što ne smijete raditi oko brodgradilišta. Sve što tražimo jest da se ozbiljno posvetite rješavanju ilegalnih državnih potpora brodogradilištima i ako budete imali plan u vezi s tim, bit će sve u redu.
Kako ste doživjeli objavljivanje povjerljivih diplomatskih dokumenata na WikiLeaksu?
- Takve stvari ne pomažu. Ne omogućuju nam višu razinu sigurnosti. Naprotiv, smanjuju je. Bez ikakve dvojbe želim snažno osuditi njihovo objavljivanje. Ne pomažu nam u stvaranju sigurnosti koja nam je potrebna da bismo efikasno uklanjali prijetnje svjetskom miru i zapadnim demokracijama.
Vi ste u jednoj od depeša...
- Da. Mogu reći da sam u dobrom društvu.
Ako se ne varam, u dokumentu je citirana vaša izjava da ‘šefovi britanske diplomacije baš najbolje ne razumiju složenost situacije u Hrvatskoj’...
- Ne želim komentirati sadržaj tih dokumenata.