ZAGREB - Natjerao sam Josipa Glaurdića da propusti vlak za London. Profesor na Cambridgeu i kolumnist hrvatskog Forbesa pokazao se najboljim sugovornikom koji je bio spreman komentirati potencijalnu smjenu vlasti na sljedećim izborima, a da pritom ne zastupa ničije stranačke interese.
Ne zanima ga koja je stranka na vlasti, zanimaju ga ljudi, ideje s kojima dolaze i njihova mogućnost da ih provedu. Ukratko, pitanje je bilo: dođe li krajem godine do promjene vlasti u Hrvatskoj, hoće li potencijalno najizgledniji trio - Radimir Čačić , Branko Grčić, Slavko Linić - uspjeti izvesti hrvatsku ekonomiju iz naizgled vječne stagnacije, ili će cijeli projekt zapeti već na njihovim osobnim različitostima.
Čačić, okorjeli biznismen koji se nakon duge karijere prihvatio politike i već jednom (u doba Račanove koalicije) pokazao da zna realizirati projekte i da ga pritom nije strah kontroverznih etiketa koje mu lijepe zbog njegove poslovne povijesti.
Političar starog kova
Grčić, relativno mlad sveučilišni profesor iz Splita kojemu u biografiji piše tek da je “obitelji osigurao materijalne uvjete za ugodan život bez upliva politike”. I na kraju Linić, kao “političar starog kova” s korijenima duboko u biznisu, kojemu čak i stranački istomišljenici ponekad ironično prigovaraju da svojim karakterom provodi vlast s laganim mirisom na azijske diktatore.
- Svaka dobra ekipa ima raznovrsne igrače, kaže Glaurdić. - Ne mogu svi biti vođe u prvim redovima. Njihove osobne karakteristike koje spominjete meni zapravo ne znače mnogo. To što Čačić dolazi iz biznisa, Grčić iz akademske zajednice, a Linić iz politike ne mora uopće biti nedostatak. Uz pravog predsjednika Vlade, oni se mogu nadopunjavati. Jer trebat će netko tko će biti motor ideja, ali i netko tko će držati stranačku disciplinu i netko tko će to sve implementirati.
Strah od Milanovića
Glaurdić se pomalo pribojava Zorana Milanovića u premijerskoj ulozi (i sigurno nije jedini). Nije, zapravo, siguran hoće li oni, iako osim Grčića stari i iskusni političari, u Milanoviću imati dobrog trenera ili kapetana momčadi koji će iz njih izvlačiti ono najbolje. “Jesu li zapravo Čačić, Grčić i Linić na istoj liniji?
Imaju li iste ideje kako usmjeriti gospodarsku politiku? Ako nemaju, kako će izgraditi, a kasnije i održati konsenzus i jedinstvo jednom kada se situacija zaoštri? Kod nas je običaj da se to riješi na način podjele plijena - moj resor je moje kraljevstvo, a tvoj resor tvoje. Tako je, recimo, bilo za vrijeme Račana. Tako će vjerojatno biti opet”, zaključuje Glaurdić.
Možda ipak neće. Zaboravimo li na trenutak profesora Grčića, Čačić i Linić u međuvremenu su imali prilike i vremena analizirati sve pogreške u koracima svoje nekadašnje koalicije. Njihovi tadašnji sukobi kojima su se u nekoliko navrata hranili mediji više su bili rezulatat prinudnog spoja dvaju eksplozivnih karaktera.
Njihovi ciljevi, međutim, unatoč naoko različitoj političkoj ideologiji nisu se nikada previše razlikovali. Obojica su “prirodni poduzetnici”, obojici je politika bila tek izazov, vrsta eksperimenta - može li se u zemlji koja je poslovično nesklona biznisu stvoriti društvena klima koja će ipak biti otvorena prema poduzetnicima i poduzetništvu.
Čačić je, iako se to rijetko ističe, jedan od najbolje obrazovanih hrvatskih političara. S diplomom zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta (iz jednog drugog, boljeg vremena Zagrebačkog sveučilišta) i s harvardskim postdiplomskim garnirungom, u hrvatsku je politiku ušao s izgrađenim sustavom sa kojim se, barem u početku, malo tko mogao mjeriti. Važno je, međutim, ono čime se bavio prije politike.
Od samog početka, kada je kao zaposlenik Interpublica, prve velike globalne marketinške agencije (pravi “momci s Madisona”) koja je svoje krakove proširila i na europske zemlje iza “željezne zavjese”, radio za američko ministarstvo vanjskih poslova na organizaciji velikih propagandnih izložbi u Moskvi i Brnu, do trenutka kada je, pet godina kasnije, iskoristio priliku i mali varaždinski projektni biro od sedam zaposlenih pretvorio u inženjersko-graditeljsko-konzultantsku tvrtku Coning, na kojoj se temelji sva njegova današnja, dobra i loša reputacija.
Čačić možda nikada ne bi krenuo u politiku da sredinom osamdesetih nije došao u sukob s pravosudnim sustavom tadašnje države. U dva mučna procesa 1985. godine osuđen je za “rušenje samoupravnog sistema SFRJ”, obje presude pale su na Vrhovnom sudu, ali bile su dovoljne da prgavog i obrazovanog poduzetnika zainteresiraju za aktivnu ulogu u rušenju okoštalog sustava. Suosnivačka uloga u HNS-u bila je samo prirodan nastavak tog procesa.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA