ZAGREB - Evropsku uniju vodi - kako je vidljivo iz posljednjih kriza, poput libijske, ili obrane eura - šareni trijumvirat: Angela Merkel (56, koja je “vir” u dobrodušnom smislu te riječi), Nicholas Sarkozy (56) i David Cameron (44). Razlikuju se međusobno više negoli Cezar, Pompej i Kras; od prvoga i od drugoga rimskog trijumvirata ih razlikuje i to što nijedno od njih ne može istisnuti drugo dvoje, nego će biti prisiljeno surađivati s nasljednikom onoga koji isklizne iz sedla, što je svakome od njih neminovno, kad-tad.
Državnici i Berlusconi
Pišemo iz Rima, rabimo rimsku prispodobu, ali među vodećima nema talijanskog premijera Berlusconija, koji je odavno proigrao svaku šansu da ga najmoćniji u Evropi shvate ozbiljno, a možda je - za dugo vrijeme - proigrao i šansu za svoje nasljednike i za Italiju u cjelini.
Ne zato što je najstariji (75). Ne samo zato što je Berlusconi, kao i njegov ministar unutrašnjih poslova Roberto Maroni, počeo vitlati mogućnošću da Italija istupi iz Evropske unije. Niti zato što ga je bliski suradnik Angele Merkel ovih dana čisto i bistro usporedio s mafijašima, tvrdeći da se Italija pod njegovim vodstvom latila mafijaškog ucjenjivanja saveznika. Pa ni zbog evidentnih razlika u osobnoj karaturi skandaloznoga talijanskog tajkuna i spomenutih vodećih evropskih političara.
Ključna razlika je u nečemu drugome: našavši se u sedlu prvog ministra, predsjednika, odnosno kancelarke, ti vođe konzervativnih stranaka u svojoj zemlji funkcioniraju prvenstveno kao državni političari, doimaju se fokusiranima na političke interese svoje zemlje, a ne na kratkoročni utržak svoje stranke ili, ne daj Bože, svoj osobni (uz poneku pitoresknu iznimku drčnoga Sarkozyja) - što se za sadašnjeg predsjednika talijanskoga Ministarskog vijeća ne bi nikako moglo reći, i koji zato nije državnik, unatoč svome radnom mjestu.
Bitka oko imigranata
Troje ostalih razlikuje još ponešto: Cameron je još na uzlaznoj putanji svoje zvijezde, Sarkozy se doima u zenitu svoje moći, dok Merkel, po svoj prilici, klizi ka svom zapadu.
Najslabija točka Davida Camerona je koalicija koju vodi. On je vođa torijevaca (Konzervativne stranke), ali je bio prisiljen na koaliciju s vigovcima (Liberalnom strankom) Nicka Clegga, koje je pak izborna aritmetika spriječila da uđu u koaliciju s ipak bliskijim laburistima (Strankom rada, koja je, unatoč svom nazivu, i sama liberalna, barem doma, ako ne i u Iraku).
U pristojna stara vremena ministar bi prvo izišao iz Vlade Njezina Veličanstva, pa bi tek onda javno kritizirao premijera, a sada se ni u Londonu koalicijski partneri ne žacaju prepucavati. Ministar Vince Cable, liberal, koji je teška srca ušao u koaliciju s konzervativcima, prigovorio je Cameronu da minira koaliciju svojim stavom o imigraciji - koja je u posljednja doba, htjeli ili ne, pitanje koje emotivno i te kako angažira evropsku političku javnost.
“Vjerujem da je kontrola imigracije i njezino smanjivanje od životnog značenja za budućnost naše zemlje”, rekao je Cameron ovih dana, podsjetivši da su u predizbornoj kampanji obećali vratiti broj imigranata na razinu iz osamdesetih i devedesetih: 10-20 tisuća godišnje, a ne stotine tisuća.
“To nije dio koalicijskog sporazuma”, ustobočio se Clegg, a prigovorio Cable.
Cameron zahtijeva da se imigranti integriraju, a ponajprije da nauče engleski, ali je njegova vlada smanjila za 32 posto financiranje nastave engleskoga za strance (ESOL).
Nije Cameronu lako ni s drugim obećanjima iz predizborne kampanje: rekao je da će biti smanjen broj korporativnih kreditnih kartica u rukama državnih službenika, a on je povećan sa 141.000 na 147.000, dok se trošak jest smanjio - ali manje od jednog postotka.
Ružno o Imperiji
Napokon, i oporba i liberali ga čekaju na reformi Nacionalnoga zdravstvenog sustava, na koji su građani osjetljivi.
A s druge strane ga more konzervativni torijevci da nije dovoljno nacionalist i nabrajaju mu “gafove”, na primjer to što je u Pakistanu priznao da je britanska kolonijalna uprava činila i strašne stvari, a nijedan konzervativac ne bi smio ocrniti dični Imperij. Ili što je, užas, ocijenio da je u Oxfordu premalo nebijelaca.
Ne treba zaboraviti da je u Ujedinjenom Kraljevstvu prvi ministar ujedno i prvi lord Državne riznice. Štoviše, titula prvog ministra smatrana je podrugljivom, dok je kabinet vodio prvi lord riznice, pa je ta titula starija od premijerske - a i bitnija, osobito u Engleskoj, u kojoj su stanovnici svoju škrtost psihoterapeutski transferirali na viceve o Škotima.
Ali Cameron je sa 43 godine postao najmlađi prvi lord riznice i prvi ministar u 198 godina, još dakle od Jenkinsona (koji je i najdulje bio premijer: 14 godina).
Pred njim bi moglo biti vrijeme, pa makar i u drugom navratu, ako se ova koalicija slomi na po puta. U britanskom sustavu svaki član Parlamenta mora pobijediti konkurente u svojoj izbornoj jedinici, što znači da prvo mora biti privlačan i uvjerljiv biračima, a ne samo stranci. U tu svrhu je bio i ostao pragmatičan (“Velik sam poklonik Margareth Thatcher, ali ne vjerujem da me to čini thatcherovcem“, lijepo je objasnio).
Takav je čak i u osobnoj tragediji: prvi sin rođen je kao teški moždani invalid, zahtijeva 24-satnu njegu, “ali i na to se treba naviknuti”, zaključio je Cameron flegmatično, iako nema sumnje da je teško pogođen.
Ako treba naći jednu osobinu koja ga je uvrstila u trijumvirat (uz, naravno, činjenicu da je britanski premijer), onda je to: prilagodljivost.
Ako pak treba naći takvu osobinu Nicolasa Sarkozyja, onda je to jamačno brutalna odlučnost, kojom se napokon i domogao Elizejske palače.
“ Nicolas Sarkozy je novi George W. Bush” - tvrdi u Telegraphu Alex Spillius, nakon Sarkozyjeva pokazivanja francuskih vojnih mišića u Libiji (gdje je prvi diplomatski priznao pobunjenike i prvi otišao bombardirati, ne hajući baš nimalo što bi to bio talijanski “revir”), a onda i u Obali Bjelokosti. Nema ga ni pola Charlesa de Gaullea takoreći (po visini tijela), a unatoč tome (ili baš zbog toga, za protutežu kompleksima nas omanjih muškaraca) ispada najborbeniji francuski predsjednik otkako je Pete Republike.
Američki desničari, koji još od 1940 pričaju najopakije šale o francuskome vojnom kukavičluku (čak ih ni Vijetnam nije opametio da se ne rugaju), sada na blogovima hvale Sarkozyja kao pravo muško i smatraju da je (bar donekle) oprao sramotu svog prethodnika Jacquesa Chiraca, koji je odbio odjuriti s Bushom i Blairom u Irak.
Čarobni ključ
Da je tada Sarkozy bio na vlasti, pitanje je što bi učinio, jer francuska vojna snaga može nakon mjesec dana taktiziranja srediti situaciju u Abidjanu, ali teško da bi mogla biti ravna britanskoj u Iraku. Osim toga, Sarkozy nije de Gaulle, ali nije ni kauboj - nego hladan, ciničan političar, s instinktom za procjenu odnosa snaga i postotka mogućnosti. Naravno, principijelno je konzervativan nacionalist, ali dosad uvijek u okvirima ostvarivoga.
Činjenica je da se nije umilio i Francuzima, svojim biračima. Libération je objavio novu anketu o popularnosti Predsjednika, koja je spuznula ovaj mjesec za još jedan postotak niže nego prethodni: samo 29 posto ima o njemu pozitivno mišljenje, a samo ih 23 posto želi da se dogodine kandidira za drugi petogodišnji mandat.
I još mu se rugaju što je za Uskrs proglasio “zonu zabrane letenja” nad vilom svoje treće supruge Carle Bruni, gdje kani provesti uskršnje blagdane. Francuzi vole “grandeur” (veličajnost) svoje domovine, ali se rugaju “grandeuru” svojih civilnih vladara, bez iznimke (pa su se na nišanu satire stoga našli i Giscard i Mitterrand i praktički svi ini predsjednici Pete Republike, u manjoj ili većoj mjeri).
Nije ga spasilo ni novo zaoštravanje debate o “islamskoj opasnosti”, ni stupanje na snagu zakona “protiv burke”, ni stalni oštar gard protiv imigranata i azilanata, tako razumljiv za sina madžarskoga političkog azilanta, koji je na krštenju imao ime dulje nego je sav bio (naime: Nicolas Paul Stéphane Sárközy de Nagy-Bocsa, koji je maknuo plemićki pridjevak, ali i one “izdajničke” dijakritičke znake nad madžarskim vokalima).