Neke od najatraktivnijih sudskih procesa u Hrvatskoj vodi Čedo Prodanović i njegov odvjetnički tim. Impozantna pojava, čovjek koje okrivljenici vole imati na svojoj strani, a kojeg tužitelji rado izbjegavaju.
Kako noga?
- Hvala, operacija je prošla dobro, opet mogu normalno hodati.
Malo ste preteški...
- Malo? Puno sam pretežak, puno sjedim, previše radim, ne pazim se. Moram smršaviti. Nije to lako...
Još i pušite.
- I vi pušite...
Profesija vrhunskog odvjetnika je, u Hrvatskoj, postala vrlo hektična i stresna?
- Odvjetnici koji su eksponirani u aktualnim kaznenim postupcima koje istražuje USKOK zaista rade pod stresom. To je danak vremenu ‘raščišćavanja’, koje je konačno došlo. Dugo se čekalo, dugo se nije ništa radilo. Desetak godina se ‘spavalo’. Dvadeset godina u tom se smislu nije događalo ništa, osim procesa za ratne zločine, koji se, također, nisu dosljedno i sustavno vodili.
Ima vas dvadesetak vrsnih odvjetnika koji su protagonisti u velikim kaznenim postupcima. Mediji pišu o svima vama. Hvale vas. Napadaju vas. Klijenti vam prijete. Puca se po odvjetnicima.
- Kaznenopravni dio odvjetničke profesije vezan je uz kriminal. Nitko vas neće upucati zbog klevete. Ali, u situacijama gdje se preklapaju jaki interesi dviju grupa, veliki imovinski procesi, otkrivanje ili zataškavanje ratnih zločina, sve je moguće. Akteri, optuženici u tim kaznenim postupcima nisu ljudi koji su školovani u sjemeništu. To su ljudi koji su skloni svemu i svačemu. A kao odvjetnik, hoćeš li to ili nećeš, postaješ dio tog miljea. Umijeće odvjetnika je da radi taj posao, ali da ne postane dio te kriminalne priče. Naravno, teško je to postići. Incidentne su se situacije dogodile upravo odvjetnicima koji su se previše identificirali ili čak ‘slizali’ s vlastitim strankama.
Kako se othrvati tom miljeu, koji vas želi prihvatiti kao spasioca?
- Nisam se ja baš nauživao velike ljubavi od vlastitih klijenata. Zapravo, gotovo nikada nisam postao prijatelj svog klijenta. Treba uspostaviti tu distancu, taj odmak.
Imaju li odvjetnici tjelohranitelje?
- Ne znam niti jednog odvjetnika koji ima tjelohranitelja. Ja svakako nemam. Ne treba mi. Odvjetnici znaju imati vozače, to da. To je nužno da što brže i svježi stignu na nekoliko bitnih mjesta u istom danu. Pa, nema tjelohranitelja ni Mladen Bajić koji, teoretski, može biti znatno ugroženiji od nekog odvjetnika.
Mladen Bajić je hrabar.
- Vjerojatno. Ovo je još relativno sigurna zemlja u odnosu na druge zemlje.
Prateći medije, ne stječe se dojam da je Hrvatska sigurna zemlja.
- Vidite, onih devedesetih godina kad je Zagreb zaista bio nesiguran, bilo je obračuna u ‘podzemlju’. Vrlo, vrlo rijetko se prijetilo, i tada, ljudima iz pravnog sustava. Na našim prostorima, u Hrvatskoj, vlast se još poštuje. To je dobro, naravno. Nismo mi Italija, gdje suci lete u zrak.
Odvjetnici nisu svima simpatični?
- Gledajte, u posljednje vrijeme odvjetnici nisu nikome simpatični. Dapače, postaju jedna omražena kategorija koja se ‘šlepa uz kriminalce i diže lovu’. To je, otprilike, vizura kroz koju nas gleda javnost. Ima jedan dobar vic: ‘Što znači sto odvjetnika na dnu mora?’ Odgovor je: ‘Dobar početak priče.’
Nije loš.
- Ja se pokušavam profilirati na drugačiji način. Nisam baš previše branio klasični kriminal. Krenulo je s ratnim zločinima. Sedam, osam godina sam bio angažiran u poslovima s Haagom. Onda je krenuo taj takozvani gospodarski kriminal. Postoji čak teza ‘reci mi tko ti je odvjetnik i reći ću ti tko si’. Odvjetnici i klijenti se ipak - nalaze. Zna se koji se odvjetnik čime bavi i u koje društvo pripada. Tako je i u svijetu, ne samo kod nas. Svi se bavimo kaznenim pravom, a vrlo smo različiti. Nije to samo pitanje stila nego i ‘želuca’. Niš se ja ne cifram. Branio sam sve i sva. Ali, zaista nikad nisam bio u situaciji da mi netko prijeti.
‘Reci mi tko te brani i reći ću ti tko si’? Onaj koji izabere vas, s vašim profesionalnim kurikulumom, objektivno se nada uspjehu...
- Od tih ‘nazovipoznatih odvjetnika’ klijent često traži da učine nešto što se ne može učiniti. Postoji fama, postoje preporuke, pa klijent dođe takvom odvjetniku. Kad se ide tim ‘razvikanim odvjetnicima’, ide se zato što se misli da oni mogu nešto što drugi odvjetnici ne mogu. To je zabluda. Naravno da poznajemo suce, poznajemo tužitelje, imamo i neke političke veze. Ali, to je kriv način razmišljanja. Takva očekivanja stranaka morate u začetku suzbiti. U protivnom varate stranku. Ne smijete obećavati ništa nemoguće. Odvjetnici imaju vrlo čvrst kodeks ponašanja i moraju ga poštovati. Kazne su stroge.
Vi ste ‘razvikani odvjetnik’?
- Ništa nisam nikada u tom pogledu napravio. Odvjetnicima je kodeksom zabranjeno reklamirati se javno ili potajno. Poštujemo svoj kodeks. No, postoji fama, glas ide. Mediji izvješćuju o sudskim procesima. Naravno, nitko neće namjerno izgubiti parnicu kako bi smanjio svoj ugled ili zaustavio usmenu predaju. Svi mi želimo biti uspješni.
Stranka, kad vam dođe u kancelariju, u načelu, nešto mulja?
- Ne uvijek. Ali, često zataji najvažnije činjenice. Vrlo ćete rijetko od klijenta čuti što je on zaista učinio u vezi s onim za što ga se optužuje. Vrlo sam malo stranaka susreo koje su mi odmah na prvom susuretu rekle točno što je bilo.
Stranke bi mogle puno bolje proći ako se potpuno povjere odvjetniku?
- U pravilu, da.
Istodobno vodite nekoliko velikih sudskih procesa.
- To je fizički naporno. Ponešto i psihički, jasno. Opseg spisa zna biti ogroman. U procesu Sanaderu zaista je golem broj stranica koje moramo pročitati. Sanaderovi predmeti su četiri dana u tjednu, tako da mi za sve ostalo ostaje jedan radni dan. U kaznenim predmetima ljudi ne vole da im šaljete zamjene jer - izabrali su baš vas osobno za odvjetnika, a ne vaš ured.
Vodite li kakav privatni dnevnik o svojim slučajevima? Zapisujete li što?
- Ne, iako me prijatelji nagovaraju na to. Koji put velim neki ‘štiklec’ o nekim ljudima, pa mi kažu: daj, piši. To bi bili, možda dobri sinopsisi za kriminalističke filmove. Ali, ja to i ne smijem javno priopćiti. Postoji odvjetnička tajna.