Tog jutra koje je došlo nakon nesnosno sparne noći, točno u 5 sati i 17 minuta, zemlja pod Skopljem snažno se zatresla. Potres, čije se posljedice u tome času nisu mogle ni naslutiti, bio je praćen snažnom tutnjavom iz dubine zemlje. Nije trajao dugo - desetak sekundi. Ali, iako je bio tako kratak, gradu je donio katastrofu. Zapravo, za samo deset sekundi umro je cijeli jedan grad. I to čudnom smrću - stojeći.”
Rečenice kojima počinje ovaj tekst zapisao je u svojoj knjizi dopisnik Politike iz Skoplja Jovan Popovski. Popovski je bio prvi novinar koji je poslao strašnu vijest, vijest da je Skoplje 26. srpnja 1963. godine sravnjeno sa zemljom. Grad se pretvorio u prah i pepeo. U potresu jačine 9 stupnjeva po Mercallijevoj ljestvici (6,1 stupanj po Richteru) poginulo je 1070 ljudi, 4000 je bilo ozlijeđeno, a više od 200.000 građana preko noći su postali beskućnici.
Epicentar potresa bio je ispod centra Skoplja. Osjetio se na području od 50.000 četvornih kilometara, duž doline rijeke Vardar. Čak 80 posto grada je uništeno. Nestali su simboli Skoplja: Željeznička stanica, Pošta, Narodna banka, Dom JNA, hotel Makedonija, tri kazališta, zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Povijesni muzej... Ukupna šteta procijenjena je na 600 do 800 milijuna dolara. Za šest dana makedonska će prijestolnica obilježiti 50. obljetnicu tragedije.
Zaustavljeni sat
“Vidio sam ratove, glad, teror, strijeljanja, koncentracijske logore, zatvore, umiranje - svaku muku. Ali potres je strašniji od svega toga. To je stihija koja dolazi sa svih strana, ruši, tutnji, izbezumljuje i oduzima i posljednu nadu za spas”, čitamo rečenice Jovana Popovskog dok prolazimo kroz staru i napola uništenu Željezničku stanicu koja je danas gradski muzej. Na vrhu stoji veliki sat koji se kao vječni podsjetnik zaustavio u tom kobnom trenutku - u 5 sati i 17 minuta.
Pokušali smo pronaći novinara Popovskog, čovjeka koji je napisao prve šokantne priče o uništenom Skoplju. Nažalost, saznali smo da je umro prošle godine, u 95. godini. Informacija o njegovoj smrti, usput rečeno, većini stanovnika Makedonije slabo je ili nimalo poznata. Mediji nisu zabilježili činjenicu njegove smrti, smrti novinara koji je ispisao najpotresnija svjedočanstva iz središta tragedije. Meni, rođenom nakon tog strašnog događaja, njegove riječi koje upravo čitam izgledaju silne poput samog potresa. Jovan Popovski nije dočekao pedesetu obljetnicu događaja o kojemu je pisao s toliko emocija i preciznosti.
Pola stoljeća izgleda nije dovoljno da se zaboravi katastrofa, pitam pisca i kroničara grada Danila Kocevskog (66).
- Slike koje sam vidio u tim trenucima proganjat će me do kraja života. U centru je bila prava pustoš. Ljudska tijela kojima nedostaju dijelovi bila su posvuda. Mnogi su bili pokopani pod ruševinama. Na sve strane čuo se plač, poziv za pomoć - govori nam Kocevski, koji još uvijek, bez obzira na vremenski odmak od pola stoljeća, ne može sakriti emocije.
Govori nam da je u prvim jutarnjim satima sljedećeg jutra u Skoplje doletio avion s kojim je doputovao Tito. Bilo je to prvi put da ga je grad dočekao bez cvijeća. Ljudi su ipak izašli na ulice da ga pozdrave.
- Kad je došao Tito, pokazivali su mu prvo periferiju Skoplja, a ne centar grada. Tito je bio užasnut prizorom koji je video. Zatim je upitao: “A gdje sada idemo?” Odgovorili su mu: “Idemo u centar Skoplja. Tamo je prava katastrofa.” Tito je bio frapiran i rekao: “Zar ima strašnije od ovoga”, priča nam Danilo Kocevski.
Sve je manje onih koji su preživjeli potres, a bili su dovoljno stari da bi ga se sjećali. Ali taj je događaj na takav način obilježio njihove živote da možemo reći de će sjećanje na taj događaj živjeti sve dok bude onih koji su preživjeli tu kataklizmu. Skopljanci do današnjeg dana reagiraju burno na svaki mali potres koji ih kao neki vremeplov vraća natrag u 1963. U godinu kada su nestali mnogi snovi, voljeni ljudi, topli domovi...
Svijet je 1963. bio šokiran katastrofom. Informacija je bila udarna na svim svjetskim medijima, a velik broj zemalja slao je pomoć siromašnoj Makedoniji.
(...)