OBITELJ BUDISAVLJEVIĆ
Zovem se Jovanka Budisavljević-Broz. Rođena sam 7. prosinca 1924. godine, u jednoj uglednoj porodici, u selu Pećani u Lici, od oca Mihaila-Miće Budisavljevića i majke Milice, rođene Svilar, kao njihovo drugo dijete.
Ime su mi nadjenuli prema mojoj baki po majci, koja se zvala Jovanka, a svećenik mi je jednom prilikom rekao da moje ime znači - “Blagodat od Boga”. I meni je moje ime lijepo, a drago mi je to što je to ime majčine majke.
Imala sam dva brata. Maksima i Petra. Ja sam bila između njih dvojice. Od sestara imam Zoru i Nadu.
Osnovnu školu završila sam u Pećanima i bila sam odličan đak. Voljela sam školu, voljela recitirati, sudjelovati u školskim priredbama, a kasnije i na zborovima koji su se održavali u okolnim mjestima. Majka se protivila tim mojim odlascima jer se bojala za mene.
Voljela sam se s braćom igrati nekakvih borbi i s pištoljima, a baka bi nas gledala, krstila se i komentirala: “Ne znam šta će ko od ove đece biti, ali ako neko treba da postane nekakav vojnik, onda će to sigurno biti Jovanka. Ona je čudo”.
Inače, moja obitelj Budisavljević je obitelj koja ima svoju ponosnu povijest i koja je, kroz tu svoju povijest dala veliki broj svećenika i oficira.
OTAC MIĆO TRIPUT JE PRELAZIO OCEAN
Moj otac Mihailo-Mićo Budisavljević rođen je 13. listopada 1892. godine od oca Maksima i majke Sofije Grude u Pećanima. Bio je inteligentan, darovit, načitan i svi koji su ga poznavali, tako su o njemu i govorili. Poznavao je našu literaturu, a naročito je volio poeziju. Nastojao je kod nas djece razviti ljubav prema knjizi. Za mojeg oca Miću je karakteristično da je i sam pisao pjesme.
Moj otac Mićo bio je vrlo sposoban i vrijedan čovjek.
U našem kraju mojega su oca zvali “Bogati Amerikanac”. Putovao je u Ameriku kod svojih stričeva i vraćao se u selo. Triput je tako prelazio ocean, tamo-ovamo. I velike pare je u Americi zaradio.
Kao mladić otišao je u Ameriku, ali se vratio 1920. godine i oženio se mojom majkom Milicom Svilar. Kad je ponovno otišao u Ameriku, ostavio je nas troje djece i majku s namjerom da zaradi novac kako bi otkupio cijelo obiteljsko imanje. Želja mu je bila da objedini imanje u Lici koje su imali njegovi stričevi. Sve zajedno, proveo je 25 godina u Americi i Kanadi. Vrativši se natrag, sa sobom je donio i djelić tog nama dalekog i nepoznatog svijeta. Kad je nekom seljaninu trebalo pisati molbu, žalbu ili pismo, uvijek je bio spreman pomoći. Ljudi su ga cijenili i s njim rado razgovarali.
Kako je mnogo putovao i radio u inozemstvu, naučio je i nekoliko jezika. Poznavao je dosta ljudi, među njima i Nikolu Teslu, s kojim se sastajao u Americi, jer smo rođaci. Bio je vječiti optimist, uvijek zabavan, vedar i duhovit.
Moj otac Mićo jako je volio nas, djecu. Kažu da se posebno razveselio kad sam se ja rodila. Nakon prvog povratka iz Kanade, imala sam dojam da ga je pekla savjest zbog toga što nije bio više s nama. Došao je na ideju da za nas otvori malu “školicu” u kojoj nas je učio sve: od toga kako se sjedi za stolom, kako se jede, pa do povijesti, zemljopisa i književnosti. Naročito je volio našu rodoljubnu poeziju i znao je stotine pjesama napamet. Učio nas je i engleski. Pričao nam je o brodovima na kojima je putovao, o mostovima koji su se u to vrijeme gradili u San Franciscu, o Chicagu, o crncima i bijelcima u Americi, o našim ljudima, o Nikoli Tesli, o Nijagari i tamo njegovoj centrali, o zakonima u tim zemljama i o novinama. Nas troje djece puno je više naučilo o svijetu u njegovoj maloj “školici”, nego što smo naučili u pravoj školi.
Ljudi su voljeli biti u njegovu društvu, jer je znao jako lijepo pričati. Moj otac je bio vrlo obrazovan čovjek, dosta je čitao, a volio je i pisati. Ponešto je zapisivao od onoga što mu se događalo, ili od tih svojih razmišljanja. On je u meni razvio ljubav prema knjigama, prema čitanju uopće, i meni je to ostalo.
Tako sam ja napamet znala tko zna koliko pjesama Jovana Jovanovića Zmaja, Branka Radičevića, pa onda i Đure Jakšića. Raznih naših pjesnika. Vrlo sam voljela i često recitirala pjesmu “Ostajte ovdje“. Voljela sam tako recitirati sve te pjesme koje sam naučila, a znala sam i dosta naših narodnih pjesama, onih starih u desetercu, o našim velikim junacima i borbama protiv Turaka i njihovih zuluma.
Sve do 1940. godine dobivao je američke novine i časopise, te je pratio sve što se tamo događalo. Kako je proveo više od 25 godina u Americi, bio je “amerikaniziran”. Sjećam se da je tijekom Drugog svjetskog rata, kada su Amerikanci i Kanađani poslali svoju prvu vojnu misiju i pomoć preko improviziranog aerodroma na Krbavskom polju, moj otac bio tumač.
Stojeći na jednom brdašcu, gledao je kroza suze kako mu kuća gori i djeca odlaze u rat. Tužno je završio svoj život. Umro je od tifusa u proljeće 1944. godine, na zgarištu svoje kuće, ispod nekog lima koji se srušio na zidine, svjestan da iza sebe ostavlja troje djece.
MAJKA MILICA - ZELENOOKA LJEPOTICA
Moja majka Milica Budisavljević rođena je 21. siječnja 1902. godine, od oca Budislava i majke Jovanke, rođene Šobot. Potječe iz obitelji Rašića, koji su došli u Liku iz Hercegovine. Trgovali su svilom u okolici Dubrovnika, pa su po tome kasnije uzeli i svoje prezime Svilar.
Majka je bila visoka, tanka, lijepa, imala je duguljasto lice, dugu crnu kosu i zelene oči. Bila je vrlo lijepa, pravilnih crta lica.
Moja je majka bila dobra i plemenita žena, vrlo vrijedna i požrtvovna. Veći dio života provela je sama, podižući i odgajajući nas troje djece, vodeći pritom računa o velikom imanju. Bila je vedra, vesela, vrijedna i duhovita. Oko sebe je stalno okupljala neki pametan i interesantan svijet. Voljela nam je pričati o svemu i svačemu, a najviše, dok smo sjedili uz vatru na ognjištu, čitati očeva duga pisma iz Amerike. Učila nas je recitirati pjesme: “Ostajte ovdje” od Šantića, “Putnika” od Preradovića, kao i druge rodoljubne pjesme. Imala je mnogo strpljenja s nama, a često nam se znala i izjadati. Uživala je lijepo nas odijevati i voditi nas svugdje sa sobom: u posjete rođacima, u crkvu, na groblje i slično.
Bila je vrlo pravedna i dobra žena, i ja sam od nje mnogo naučila. Sve nas ona je učila, prije svega da uvijek budemo ljudi, da imamo to ljudsko u sebi, da budemo pošteni i da ne lažemo. Govorila je kako čovjek treba biti skroman i ako ga kakvo bogatstvo u životu zadesi, mora znati da je sve to prolazno, da ga to bogatstvo slučajno ne ponese i ne promijeni. I ja sam te njene riječi dobro zapamtila.
Na žalost, moja majka je rano umrla. Bilo je to 26. kolovoza 1937. godine. Umrla je od upale pluća. S njenim odlaskom cijeli naš život se izmijenio. Nakon njene smrti o nama je brinula moja baka.
BRATA MAKSIMA JE RAZNIJELA GRANATA
Moj brat Maksim rođen je 9. travnja 1923. godine, i nosio je ime prema svojem djedu Maksimu. Bio je najstariji sin svojih roditelja i otac ga je neizmjerno volio kao svog prvorođenca. Maksim je bio miran i tih, pomalo povučen. Volio je čitati i sanjariti, a posebno je volio poeziju. Nije volio mnogo pričati, ali kad bi se nakanio nešto reći, to bi uvijek imalo svoju težinu. Bio je duhovit i rado viđen u društvu.
Maksim je bio visok, lijepo građen mladić, lijepa držanja. Imao je crnu kosu i zelene oči, na majku. Nije pripadao naprednom pokretu, nije bio u SKOJ-u, ali je već 1941. godine otišao u partizane, usprkos očevom jakom protivljenju.
Poginuo je 10. travnja 1943. godine, dan nakon navršene dvadesete godine, u Gospiću, na Budačkom mostu. Raznijela ga je granata. Tijelo su mu pokupili u nekakav šinjel i donijeli mojem ocu Mići. Bio je to još jedan udarac za jadnog oca.
Istoga dana kada je Maksim sahranjen, njegov mlađi brat Petar, iako još maloljetan, pobjegao je u partizane.
MISTERIOZNA SMRT BRATA PETRA
Moj brat Petar rođen je 25. listopada 1926. godine, kao treće dijete svojih roditelja. Petar je odmalena bio živ i vragolast, uvijek spreman na neki nestašluk, te je svima nama, a naročito majci, zadavao dosta briga. Bio je dobar đak, iako nije trošio mnogo vremena na učenje. Pjesme ga nisu zanimale. Volio je crtati, posebno je lijepo crtao karikature.
Petar je bio neobično hrabar i mogao je sve ono što nisu mogla druga djeca njegova uzrasta. Znao se zimi spustiti kerepom s obližnjeg brdašca i zaustaviti se na krovu naše kuće. Uvijek smo se bojali da se u igri ne potuče s nekim, jer nije trpio da netko može napraviti nešto bolje od njega. Igrao je nogomet, gađao je praćkom od bazge, lovio pastrve golim rukama u obližnjoj rječici pored Ponora.
Nakon rata službovao je u Unutarnjim poslovima Hrvatske, u mjestu Staza kod Slunja.
Ostalo je nerazjašnjeno, kako i gdje je 1949. godine, u svojoj dvadesettrećoj godini, izgubio život. Ubili su ga ostaci ustaških bandi.
Sahranila sam ga u selu Donji Hrastovi, kod Dvora na Uni.
ODGOJILA SAM SVOJE SESTRE ZORU I NADU
Nagovarala sam majku da mi rodi sestru. Dugo se kolebala jer joj je bilo dosta i nas troje, ali je ipak, nakon deset godina rodila Zoru, a dvije godine kasnije i Nadu. Igrom sudbine, samo one su preživjele strahote rata, iako su ostale bez oca i bez majke.
Dugo nakon rata tragala sam za njima, po svim dječjim domovima i konačno 1947. godine, jednu sam pronašla u domu u Vukovaru, a drugu u Otočcu. Uzela sam ih k sebi, odgojila i školovala.
Zora je završila svjetsku književnost, a Nada engleski jezik. Obje sada žive u Beogradu.
OBITELJ SVEĆENIKA I VOJNIKA
Tako je nekako ispalo da su moji preci bili vojnici i svećenici.
To je obitelj koja je, do mojeg oca, kroz generacije, imala oko 70 svećenika.
Poznat je u mojem kraju moj predak Toma Budisavljević, koji je bio pravoslavni svećenik. On je, također, i pradjed Nikole Tesle, po Teslinoj majci Đuki. Tako smo Tesla i ja rođaci.
Toma Budisavljević je bio, ne samo vrlo cijenjen kao prota, već nadaleko čuven i kao major, koji je čuvao granicu. On je prijepodne služio svetu liturgiju u crkvi, a poslijepodne je sa svojim borcima čuvao granicu od upada Turaka.
Njega je za te zasluge Napoleon odlikovao francuskim Ordenom časti. Osobno mu je Napoleon okačio na grudi to odlikovanje. Dogodilo se to 1811. godine, jer su tada Ličani ratovali za Napoleona.
Inače, taj moj predak, prota Toma Budisavljević bio je veoma značajan i po tome što se borio protiv pokrštavanja pravoslavaca i objašnjavao im zašto se ne trebaju odricati svoje vjere. Prema mojem mišljenju, to je njegova najveća zasluga i najveći doprinos svojem srpskom rodu.
TESLINA BAKA JE ROĐENA U MOJOJ KUĆI
Tesla je po njegovoj baki po majci, moj rođak. Baka Teslina zvala se Sofija Budisavljević. Ona je srodnica oca moga. Ona je rođena u kući u kojoj sam se ja rodila, u selu Pećanima, u Lici. Ona se udala za protu Mandića. To je djed Teslin, a ona je njegova baka.
Rodila je Teslinu majku koja se zvala Đuka. I po toj Teslinoj majci i baki, Tesla je moj srodnik. Moja porodica je održavala stalno te obiteljske veze s Teslinim ocem, Milutinom Teslom. On je bio svećenik u selu Smiljan u Lici, kod Gospića.
Moj otac je još kao mladić otišao u Ameriku. Nije ga bijeda otjerala, nego su njegovi stričevi bili tamo. Moj otac se u Americi često viđao s Teslom, i o tome nam je pričao.
BORAC ŠESTE LIČKE DIVIZIJE
U kolovozu 1942. godine otišla sam u Trnavu pored Plitvičkih jezera, u Prvu ličku omladinsku četu, i svoje prvo ratno vatreno krštenje doživjela na Kordunu. Moja prva ratna borba odigrala se na Kordunu. Zajedno sa Šestom ličkom divizijom, sukobili smo se s Talijanima, s njihovim pukom “Aleksandrija”, i ja se te borbe odlično sjećam.
Bili su brojniji od nas i mnogo bolje naoružani. Imali su i tenkove i konjicu.
Praštalo je na sve strane, gorjelo je kao u paklu, i nebo i zemlja. I u meni nešto grune, i ja tu krenem u juriš na tenk.
A, Talijani, kad su vidjeli nas žene da jurišamo na njih - odmah su pobjegli. To je bila naša velika pobjeda. Značila je mnogo za naš moral, a i zarobili smo veliku količinu različitog oružja i municije.
Nakon toga bila sam u čuvenoj Šestoj ličkoj diviziji, pod komandom narodnog heroja, generala Đoke Jovanića.
Bila sam prva žena koja je u Šestoj ličkoj bila primljena u partiju, već 1942. godine.
Sve do 1943. godine, bila sam u bataljunu “Mićo Radaković”. Tada smo ušli u sastav Prvog korpusa, u Bosni, i ja sam poslije u Drvaru vodila jednu ratnu bolnicu.
DVAPUT SAM RANJAVANA
Prvi put sam bila ranjena 1942. godine, u Mokrom Polju u Dalmaciji, u borbi s Đujićevim četnicima i Talijanima. Bila sam ranjena u nogu.
Drugo ranjavanje bilo je na Limu, kod Priboja. Isto u nogu. U borbi s Nijemcima. I nemam riječi da to opišem. Ta voda, ta gužva, buka, ti konji, ljudi... joj… Nemam riječi za to. I tako ranjena - preplivala sam rijeku Lim. Kakva rana, kakva muka! Ranu je voda prekrila, a krv pliva za mnom. Samo sam gledala kako živu glavu izvući.
Nosim jedan orden za hrabrost, a za drugi ne znam jesu li mi ga dali. Nisam sigurna. A imam i orden zasluga za narod prvoga reda, imam tog ordenja koliko god hoćeš, samo mirovinu nemam.
DOLAZAK U TITOVU SLUŽBU
Mnogi sada pokušavaju napraviti nekakav misterij oko tog mojeg dolaska u Titovu službu. Te doveo je ovaj, te doveo je onaj. A u tome nema ni trunke istine. Samo laži. Samo se laže i izmišlja.
A, ovako je to bilo, i sve se to događalo krajem 1945. godine. U to sam vrijeme u Nišu bila u službi u Štabu Prve armije. To mi je bilo u vojnom rasporedu.
I tamo u Nišu, kao oficirkinja, određena sam da idem na službu u Beograd, da vodim Beli dvor. Da budem upravnica Dvora, kuće u kojoj je Tito živio. Tako su mi rekli. I da se tamo javim Mitru Bakiću, koji je bio generalni sekretar kod Tita. I mene je tu, iskrena da budem, uhvatila panika, kakva ću ja to upravnica biti, kada o tome poslu ništa nisam znala. No, to mi je bila vojna naredba, i morala sam to poštovati. Tu druge nije bilo.
I tako sam došla tamo po naredbi, ali Mitra Bakića nije bilo tu, bio je na bolovanju, na nekom liječenju pa sam ga, ni sama ne znam koliko dugo, čekala. I kada je on došao, pozvao me na razgovor da mi kaže što je to moj posao koji bih trebala obavljati.
Onda je tu odjednom Tito ušao i rekao: “Ja ne želim živjeti u dvorovima, ja ću živjeti u Užičkoj 15”. Otvorio je jednu kasu i dao mi je da preuzmem partijsku arhivu, silnu nekakvu dokumentaciju, i rekao kako je to velika odgovornost. Pokazao mi je sve to, i moju kancelariju koja mi je određena, a ja sam se tu, bogami, silno uplašila, srce mi je moglo stati, bojeći se hoću li uspjeti sve to napraviti kako valja. I uz to, Tito je rekao kako bi trebalo i da mu malo sredim domaćinstvo tu, u Užičkoj 15.
I tako je to počelo, imala sam posla preko glave. Nisam znala što ću prije napraviti a da sve to besprijekorno funkcionira.
Gimnaziju sam završavala paralelno sa svim tim obavezama koje sam imala, a uzimala sam i satove stenodaktilografije kako bih sve to što mi je povjereno, što bolje radila.
I tako je to bilo, ali eto, sada svašta izmišljaju. Te doveo je onaj, te doveo je ovaj, te doveo je Stevo Krajačić. A, nije. Pa ja sam Stevu Krajačića upoznala tek kasnije, i to me je Tito s njim upoznao kada je jednom došao kod nas na ručak. A onda izmišljaju kako je Stevo mogao ulaziti u te Titove kuće kad god je htio, gotovo da je nogom otvarao vrata, ali to ništa nije točno. Sve same laži...
Osim toga, ja sam tada, u to vrijeme, imala jednu veliku svoju privatnu muku. Moja najveća briga u to vrijeme nakon rata bila mi je pronaći sestre Nadu i Zoru, o kojima tada ništa nisam znala jer su ostale u Lici kada sam ja otišla u partizane. Prevrnula sam i nebo i zemlju, sve domove za ratnu siročad, kako bih ih pronašla. I hvala Bogu, uspjela sam. Obje sam pronašla, jednu u Vukovaru, a drugu u Otočcu i poslije brinula o njima.
Drugog cilja tada zaista nisam imala. Ali, eto, izmišlja se svašta, prave se svakakvi misteriji, i oko mene i oko Tita. Kao da sam se bavila nekakvim tajnim planovima, kojih ionako nikada nije ni bilo. A, kada već njemu nisu smjeli ništa, udarali su na mene.
I tako, pletu se te laži i misteriji se prave ni od čega. Pa, tako se već godinama svašta piše i o tome tko je bio Tito.
TITOVI DOKUMENTI BILI SU U MOJIM RUKAMA
Ako netko zna tko je bio Tito - ja znam. Jednom smo bili u Zagorju kod Titove sestrične. Bila je tu i Lidija Šentjurc.
I ja kažem: Zašto ne bi netko prema Titovom sjećanju, i prema liku te sestrične, napravio portret Titove majke? A ona kaže: “Vidi, bogati, pa to bi se dalo”.
Inače, Tito je o obitelji svoje majke znao dosta, ali ne i o ocu. On nije znao ni svoga djeda po ocu, a ja znam deseto koljeno mojih predaka.
Mi smo imali opisano porodično stablo, grbove, što sve nismo imali.
A on je, eto, nekako više poznavao tu majčinu stranu, a očevu ne.
Zato, kada se na istaknuto mjesto stavlja čovjek, iznimno je važno da se zna njegova prošlost, kako se ne bi ostavio nikakav prostor za nekakva nagađanja i manipulacije.
A toga ima, koliko god hoćete.
Ja sam slučajno 1945. i 1946. dobila sve putovnice kojima se Tito služio, upoznala sam njegove rođake, i Dedijeru pomagala s tim dokumentima da dobije neke podatke o njegovim rođacima.
I na temelju svega onoga što znam i što sam vidjela - uopće ne sumnjam da je Tito ono što kaže njegova biografija.
A, jednog dana, dok sam sređivala tu njegovu dokumentaciju, te putovnice, osobne dokumente, sve ono što je bilo vezano uz njegovo predratno razdoblje, uz to vrijeme ilegalnog rada - on me praktično i zaprosio.
PROSIDBA KOD RADNOG STOLA
Vremenom je došlo do približavanja između mene i Tita. Prvo veće približavanje dogodilo se 1947. godine, kada je operirao bruh. Tada je došlo do ozbiljnih komplikacija i situacija je bila ozbiljna.
Bila sam uz njega i nastojala mu što više olakšati te bolesničke dane, koliko god sam umjela i znala. I onda je počeo taj oporavak... Kad mu je već bilo bolje, da bih nekako ispunila vrijeme, recitirala sam mu razne pjesme naših čuvenih pjesnika, a dosta sam tih pjesama znala napamet. I Šantića, i Branka Radičevića, te razne njihove stihove i stihove drugih pjesnika, ali bogami, često i one naše junačke, srpske, epske pjesme u desetercu, kojih sam znala ni sama ne znam koliko, jer sam tako odgajana, na tim pjesmama. On nije imao mnogo veze sa svime time, niti je znao nešto o tome, ali sviđalo mu se. Uživao je u tome, nema sumnje.
Kad je 1951. godine operirao žuč, ja sam opet bila uz njega.
Cijela ta atmosfera koja je tada vladala, dovela je do toga da se sve to završi brakom. Bila je to takva atmosfera, da kažem, vrlo teška. Teške su bile okolnosti u kojima je Tito tada živio i radio. Vrlo mučno i naporno je sve to bilo, s dosta raznih trzavica i problema.
I onda se sve ovako odigralo... Sređivala sam njegovu privatnu dokumentaciju iz razdoblja njegova predratnog, ilegalnog rada, i Tito je ušao i zapodjenuo priču o svojem životu i svim tim teškim okolnostima koje su ga pratile, od osobnih gubitaka, do kojekakvih drugih nedaća koje je imao i koje su mu se događale. No, bilo je to sve nekako uvijeno i ništa nisam razumjela, te njegove nekakve aluzije. Pitala sam ga o čemu se tu zapravo radi, a on mi je, na tom malom prostoru, kod mojeg radnog stola, rekao kako osjeća da bi si sa mnom mogao osigurati spokojan i sretan život.
Iskreno, našla sam se u čudu. Nisam uopće to očekivala, niti sam se tome ikad nadala; nisam čak ni naslutila da se tako nešto može dogoditi, ali eto, dogodilo se. Tako smo se mi kasnije i vjenčali.
Samo, dugo je trajalo dok nisam pristala, jer meni je tada, iskrena da budem, smetala ta razlika u godinama između nas, kao i njegovi nesređeni obiteljski odnosi. Također, bila sam iz jedne patrijarhalne sredine, i to mi je sve bilo nepojmljivo. A bila sam i mlada, sviđala sam se momcima i imala sam dosta udvarača.
On je bio uporan, ali ja se nisam lako svemu tome predala. Dugo je potrajalo dok nisam pristala.
Nakon nekog vremena zbližili smo se i zavoljeli, započela je ta naša veza i naš brak. Moram kazati i da, iako je postojala velika razlika u godinama, tu razliku nisam osjećala jer je Tito bio pun energije.
IDEJNI TVORAC NESVRSTANIH
Mene su stavili izvan zakona, a sve što sam napravila, sve se ove godine omalovažava i ne priznaje.
Na primjer - nesvrstani. Nesvrstani su bili moja ideja. Ta ideja nastala je kada smo bili u Indoneziji, na konferenciji u Bandungu.
Bila su formirana dva bloka, istočni i zapadni. Bila je tada situacija da se svakog časa očekivalo hoće li buknuti iskra, hoće li se zaratiti. I Tito i Nehru stalno su o tome razgovarali, stalno su se žalili na tu situaciju koja je vladala u tim svjetskim razmjerima.
I onda sam ja u Bandungu, u Nehruovom prisustvu, rekla Titu: Pa, zašto samo kukate zbog ta dva bloka? Zašto nešto sami ne napravite? Hajde da mi nešto formiramo, nešto treće, nešto što će biti tampon između te dvije sile. Zašto mi to ne bismo napravili, kad se već nalazimo u takvoj situaciji?
I Nehru je to čuo i pozdravio, rekao je da sam u pravu. Poslije je to išlo u tom smjeru i stvoren je Pokret nesvrstanih.
BRIJUNI
Mnogo sam toga napravila na Brijunima, ali tko te pita... Mislim da oni tamo ništa to ne priznaju. Bila sam pokretač mnogih stvari tamo, mnogo se značajnih događaja tamo odigralo kojima sam ja bila svjedokinja, no i sudjelovala sam u pripremanju svega toga. Doduše, ni ovdje u Srbiji mi ništa ne priznaju, pa zašto bi onda oni tamo u Hrvatskoj? Nisu mi ni komunisti ništa priznali, pa su mi po tom pitanju svi isti.
Sada čujem da su i u Kumrovcu stavili šahovnicu u dvorište Titove kuće, pa da su je čak izvezli i na jastuk koji stoji na krevetu. Eh, svašta - čudom čovjek da se čudi. Pa, Tito nije ni znao što je to šahovnica.
HRVATSKI TRIO - BAKARIĆ, KRLEŽA I KRAJAČIĆ
Moja stajališta na neke događaje vrlo je poštivao Bakarić. A, onda i Krleža.
Njih prikazuju kao velike hrvatske nacionaliste. Oni jesu to bili, ali ipak ne takvi kako se sada to prikazuje.
Ja sam Bakariću otvoreno govorila za neke stvari: kako ste mogli postaviti za ministra unutarnjih poslova jednog brata, a drugog za sigurnost u armiji? Ako dva brata drže silu u rukama, tu se svašta može dogoditi. On mi odgovara: “Pa nisam to ja napravio, Jovanka. Ja se s vama slažem”.
A što se tiče Steve Krajačića, namjerno i perfidno puštane su laži kako me je Stevo Krajačić, tobože, doveo kod Tita, i kako je on nekakav moj mentor koji me iz nekakvih razloga ubacio kod Tita. Ma, to nema veze.
Pa, molit ću lijepo, niti je Stevo mene tada poznavao, niti ja Stevu. Mene je Tito upoznao s njim, i Tito je mene njemu predstavio. Tito i ja smo tada već dugo vremena bili zajedno. Do tada se Stevo i ja uopće nismo poznavali. I to je jedina istina, druge nema. Sve ostalo su vješto smišljene laži i spletke, koje su imale cilj napraviti nekakvu teoriju zavjere. A to nema veze niti s mozgom niti s istinom.
Što ćete, bilo je svakakvih ljudi u to vrijeme.
I još nešto da vam ispričam… Meni je, na primjer, bilo interesantno vidjeti kako se tko preziva u našem rukovodstvu, jer prezimena mnogo govore o ljudima. Tako smo mi imali Bijedića na čelu vlade, Tepavca kao ministra vanjskih poslova, a Sirotkovića kao ministra financija. Eto, znala sam ja tako zapažati i neke stvari koje drugi nisu promatrali na takav način.
ŽESTOKO SAM NAPADALA MASPOKOVCE
Za vrijeme maspoka u Hrvatskoj, kada su se tamo svakakve opasne stvari događale, žestoko sam ih napadala i rekla im sve što ih je išlo. Bez pardona. Onda su mi to uzeli kao minus.
Zatim su mi htjeli dati orden, Bakarić je to predložio, a ja sam njima rekla: “Fala vam lijepo. Javno priznanje i psihološko mučenje ne idu zajedno. Ja to neću prihvatiti”. A onda sam dodala i to da ja ni za kakvo ordenje niti sam radila niti radim, niti mene to interesira.
I nisam prihvatila, ni po koju cijenu. Ja to licemerje i takvu perfidnost niti sam mogla, niti sam htjela prihvatiti. Nisam htjela nasjesti na tu njihovu manipulaciju koju su sa mnom pokušali napraviti - a zbog svojih interesa i fotelja u kojima su sjedili. Oni su na jednoj strani, tajno unutar rukovodstva, huškali protiv mene, a javno mi nudili orden. I onda ja, ovakva, kakva sam, rogata - ja njima sve to prigovorim i sa mnom nema više priče.
A stoji i to da su oni tada procijenili kako bih ja u tom njihovom rukovodstvu u Hrvatskoj imala neko mjesto i neku ulogu. U vrhu tog rukovodstva. Iz dva razloga. Prvo, zato što sam Srpkinja iz Like, a drugo, oni su svi bili svjesni koliko ja Titu pomažem. Međutim, mene to nije interesiralo, ma koliko me neki optuživali da se borim za vlast.
Znala sam ja njih i dobro opaučiti oko tog njihovog hrvatskog proljeća.
Otvoreno sam im, na jednom skupu, pred svima koliko ih je bilo iz hrvatskog rukovodstva, rekla: “A što je ovo? Ovo vaše hrvatsko proljeće? U što je to uvod? U što je to uvod, pitam ja vas?” Dugo sam govorila i nema što im nisam rekla.
I nakon toga - tajac. Oni svi šute. Svi do jednog. Nitko ništa nije rekao.
A onda je ustao Tito i rekao: “Ja se potpuno slažem s Jovankinom ocjenom. Potpuno je u pravu”.
Ja sam dosta znala o tome što se događa s tim narodom tamo u Hrvatskoj, što se događa u vezi tog njihovog hrvatskog proljeća. Meni su ljudi stalno slali pisma. To je narod moga kraja. Narod koji je živio s mojim precima, koji cijeni to što su oni radili. A i mene su cijenili. Zato su mi i pisali i jadali mi se. Ja sam se tukla s njima u ratu. S tim mojim narodom. Zajedno smo se borili. Čekajte, pa neću ja pljuvati po njima i slagati se s onime što je hrvatsko rukovodstvo brljalo, nego ću se tući i dalje, protiv svega onoga što ne valja. Tako sam ja njima skresala sve to.
Bilo je tu i nekih drugih ljudi kasnije, u tom, hrvatskom rukovodstvu. Eee, Josip Vrhovec je priča za sebe. S time što bih ja imala dijalog s njim i rekla mu to što ga ide. Nije bio dobar.
A Milka Planinc… Ja sam znala za Milku Planinc kada su pričali da je ona bila komesarica tamo na Kočevskom Rogu, kad su one ljude pobili. I iskreno da vam kažem, nisam je nimalo cijenila. Nisam je cijenila ni zbog toga kako je kasnije postupila prema meni.
PREKO JASENOVCA SE OLAKO PREŠLO
Tito nije osporavao Jasenovac, ali je cjelokupno rukovodstvo to nekako sklonilo u stranu nakon rata, da im ne stvara probleme - jer trebalo je tada druge stvari rješavati, među kojima i neka urgentna životna pitanja. I onda se preko toga olako prešlo. Međutim, mi smo očevici toga što se poslije dogodilo.
Nitko nije gledao na to koliko je zatrpano toga otpora, nevolje i nezadovoljstva, i onda je to jednom puklo. Sva ta nagomilana nepravda je riknula, poput nekog vulkana, jer toliko jada se nataložilo u duši jednog naroda, koji zbog mira u državi i bratstva i jedinstva, o tome ništa nije smio reći.
I sadašnja me situacija podsjeća na to.
I ova Oluja, ako se ne bude raščistila, i ovo najnovije što se događalo, onda će to buduće generacije morati raščišćavati. A to treba rješavati sada, dok još uvijek postoje živi svjedoci, koji znaju i pamte. (...)
GOLI OTOK
Je li Tito znao što se događa na Golom otoku? Pa naravno da je znao. Znali su svi u rukovodstvu. Svi koji su to tamo organizirali, znali su.
Ja mislim da je pola ljudi tamo ležalo bez ikakva razloga. A, što sam ja tu mogla napraviti? Ovi iz rukovodstva bili su tu dozlaboga zadrti, a na Goli otok je otišlo mnogo ljudi nizašto. Ovaj oteo ovom djevojku, ovaj se ovom zbog nečeg zamjerio. Bilo je tu i podmetačina i zavisti, svega.
Prvi je Dobrica Ćosić zapazio što se to tamo radi, kako se prema tim ljudima tamo ponaša i skrenuo je pažnju na to.