Nacistički zločinac Adolf Eichmann, jedan od arhitekata holokausta kojega se smatra odgovornim za smrt šest milijuna Židova, planirao je krajem 50-ih godina vratiti se iz Argentine u Njemačku i nastaviti miran život, otkriva knjiga “Eichmann Before Jerusalem: The Unexa-mined Life of Mass Murder” Bettine Stangneth.
Ta filozofkinja i povjesničarka iz Hamburga, koja se godinama bavi istraživanjem prirode laži, prva je istražila 1300 stranica nepoznatih materijala o Eichmannu koje je njemačka tajna služba BND prije nekoliko godina objavila pod medijskim pritiskom. Svoje spoznaje o tom nacističkom zločincu Bettina Stangneth objavila je 2011., na 50. godišnjicu Eichmannova suđenja, ali u knjizi na njemačkom jeziku. Prošli tjedan, pak, u SAD-u je objavljen engleski prijevod njezine knjige koja je izazvala veliku pozornost jer pokazuje kako je zapadnonjemačka vlada još 1952. godine znala da se Eichmann skriva u Buenos Airesu, ali nije učinila ništa kako bi zločinca privela pred lice pravde.
Pomoć iz Vatikana
Adolf Eichmann (1906. - 1962.) bio je Oberstandar-tenführer SS-a (čin koji odgovara našem pukovniku kopnene vojske) koji je tehnički organizirao transport Židova iz Njemačke i okupiranih zemalja u logore za istrebljenje poput zloglasnog Auschwitza. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata uhićen je i zajedno s nekoliko nacističkih časnika strpan u američki logor vojnih zarobljenika Oberdachstetten. No, još 1945. uspio je pobjeći i izbjeći suđenje u Nürnbergu gdje su na vidjelo izašla njegova zlodjela. Pod lažnim imenom Otto Henninger živio je u selu Altensalzkoth gdje je radio kao šumski radnik. No, 1950. godine pod lažnim imenom Riccardo Klement, a uz pomoć biskupa Aloisa Hudala iz Vatikana, organiziranim kanalom u sklopu tajne operacije spašavanja nacističkih i ustaških časnika “Ratline”, preko Genove bježi u Argentinu.
Zapošljava se u Daimler Benzovoj tvornici u predgrađu Buenos Airesa te počinje uzgajati zečeve. Nakon dvije godine pridružuju mu se supruga Veronica i njihovi sinovi Klaus, Horst Adolf i Dieter Helmut dok se u Argentini rađa četvrti sin Ricardo. No, 1957. Eichmanna je u Buenos Airesu prepoznao jedan preživjeli logoraš iz Auschwitza te poslao dojavu u Izrael. U cijelu akciju se zatim uključuje izraelska tajna služba Mossad čiji agenti na čelu s Peterom Malkinom 1960. u Buenos Airesu otimaju Eichmanna i prebacuju ga u Izrael. Suđenje Eichmannu održano je 1961. u Jeruzalemu, a zločinac je proglašen krivim za transport Židova u koncentracijske logore te osuđen na smrt vješanjem. Obješen je 1962. godine.
Proces Eichmannu u Jeruzalemu pobudio je veliku pozornost u cijelom svijetu, a za američki New Yorker pratila ga je poznata filozofkinja i židovska emigrantica iz Njemačke Hannah Arendt. Ona je zatim izvještaje sa suđenja sažela u glasovitoj knjizi “Eichman u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla” u kojoj je zaključila da on nije bio psihopat, nego normalan čovjek, ponešto ograničenih intelektualnih sposobnosti i slabe memorije, ali dobar tehnički organizator.
“Niti je perverzan, niti sadist, nego strašno i zastrašujuće normalan”, zaključila je Hannah Arendt.
Perverzni književni klub
Iako se na suđenju pokazalo da je Eichmann prilično nevoljko ušao u Nacionalsocijalističku njemačku radničku partiju, Bettina Stangneth tvrdi da je on do kraja bio entuzijastičan i posvećen nacist.
Uporište za te tvrdnje nalazi u tzv. Argentinskim papirima, oko 1300 stranica rukom pisanih memoara, bilješki i transkripata tajnih intervjua s Eichmannom što ih je 1957. vodio Willem Sassen, nizozemski novinar i bivši nacist koji je živio u Buenos Airesu. Sassenovi transkripti bili su raspršeni u tri njemačka arhiva, a neki od tih materijala korišteni su tijekom suđenja Eichmannu. No, “kopajući” po njemačkim arhivima, Bettina Stangneth neočekivano je u pogrešno naslovljenim dosjeima našla stotine stranica nepoznatih transkripata. Iz njih je saznala kako je Adolf Eichmann u Buenos Airesu djelovao okružen nacističkim simpatizerima poput Sassena, ali i bivšim nacistima poput Ludolfa von Alvenslebena, ađutanta Heinricha Himmlera. Eichmann i njegovi pristaše formirali su perverzni književni klub, a jednom tjedno sastajali su se u Sassenovoj kući. Tamo su raspravljali i zajednički prikupljali materijal za knjigu o njihovu viđenju holokausta.
- Mogao sam napraviti više i trebao sam to učiniti - rekao je Eichmann Sassenu, priznavši tako da žali što nije ubio više Židova.
Svi članovi Sassenova kluba, tvrdi Bettina Stangneth, maštali su o Hitlerovu iskupljenju i stvaranju Četvrtog Reicha. Eichmann je, smatra Bettina Stangneth, žudio za moći i priznanjem koje je uživao tijekom nacističke vladavine.
- Želio je biti slavan i zato je 1956. napisao pismo Konradu Adenaueru, tadašnjem kancelaru Zapadne Njemačke - smatra Bettina Stangneth.
“Došlo je vrijeme da se odreknem svoje anonimnosti i predstavim tko sam”, piše Eichmann u svom pismu Adenaueru, sugerirajući da mu se dopusti povratak u Njemačku kako bi mladim ljudima mogao govoriti što se uistinu događalo tijekom Hitlerove vladavine.