Sa svoje 92 godine žustro hoda po stanu. Među zadnjim je živim nositeljicama partizanske Spomenice 1941. Ona je jedna od zaslužnih što danas slavimo 70 godina pobjede nad fašizmom.
Govorimo o ženi koja je godinama u najvećoj tajnosti održavala glavni punkt za prebacivanje Splićana u partizane, onaj u solinskim Ninčevićima, pred nosom talijanskih fašista. Na tom je punktu tisuće splitskih rodoljuba dobilo prvi partizanski obrok, ležaj za prvu antifašističku noć i ranojutarnjeg vodiča za prelazak Mosora ili Kozjaka, do prve partizanske jedinice.
Kad sam nazvao Palminu Poljak da dogovorimo intervju, javio mi se mladenački glas za koji sam odmah ‘pogodio’ da pripada njenoj unuci, te sam pristojno pozdravio: “Dobar dan, mogu li dobiti vašu baku Palminu?” “Ja sam Palmina”, rekao je glas.
Sutradan sam vidio da glas posve odgovara kretnjama: heroina dalmatinskog antifašizma kreće se brzo i gipko, kao da je još uvijek skojevka iz 1941. koja mora zbrinuti netom pridošlu grupu novih boraca. “Uvijek sam bila brza na nogama, to mi je u ratu spasilo glavu”, kazuje sa smiješkom.
Kako da vas oslovljavam: gospođo ili drugarice Palmina?
- Možete i Vanja, to mi je u ratu bilo konspirativno ime, tako me i dandanas zovu. Kad smo iza rata živjeli u zajedničkom kućanstvu s obitelji Ciciliani, oni su nam iznajmljivali dio stana... Naime, morali su, kao i svi koji su imali višak stambenog prostora, jer nismo imali dovoljno stanova, sve je bilo porušeno. I ta se žena isto zvala Vanja: onda je ona bila gospođa Vanja, a ja drugarica Vanja. I talijanski zapovjednik garnizona u Solinu je znao da sam Vanja, ali me nije uhvatio.
A kako znate da je znao?
- Kad je Italija kapitulirala, trebalo je preuzeti oružje iz tog garnizona, a mene su odredili da pregovaram s talijanskim zapovjednikom. I ja izađem iz rova, odem kod njega i kažem mu da mora predati oružje. A on me gleda i kaže: ‘Mi znamo tko ste vi: vi ste Grubišić Palmina, zvana Vanja. Samo nam kažite gdje ste cijelo vrijeme bili.’ A ja mu kažem: Po šumama i gorama!
I je li vam predao oružje?
- Nije htio, za njega sam bila civil. A partizani još nisu stigli u Solin. I onda smo smislili ludu ideju i prevarili ga.
Kako?
- Jedan naš Drašković zaglumio je partizanskog oficira. Uzeli smo uniformu i prišili crvene ‘činove’, a kako ja nisam uopće znala kako izgledaju činovi i koliko ih ima, mi smo za svaki slučaj stavili obilato tih činova. I tu su Talijani pali na fintu i predali nam ogromnu količinu oružja.
A kako vas nikad nisu uhvatili?
- Zato što nikad nisam bila na istom mjestu. Partizani nikad nisu na istom mjestu. Osim u rovovima. Ali fašisti nikad nisu otkrili nijedan naš rov. Toliko je bilo povjerenje naroda u nâs partizane i terenske radnike. Mi smo cijeli rat imali taj punkt u Ninčevićima, i još jedan kod Mornarevih kuća u Rupotinama, i narod nas nije odao. A imali smo i jako dobru obavještajnu službu, uvijek smo znali kad će biti racija.
Koliko je bilo tih rovova? Kako su izgledali?
- Nema gdje nismo imali rovove. Morali smo, jer je previše ljudi iz Splita išlo u partizane i morali su negdje prenoćiti na putu. Ja sam od 1941. spavala u rovu: borova šuma iznad, a tu zid, tako da nitko ne bi rekao da je to rov. A kameni zidovi, i kad ulazite u rov otvarate taj kamen. U početku smo micali kamen po kamen, a poslije smo u Solinu imali majstora koji je radio rovove, i morao je napraviti rov za jednu noć.
Kako je bilo spavati u rovu?
- Ujutro kad bismo ustali, sve bi bilo mokro. I zato sam obolila na bubrezima, pa sam 1944. morala na Vis u bolnicu. Išla sam s igračima Hajduka, preko Vinišća. Kad sam na Visu vidjela bijeli kruh, zvali smo ga ‘turta’, nisam mogla doć sebi. Na Visu sam prvi put vidjela Tita...
Koliko vas je spavalo u jednom rovu?
- U tom prvom rovu iz 1941. spavalo je nas 11, jer smo bili ilegalci. Nas dvije drugarice, ostalo borci. Radojka Katić i ja. Radojka je bila starija, ona je već bila član Partije i u travnju 1941. me primila u SKOJ. Imala sam 17 i po godina.
Da se vratimo malo: kako ste se opredijelili za SKOJ?
- Prvo, kad su Talijani došli, bio je taj bunt da ti netko dođe i napada ti domovinu. A drugo, moj otac je bio radnik, kao i većina ljudi u Solinu. Znači, sirotinja. I mi smo smatrali da je to nepravda, i htjeli smo promjenu tog sistema. A tko nas je organizirao nego Komunistička partija?
U obitelji ste teško živjeli?
- U školi sam sedam godina nosila isti kaput, imala sam jedne cipele na godinu. Nakon rata došla sam kući u opancima i vunenim čarapama, i ja vam nisam znala normalno hodati, nego sam stupala ovako, vidite (diže se sa stolice i stupa, op. D.P.). A djevojke iz više klase su imale haljine...
Kako ste vi stajali s haljinama?
- Prošlo je puno vremena iza rata kad sam dobila prvu haljinu, roza je bila. U njoj sam prolazila Rivom, pored Belvija...
Jeste li se prije rata mogli školovati?
- Završila sam Građansku školu u Splitu, u Hrvojevoj, gdje je danas Filozofski. Onda je moj otac, iako radnik, vidjevši da mi škola dobro ide, odlučio omogućiti mi Učiteljsku školu u Šibeniku. On je htio da idem u Trgovačku akademiju, a ja sam plakala da hoću biti učiteljica, i otac je popustio.
I jeste li bili učiteljica u životu?
- Jesam, poslije rata u Puli. Moj muž je bio vojno lice, kapetan korvete, i kad je bio sukob oko Trsta, on je dobio premještaj u Pulu, a ja za njim.
A muž vam je bio vojno lice?
- I nositelj Spomenice 1941., kao i ja.
Da se opet vratimo: iz Učiteljske škole odlazite u rat?
- Da. A onda mi je Drago Gizdić, sekretar Mjesnog komiteta Partije u Solinu, dao zadatak da se vratim u Šibenik i da zatvorimo tu Učiteljsku školu, jer se talijanizirala.
Kako ste vi mogli zatvoriti školu?
- Organizirali smo bojkot fašističkih pozdrava, krađu udžbenika, demonstracije na Poljani. I na kraju su Talijani zatvorili školu. Vratim se u Solin, a drug Gizdić me za nagradu primi u Partiju. To je bilo 1942. godine. Taj zadatak je bio moja provjera. I odmah sam dobila novi zadatak: moram organizirati da sva roba koja dođe iz Splita u Solin, znači hrana, odjeća, oružje, lijekovi, da se preko Kozjaka prenese u partizane. I sve su to žene radile.
Zašto žene?
- Muški su bili u partizanima. Svi su mladi htjeli u partizane, bježali su u šumu. A žene su svaku noć preko Kozjaka prenosile tu hranu do Blaca. I iste noći su se morale vratiti, kao da nigdje nisu bile. Split je bio dušom i tijelom uz naš pokret. Da nije bilo žena, partizani ne bi imali logistiku.
U ratu ste sreli Ivu Lolu Ribara?
- On je nakon pada Italije došao na ilegalni punkt Korušce, prije nego što će doći Nijemci. Pripremao nas je na velike razlike između Talijana i Švaba i to se pokazalo točnim: Talijani su bili strašljivi, noću nisu išli u akcije, a Švabe su bili sasvim nešto drugo, oni su hapsili i ubijali bez pitanja.
Kakav je utisak Lola ostavio na vas?
- Jedan toliko jednostavan čovjek. A markantan, visok, istaknute obrve, velike crne oči, stasit, impozantan. A kad govori, govori odrješito, zna kazat ono što ima reć.
I do kraja nas je uputio oko Švaba. A još sam ga bolje upoznala kad sam oboljela od upale porebrice, pa mi je Partija organizirala liječenje u Livnu. I bio jedan dugi stol i ja dođem, a Lola sjedi za stolom i nešto piše, evo baš kao vi sada. I Ćećo Stefanović mu kaže: ‘Vidiš ko je došao?’ i pokaže na mene. I on digne glavu i pogleda me. To nikad neću zaboraviti. I naravno da me se sjetio. Par dana kasnije je poginuo.