Prijatelji? Kome trebaju prijatelji? To mi je rekao jedan moj znanac iz Koreje. “Ja nemam prijatelja”, reče. “Imam ženu i jedno dijete i što se tiče društvenog života, to mi je sasvim dovoljno.”
Iznenadio me taj njegov stav, no to što mi je rekao činilo se suvislo. Prijatelji ti samo pojedu vrijeme, učine te popustljivijim prema samome sebi, od ranih nogu s njima se uspoređuješ i na kraju ne uspiješ u onome što si htio napraviti. Znam mnoge ljude koji su imali problema sa školskim obavezama jer su previše vremena provodili sa svojim prijateljima. Jedan moj poznanik iz Beograda našao se u situaciji da bira između partije šaha s prijateljem i završnog ispita iz arhitekture. Bio je spreman za taj ispit, ali u tom trenutku odlučio se za šah i nije se na ispitu ni pojavio.
Mnogi ljudi počnu pušiti i razviju još kojekakve druge štetne navike samo zato da bi se družili s prijateljima. Kad se družim s prijateljima, imam običaj i popiti. I sada, dok pišem ovaj tekst, boli me glava jer sam jučer navečer popio previše vina s jednim mojim ruskim prijateljem, Mišom. Sada bih bio sretniji da jučer nisam navratio kod njega u Albany, da se malo vidimo. A on je sa sobom donio i kubanske cigare, tako da smo si mogli, u ime dobrih starih vremena i u slavu našeg prijateljstva, uz alkohol istovremeno i uništavati pluća.
Znam neke ljude koji su dobrim prijateljima ukrali djevojke i pobjegli s njima. A ja i dan danas mislim kako mi je jedan prijatelj iz djetinjstva ukrao tatin švicarski sat, jedinu uspomenu koju sam imao od svog oca.
No, ako nam prijatelji čine toliko toga lošeg, zašto ih se držimo? Sada mi se čini da bi mi u životu bilo bolje bez prijatelja. Da nije njih, ja bih sada pisao neki roman, ali zbog njih, evo, sada pišem ovaj tekst.
No, ako vam je jasno da je nešto za vas loše, a to i dalje činite, onda mora da se radi o lošoj navici. A kad se, kao toga svjesni, pokušate riješiti te navike i to vam ne uspije, onda se radi o ovisnosti. Tako sam ja ovisan o svojim prijateljima. Jedino tako si to mogu objasniti.
***
Dobro, nisam baš sasvim ozbiljno mislio kad sam rekao da bi se trebalo riješiti prijatelja. Ja sam sada u onoj fazi ovisnosti u kojoj više nema govora o prestanku jer volje za to više uopće nema. Ne mogu poželjeti da se više ni sa kime ne družim. Volim svoje prijatelje, uživam s njima, a kad s njima ne provodim vrijeme, postajem nemiran. Stalno se želim nekome javiti ili barem poslati e-mail. No, ipak, kako nam mogu poslužiti prijatelji? Što god da nam padne na pamet, bolje će nam biti u društvu, s još nekim. Raditi neki posao možemo bolje s nekim kolegom koji se bavi istom stvari. Ispovijediti se možemo opet nekome, svećeniku ili još bolje psihologu, jer tada nećemo osjetiti ni krivnju ni nelagodu. Kad se radi o intimnostima, i one su ugodnije kad smo s nekime, sa ženom ili ljubavnicom. A ako se pak poželimo s nekime boriti, opet će vam trebati još netko, u tom slučaju - neki neprijatelj.
Kad se radi o razvoju, sigurno je da prijateljstva igraju važnu ulogu. Na ulici naučimo sve o životu. Na ulici vrlo brzo čovjek sve shvati, shvati koliko je jak i koliko je slab. Postaje mu jasno tko je, što voli i tko voli njega.
Prijateljstva su mi bila dobra i važna u djetinjstvu, kad sam puno toga još morao shvatiti i kad sam još tražio vlastiti identitet, kad sam se pitao tko bih zapravo želio postati. Našao sam se u procijepu između ateističke škole s jedne i Baptističke crkve i obitelji s druge strane. I jedni i drugi imali su recepte po kojima se od mene tražilo kako da mislim i kako da se ponašam. U većini stvari su zapravo bili složni. Od mene se očekivalo da budem čist, da imam kratku kosu, budem skroman, da slušam i budem pokoran, da se nikada ne tučem. Slijedom svega toga sam postao neuredan, pustio sam dugu kosu i svaki dan se s nekime tukao. Tukao sam se čak i s prijateljima, samo da vidimo tko je jači i do koje ćemo granice ići. Da vidimo postoji li mogućnost da se naučimo još bolje i vještije tući.
Kao dijete sam nastojao biti iskren prema svojim prijateljima, u želji da u tome budemo jednaki. To nisam pokušavao sa svojom braćom i sestrama. Moj je brat bio dvije godine stariji od mene, tako da nas dvojica nismo mogli biti ravnopravni. Bio je snažniji od mene, no tukli smo se svaki dan. S vremenom me sve teže dobivao, no i dalje je uvijek bio jači dok smo bili manji. I skijao je bolje. Našao sam neke stvari u kojima sam ga uspijevao pobijediti, recimo bio sam bolji u šahu, ali on je bio, prije svega, od mene stariji, a s time je i njegov društveni status bio jači od moga, kako se meni činilo. On je imao svoje društvo, svoje prijatelje s kojima se ja nisam smio družiti jer sam bio premali. Jednom prilikom sam ga umalo ubio, što nas je zbližilo gotovo do prijateljstva, jer me prestao nakon toga fizički maltretirati i tući. Kad mi se tom prilikom nešto priprijetio, zgrabio sam s tla nešto za što sam mislio da je kamen, a zapravo je bio komad hrđavog željeza, velik kao pola ručne granate. Kako on nije ustuknuo pred mojom prijetnjom - “Još samo korak i bacit ću ti ovo u glavu!” - moj komad željeza je poletio prema njemu i pogodio ga posred čela. Pao je u nesvijest i morali su ga odnijeti u bolnicu, a ožiljak od tog udarca nosi i dan danas.
Na koncu sam svog prijatelja našao sam. U naše susjedstvo doselio se dječak koji se zvao Ljubo i neko smo se vrijeme odmjeravali preko zajedničke ograde. “Ja sam jači od tebe”, govorio sam mu, a on je odgovarao: “Ne, ja sam jači.” Jednom sam tako preskočio ogradu i onda smo se pograbili. Ispalo je da sam ipak ja bio jači, no on je od mene bio bolji u mnogim drugim stvarima. Na primjer, golim je rukama bolje od mene hvatao i žabe i zmije. Uglavnom, imali smo dojam da smo u svemu podjednaki i uz to sam mu mogao reći što god mi je bilo na pameti, kao i on meni, a to se uglavnom ticalo cura koje su nam se dopadale. Vodili smo i bilješke o tome kako smo u čemu napredovali. S njime sam mogao razgovarati o stvarima koje nisam spominjao ni bratu ni majci.
Kad bih mu otišao u posjet, to mi je bilo kao da ulazim u neki drugi svijet. Moja je obitelj bila vrlo religiozna, k tome smo bili baptisti, dok su njegovi bili pravoslavci, ali nisu puno do toga držali. U njegovu sam dvorištu, tako, gledao i kako se pekla rakija, dok su njegovi pri tome dosta znali popiti.
Uz tog mog prijatelja imao sam priliku i biti nevaljao, odnosno slobodan. Kad smo imali jedanaest godina, odlazili bismo u sobu njegova oca koji je skupljao male bočice raznih viskija, konjaka i drugih oštrih pića. Probavali bismo ta pića i nisu nam se dopadali ti okusi, ali smo jedan drugoga izazivali da vidimo tko će više popiti. U tjedan dana smo tako popili cijelu kolekciju njegova oca, a da nitko ne otkrije što smo napravili, bočice smo napunili vlastitom mokraćom. Bili smo silno ponosni što je boja naše mokraće bila vrlo slična Johnnyju Walkeru i bili smo sigurni da nitko to nikad neće otkriti. Ljubo je, naime, tvrdio, da njegov otac to drži samo da bi u to gledao, da to nikad neće popiti. Ispalo je da se prevario. Otac je otkrio našu budalaštinu na vrlo bolan način i po njega i po mog prijateja koji je dobio gadnih batina.
I prvu smo cigaretu nas dvojica popušili zajedno. Sakrili smo se na mom tavanu, pušili i kašljali i osjećali se kao Indijanci koji puše svoju lulu mira. On se odmah tada navukao na cigarete i nije ih se nikada poslije ostavio. Možda bih i ja nastavio pušiti da nismo jednom prilikom otišli zajedno na more. Tamo smo otkrili nudističku plažu i posjećivali je svakoga dana ta tri tjedna. Tada sam otkrio naga tijela odraslih žena, uglavnom Njemica i Šveđanki, koja su me toliko fascinirala da se svo to vrijeme nisam sjetio zapaliti niti jednu cigaretu. Nakon toga sam po povratku kući shvatio da sam izgubio svaku potrebu za cigaretom.
Nakon što sam se preselio u drugi dio grada, naše se prijateljstvo rasplinulo, no stekao sam neke druge prijatelje. Kasnije sam otišao u Ameriku, a on je ostao kod kuće. Za vrijeme Domovinskog rata borio se na srpskoj strani i pričalo se da je sudjelovao i u granatiranju grada u kojemu smo obojica rođeni. Naše prijateljstvo kao da je time bilo okončano. Teško je tako nešto zaboraviti, no možda ćemo se nakon deset ili dvadeset godina ponovo zbližiti. A tko zna, možda te priče i nisu bile istinite. Možda sam ja bio samo njegova loša uspomena iz djetinjstva. Možda je upravo radi mene zamrzio naš grad.
***
I mao sam poslije jednog neobičnog prijatelja kojega sam izuzetno cijenio. On je fizički bio prilično slabašan, bolovao je od skolioze, ali je zato bio izvanredno inteligentan. Darko (to nije njegovo pravo ime) je jednom dobio teleskop na dar i pozvao me da zajedno gledamo nebo s njegova krova. Zaprepastio me svojim znanjem o astronomiji. Bio je također i vrlo hrabar - volio je voziti motor iako nije imao dozvolu i pri tome je činio kojekakve vratolomije. Usto je volio čitati, Dostojevskog i Nietzschea. Razgovarali smo o kršćanstvu, hinduizmu, marksizmu i koječemu drugom. Razgovori s njime uvijek su mi bili poticajni, iako je u njima uvijek bilo odviše retorike i svađalačkog tona. Uz to je svirao klavir i pobijedio na svejugoslavenskom natjecanju studenata muzičkih akademija, svirajući Prvi klavirski koncert Petra Iljiča Čajkovskog.
U to vrijeme ja sam se spremao upisati Medicinski fakultet i želio biti psihijatar. Zanimala me tada i filozofija. Među nama se razvilo određeno suparništvo. On je bio u počecima puno uspješniji od mene, no uvijek se odnosio prema meni s punim poštovanjem. Kad sam odlučio svoj studij nastaviti u Americi, kako mi je poslije rekao, to je i njega ponijelo da učini isto, pa se prebacio na New England Conservatory of Music. Nekoliko sam ga puta posjetio u Bostonu, a i on mene u New Yorku.
U nekim je stvarima kasnije sazrio, i to vlastitom odlukom, tvrdeći da je seksualnost pogubna po duhovni život. Tako je jednom prilikom usred noći, kad je bio kod mene u posjetu u New Havenu, čuo da moja djevojka zapomaže u mom krevetu. Kao dobar gost se zabrinuo i donio joj čašu vode, s aspirinom. Tek kad nas je vidio da smo se u panici posakrivali pod plahtu, uspio je shvatiti pravu narav njenog bola.
Kasnije je imao i svoju playboy fazu, kad se zaposlio kao korepetitor u Boston Ballet Company. Kad sam mu tamo došao u posjet, dočekao me sa širokim osmijehom, od uha do uha, okružen balerinama s kojima se povremeno viđao. Bile su to ljepše žene od onih koje su se ikada našle oko mene. Oženili smo se otprilike u isto vrijeme i dobili djecu otprilike iste dobi. Točnije, njegov je sin godinu dana stariji od mojega, a moja kći je godinu dana mlađa od njegova mlađeg sina. Tada se naše suparništvo nastavilo preko djece.
Njegova djeca učila su svirati glasovir i violončelo, kao i moj sin. Moj je sin rado svirao Bachove suite, a ja bih se tada znao prisjetiti kako je Darko volio govoriti o Bachu i njegovim božanskim harmonijama. Njegova su djeca s lakoćom savladavala jezike, baš kako je to i meni polazilo za rukom. Darko je postao religiozan i počeo se baviti mistikom, što sam ja činio u svojoj mladosti. Ne mogu tvrditi da sam presudno utjecao na njega, ali sam, zajedno sa svojim bratom, odigrao u tom smislu ulogu jakog katalizatora. Baš kao što je on to bio za mene. Međutim, na kraju nisam postao psihijatar, nego književnik, donekle nalik glazbenicima, ako pomislimo da književnici na neki način komponiraju riječima. Iako ne mogu njemu predbaciti što sam se na koncu odlučio za ovaj svoj poziv.
Iako smo bili suparnici po mnogim pitanjima, on nije bio od one vrste zlobnih prijatelja koji o vama ružno govore iza leđa. Pročitao je neke od mojih priča i rekao mi da su mu se svidjele i da ih je preporučio i drugima. I u tom je smislu bio poseban, jer je bilo puno mojih prijatelja koji bi, nakon što su pročitali moje priče, tražili samo njihove slabosti i u njima nalazili tek odraze američke iskvarenosti i jednoumlja. Darko se, dakle, i u tom pogledu pokazao kao pravi prijatelj, veseleći se mojim postignućima i uspjehu. I još nešto o njemu. Iako Srbin, ostao je u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata i razdoblja najžešćih nacionalističkih strasti. Ni za vrijeme rata naše prijateljstvo nije oslabilo. Činilo mi se da su njegove simpatije bile djelomice okrenute Beogradu, što sa mnom nikako nije bio slučaj, ali smo razlike u gledištima prevladali humorom, ironijskim odmakom i satirom. Zajedno smo se čudili gluposti koja je posvuda zavladala, ratu i nacionalizmu i nastavili raditi svoje, on svirati, a ja pisati priče. I on je također pisao. Napisao je nekoliko osvrta na koncerte klasične glazbe i to mi se jako dopalo. Kao da mi je želio reći da je to u stanju, da je i sam to mogao raditi, da je htio.
Prijateljski odnos nam pomaže da bolje shvatimo sami sebe. Podsjeća nas na ranija obećanja, daje nam osjećaj kontinuiteta. Odluku o tome kako ćemo nešto izvesti ili kako ćemo se negdje ponašati često donesemo u skladu s onim što od nas očekuju naši prijatelji ili u skladu s onim kako ih mi doživljavamo. Svaki put kad nakon dužeg odsustva vidim Darka, on mi ukratko ispriča što mu se u životu izdogađalo, u čemu je sve uspio, iznese mi svoju filozofiju, čak i svoje materijalno stanje, do toga da mi kaže koliko stanova posjeduje ili koliko je kilometara do sada prešla njegova Mazda. Tako zna i pretjerati, pa je prilikom našeg zadnjeg susreta satima govorio samo o sebi. Kako je osvojio crni pojas iz karatea, o tome koliko može preplivati i koliko utega može podignuti. Doista, to je zapanjujuće - samo je disciplinom i vježbom uspio pobijediti onu dječju skoliozu i danas je atletski građen poput dvadesetogodišnjaka. Kad smo nekom prilikom izišli zajedno van i našli se s još jednim hrvatskim piscem, Darko je još jednom prepričao priču o svom fizičkom preporodu i onda nas obojicu zamolio da opipamo koliko su veliki i tvrdi njegovi bicepsi. Bilo je to jednostavno, simpatično i vrlo upečatljivo.
Pokazao mi je i novinske isječke tekstova koji su govorili o njegovim koncertnim nastupima u Austriji i Italiji.
Kad sam konačno malo došao do riječi, upitao sam ga: “Pa, dobro, ne zanima li te bar malo što kod mene ima novoga?”
“Da, zanima me, pričaj.”
“Upravo sam potpisao ugovor za dvije knjige s HarperCollinsom i uz to sam uspio prodati prava za objavu tih knjiga u nekoliko zemalja.”
“Uau”, reče.
Isprva mi se činilo da mu je bilo drago, ali je nakon toga potonuo u tišinu i ostatak večeri proveo u depresiji. Spominjao je kako je pogriješio što je ostao u Hrvatskoj, kako je ovo jako ograničena zemlja, kako album koji je ovdje snimio nikad neće vidjeti ni čuti nitko u svijetu, kako je sve to i ovdje jedva kome važno, jer da je ovdje klasična glazba zapravo mrtva i da sve to gotovo da nema nikakvog smisla. Ipak, znao sam da će se s vremenom osloboditi tih svojih tmurnih misli i da ćemo opet biti dobri prijatelji, iako mi se čini da sastavni dio prijateljstva mora biti i ravnoteža postignutog uspjeha obje strane. Ne mislim da sam ja nešto više uspio od njega, naprosto se radi o drugačijoj naravi tog uspjeha.
***
No, svo to vrijeme i Darko i ja smo se divili našem zajedničkom prijatelju, Nenadu, kojega niti jedan od nas nije duže vrijeme vidio, i to zato jer je on postigao puno veći uspjeh od nas obojice. Prvo je postao ministar u Vladi Republike Hrvatske, a nakon toga i veleposlanik. Kad sam ga zadnji put vidio, a bilo je to davno, u vrijeme kad je tek postao ministar i rado prepričavao mnoge vesele dogodovštine koje je znao vješto ukrasiti briljantnim mislima. Sada je postao puno sporiji, sigurniji, dosadan. Nije imao nikakvu potrebu da išta ikome više dokaže. Nekada se bavio književnim radom, profesurom i izdavaštvom, no sada kao da je bio iznad svega toga. Arena u kojoj se sada kretao bila je puno veća, postao je pravi profesionalac. Možda je taj njegov prevelik uspjeh postao smetnja našem prijateljstvu. Jer, ako ne možemo ostati ni na približno istoj ravni, onda se na neko vrijeme moramo odmoriti jedan od drugoga. Uvijek se zapravo postavlja pitanje što bismo mogli činiti zajedno. Ako možemo samo razgovarati o onome što radi svaki od nas za sebe, ako nešto zajedno ne radimo, onda gubimo širu osnovu za naše prijateljstvo.
Možda prijateljstva nastaju djelomice i radi psihološke averzije prema samoći. Naš um opire se vakuumu. Treba nam drugi um s kojim ćemo dijalektički komunicirati, razmjenjivati ideje, dokazivati ih, razgovarati i igrati dijalektičke igre. Naravno, kad se radi o pisanju, ja sam se morao naviknuti na to da izdržim u osami, no kad se javim nekom prijatelju, ponekad zanemarim ono što bih morao odraditi i tada se ne osjećam dobro. Već samo održavanje prijateljstva me stavlja u ulogu gubitnika. Bilo bi savršeno da sam sam sebi dovoljan i da mogu pisati dvanaest sati dnevno. Tada bih bio bogat i slavan.
Možda je najbolje od prijateljstava zadržati samo uspomene i onda o tome pisati, kako je to činio Proust. On je mislio da više i intimnije uživa u tim prijateljstvima kad je o njima pisao, nego kad je sa svojim prijateljima bio u izravnom dodiru. Tako ja na neki čudan način razvijam svoj protestantski osjećaj krivnje u nekoliko poroka. Znam često popiti treću čašu vina umjesto da stanem na onoj dopuštenoj drugoj čaši, kao i da s prijateljem volim provesti i treći sat, umjesto da se ograničim na sasvim dovoljnih sat ili dva. Ima i neke lijenosti u tim dugim druženjima i pretjerivanjima. Prijateljstvo nužno sa sobom nosi pretjerivanja. Ne možete s nekim biti prijatelj ako nećete s tom osobom zalud protraćiti i neko vrijeme. Ne može se prijatelj biti na brzinu. Radi se o rovovskoj borbi u kojoj morate ostati na istom položaju, ukopani i zaštićeni od svijeta i drugih ratova koji se posvuda vode; u tom svom rovu stvaramo sami sebi dojam da smo neovisni i slobodni, da smo pronašli alternativu svijetu koji je pošao ukrivo, iako pri tome i sami činimo vlastite pogrešne korake. Uvijek ćemo se sjećati trenutka kad smo prvi put zapalili cigaretu i kako nam se tada javio osjećaj krivnje, istovremeno s osjećajem neovisnosti od ostatka svijeta - baš kao i osjećaj ovisnosti o prijatelju s kojim smo to činili.
Mislim da sam postao ovisan o tom osjećaju slobode da činim nešto loše - da kažem nešto provokativno, da ispričam neku vrlo prostu šalu. I da, naravno, netko sve to što ja radim prati i komentira. Jer mi je važno znati da je to što radim dobro, ili da sam dovoljno snažan, ili pametan. Potpuno sam ovisan o tom aspektu prijateljske procjene. Čemu bilo kakav uspjeh ako nemate prijatelja koji će taj uspjeh prepoznati? Nije li zapravo jedini smisao uspjeha u tome da vas vaši prijatelji radi toga još više cijene?
Ovdje, međutim, valja biti vrlo oprezan. Ne želite da vam se dogodi da ste uspješniji od vaših prijatelja, niti se uspjehom uputno previše hvaliti.
***
Naime, da se vaši prijatelji možda neće oduševiti svakim vašim uspjehom, otkrio sam u nekoliko navrata. Imao sam dvadeset i pet godina kad sam dobio prvu književnu stipendiju, u iznosu od deset tisuća dolara, što je u to doba, 1984. godine, bilo puno novaca. Odmah sam požurio do svog prijatelja koji se školovao na Sveučilištu Yale, sina američkog diplomata koji je službovao u Istočnoj Njemačkoj. On je bio briljantan matematičar, kao i pijanist koji je obožavao svirati Goldbergove varijacije i ja sam svakako bio inferioran njegovim dotadašnjim postignućima. Naše je prijateljstvo djelomice počivalo i na mom divljenju njegovoj matematičkoj i glazbenoj genijalnosti, a djelomice i na tome što sam ga znao dobro zabaviti svojim vicevima. No, kad sam mu ispričao da sam konačno dobio priznanje za svoje spisateljsko umijeće, Mark je isprva reagirao s nevjericom, a onda se pokazalo da ga je to prilično uznemirilo. “To je jako dobro za tebe”, rekao je, no ono “za tebe” zvučalo mi je kao da je rekao “ali ne i za mene”. Nakon toga je počeo govoriti o sebi, kako se trebao prijaviti na neko pijanističko natjecanje, ali da iz nekog razloga to nije napravio. Tom prilikom nismo otišli na pivo, što smo inače uvijek činili. Mark nije imao vremena. Pred njim su bili ispiti, a nije odlučio nastaviti s matematikom, kao ni s klavirom, kako je ranije želio, nego je upisao trogodišnji studij menadžerskih poslova vezanih uz zdravstveno osiguranje, poslova koji su garantirali dobro namještenje, visoka primanja i sigurnu budućnost. Zbog toga je imao osjećaj da je izdao svoje talente, da bih se onda pojavio ja, niotkuda, koji sam tvrdoglavo odbijao bilo kakav siguran posao, u nastojanju da dokažem svoj talent i sada se, evo, pokazalo da to, izgleda, ima smisla. Nije mi tada još bilo jasno da smo i nas dvojica bili na neki način u suparničkom odnosu. Nakon toga se Mark oženio, pa mi je bio zavidan i radi toga što sam ja i dalje bio slobodan, a ja sam se sve više počeo šaliti na njegov račun. Tada mi je priznao da mu te moje šale sve više idu na živce, pa smo se prestali viđati. Nekoliko godina kasnije izmislio je neki posebni mehanizam kojim se ubio. Uspio je sam sebe zadaviti. Kad sam to saznao, nekoliko me sati mučilo jesam li mu mogao biti bolji prijatelj i bi li, da smo ostali prijatelji, on možda i dalje bio živ.
***
Čini mi se da su muška prijateljstva ovisna o potencijalu suparništva i uzajamnog uspoređivanja, tako da na koncu prijateljujemo s onima koji se bave istim poslom kao i mi. Tako se lakše uspoređujemo.
Imam jednog prijatelja, nazovimo ga Dave, iako to nije njegovo pravo ime, koji je izvrstan pisac i resi ga puno vrlo lijepih osobina. Voli pričati zabavne dogodovštine, priređuje dobre tulume, a voli i pomoći. Kad sam jednom prilikom bojao svoj stan, došao je do mene i pomogao mi, a da pri tome nikada nije ništa tražio zauzvrat. Puno radi i nikad se zbog toga ne žali, za razliku od mene.
Iako smo prilično različiti jedan od drugoga, natječemo se između sebe i na neki način smo time zaigrani. On je mršaviji od mene, pa me voli tapšati po trbuhu podsjećajući me da tu gubim (dobivam na kilaži, ali gubim bitku). A on ima običaj trčati maraton. Kad izađemo van na pivo, on voli dobacivati konobaricama, ali nikad ne misli ništa ozbiljno. Pri tome samo želi dokazati da je uočljiviji od mene ili se možda samo želi pred njima prikazati kao da je neki prostak, ali u nekom nevinom, sasvim sportskom smislu. Ja se na takvo njegovo ponašanje samo benevolentno osmjehnem. Objavljujem više od njega, osvojio sam više nagrada i dobio više stipendija. Za sada, u nadmetanju nas dvojice, kao pisaca, dobivam (iako se to, naravno, u svakom trenutku može promijeniti), no on je htio dokazati da je bolji od mene na svim drugim područjima. Kad razgovaramo o književnosti, ispada da je on čitao više od mene i da bolje pamti od mene. Neki me put sve to zna i umoriti. “Kako možeš čitati sva ta sranja?” kažem. “Ja ipak više pazim što čitam.”
Nedavno se vjenčao sa ženom koja je puno mlađa od njega i često znaju vikende provesti sportski, po planinama, dok je meni draže ostati kod kuće, s djecom. Dakako da bih rado mijenjao koju od svojih knjiga za njegovu fizičku kondiciju, no isto mi se tako čini da bi on nabacio dosta mojih kila u zamjenu za koji od mojih ugovora za knjige ili, pak, za koje od moje djece.
Kupio sam kuću u brdima središnje Pennsylvanije, na oko šesto metara visine i doista volim živjeti u prirodi. Dave je, pak, kupio kuću u planinskom području Stijenjaka, na visini od oko dvije tisuće metara. I visinski mi je, dakle, postao superioran, iako mu je to zapravo užasno nepraktično jer, na koncu konca, predaje na sjeverozapadu zemlje, a ne u Coloradu. Naravno da on nije kupio kuću na toj visini zato da bi živio na višoj nadmorskoj visini od mene, nego zato što voli planine i visove, ali ipak je to na neki način i metafora našeg odnosa.
Među prijateljima se neki odnosi ne temelje samo na uspoređivanju, nego i na uzajamnom oponašanju. Kao dijete sam imao jednog prijatelja koji me volio oponašati. Relativno rano sam već imao curu, u šestom razredu osnovne škole. Tada sam još bio u svojoj ozbiljnoj vjerskoj fazi i pod stalnim nadzorom Crkve, a živio sam u vrlo malom mjestu. Ja je zbog toga nisam mogao pozvati u kino, da bih joj se tamo u mraku pokušao približiti. Njoj to nije bilo drago. Tako ju je taj moj prijatelj, dok smo nas dvoje bili u svađi, pozvao van, i to, naravno, u kino. Ja pak nisam htio priznati taj poraz, pa sam se pretvarao da me ona više nije zanimala, ali sam odlučio tog svog prijatelja kazniti tako što sam ga stalno dobivao u ping-pongu i šahu. On je bolje plivao od mene, ali sam ga uspio i tu pobijediti jednom prilikom. Čak sam se uspio uvjeriti i da sam imao čvršće argumente u našim teološkim raspravama. Ipak, bez obzira na sve to, činilo mi se da je i dalje bio u prednosti. Kao da mi je stalno govorio: “Da, ti si bolji u šahu, pa što onda? Ipak je ta cura moja”. Nakon nekog vremena su prekinuli, a on je otišao u Englesku. U to vrijeme ja sam bio u našoj srednjoj školi najbolji iz engleskog jezika, pa se meni učinilo da je otišao u Englesku samo zato da nauči jezik bolje od mene, iako je razloga za njegov tamošnji boravak bilo puno više i sasvim sigurno je mojim tadašnjim mislima upravljao i moj veliki egocentrizam. Međutim, nakon što sam se ja odlučio posvetiti pisanju, on me ponovo nadmašio, i to doktoratom iz engleske književnosti. Ja to nisam nikad uspio. Drago mi je bilo što ga neko vrijeme nije bilo u školi, kad je bio Engleskoj, no ja sam i dalje bio odviše sramežljiv s onom curom. Kad se on konačno vratio iz Engleske, ona je već bila s nekim trećim, pa nas je to ponovo zbližilo. Više nisam osjećao potrebu da budem od njega u bilo čemu bolji. Dao mi je da pročitam neke dijelove dnevnika koji je vodio u Engleskoj, u kojima je pisao o tome koliko mu je taj boravak tamo bio bolan, jer je imao dojam da su svi oko njega stalno nastojali biti od njega u svemu bolji. Sprijateljio se tek s nekoliko Islanđana koji se nisu ponašali po tom obrascu surove kompeticije.
Čak i kasnije, kad smo se posjećivali u raznim gradovima u kojima smo živjeli, Branko mi je i dalje nastojao dokazati da je bolji od mene u mnogim stvarima. Da je zdraviji, mršaviji, brži, discipliniraniji, da bolje poznaje gljive od mene, i tako dalje. I doista, u mnogim me stvarima zadivio. Odustao je od svoje američke karijere i vratio se u Hrvatsku za vrijeme rata, da pomogne, što ja nisam učinio, iako mi je palo na pamet, ali sam uvijek nalazio dovoljno izgovora da to ne učinim. A on se, uz to što je radio kao profesor, bavio i obrađivanjem zemlje, uredio lijep voćnjak, uzgajao ovce, brinuo se za svoju staru majku i pokazao se vrlo darežljivim. Mnoge je moje prijatelje besplatno ugostio u svojoj kući na moru.
Kad me jednom prilikom, puno ranije, posjetio u New Yorku, gdje sam živio nakon faksa, izišli samo zajedno van. U to vrijeme sam se viđao s nekom Francuskinjom, pa smo svi izišli na piće.
“Što je tom tvom prijatelju?”, upitala me kasnije Francuskinja. “Ispod stola me cijelo vrijeme dodirivao nogom i rukom pipao po koljenu. Čak me zaskočio na zahodu i tražio da mu dam svoj telefonski broj, da se nađemo bez tebe.”
“Ne obaziri se na to”, rekoh. “Branko je naprosto takav.”
A radilo se samo o psihopatologiji ranog prijateljstva. U nekim slučajevima te se psihopatologije nikad ne uspijemo riješiti.
Prijateljstvo nas, međutim, ne tjera nužno samo na to da se pokažemo od nekoga bolji. Neki nas put prijateljstvo tjera da u nekim stvarima i usporimo vlastiti napredak, kako bismo ostali izjednačeni s nekim prijateljem. To sam osjetio u višim razredima srednje škole. Morao sam se praviti kao da učim manje, nego što sam to doista činio, da mi ne bi govorili da sam štreber. Tako sam sate i sate provodio gubeći vrijeme sa svojim prijateljima u kojekakvim razgovorima, umjesto da sam u to isto vrijeme učio. Naravno da sam tada radio sve ono što nije trebalo, pa sam tako i pušio i počeo piti preko vikenda (u to vrijeme nitko nije pitao za godine kad bi ušli u gostionu i naručili neki alkohol). Tada smo se natjecali u tome tko može popiti više, a da ne povrati. Neki od mojih prijatelja toliko su me vukli prema porocima da me to podsjetilo na onu staru uzrečicu koja kaže “s takvim prijateljima čovjek ne treba neprijatelje”. Puno kasnije usavršio sam tu izreku tako da ona, što se mene tiče, glasi “kad čovjek ima prijatelje, ne treba mu neprijatelja”. Jer neprijatelji vas drže na oprezu, morate se s njima boriti, dok vas prijatelji uljuljaju u prosječnost. Pod stalnim pritiskom prijateljstva vuku vas natrag, dolje, da bi vas konačno doveli do propasti.
Neki od mojih najboljih prijatelja, oni s kojima sam odrastao, u gradu u kojem sam se rodio, postali su alkoholičari. Istina, s njima mi je zabavno razgovarati, duhoviti su kad prepričavaju svoje zgode i šale, ali oni kao da su žrtvovali svoje živote da bi se družili sa svojim prijateljima. I dalje dokazuju da su zabavni, da nisu izdali svoje prijatelje odlaskom iz rodnoga grada, niti su otišli živjeti drugamo, u neki veći grad ili u drugu zemlju, da bi se bavili nekim važnijim poslima.
Čini mi se da bih, da sam u životu imao manje prijatelja, puno više napisao, da bih bio danas zdraviji, iako to ne mora nužno biti istina. Koga bih onda mogao impresionirati, ako ne baš te iste moje prijatelje ili na nekoj drugoj razini, surogate prijatelja, svoje kolege po profesiji. Iako je, na kraju, sve to ipak taština, jer svi oni imaju prečeg posla nego da ih stari prijatelji impresioniraju bilo čime.
***
Dakle, istina je. Jesam ovisan o svojim prijateljima. Neki od tih mojih prijatelja su se odviše dobro snašli ili se odviše bave svojim obiteljima, tako da su izgubili osjećaj koliko vremena zahtijeva pravo druženje, tako da sam u zadnje vrijeme primijetio da se sve više viđam s mlađim ljudima, onima koji su čak i desetak ili više godina mlađi od mene. Uvijek je tu taj element radosti u piću, prepričavanja anegdota, pitanja tko bolje piše ili se pak ponovo proživljavaju stara vremena jer, na koncu konca, dok smo s prijateljima, uglavnom je zabavno i živo i nikad ne znamo što dalje slijedi. Zato ta druženja spadaju u najbolje trenutke našeg života. Imao sam priliku prijateljevati i s puno starijim ljudima. Ta su prijateljstva bila zrelija i mudrija, no zapravo je nezrelost i vitalnost novih poznanstava i prijatelja ono što me čini živim i daje mi novu snagu i radost.
( Preveo: Saša Drach)