Ponedjeljak, 9. svibnja 2011.
Imam tri autića koji jure po podu. Jako brzo. Jedan je crveni. Jedan je zeleni. Jedan je žuti. Najviše mi se sviđa zeleni. Taj je i najbolji. I Mamica ih voli. Volim kad se Mamica sa mnom igra autićima. Ona najviše voli crvenoga. Danas Mamica sjedi na kauču i samo gleda u zid. Zeleni auto zaletio se u tepih. Crveni ide za njim, a onda još i žuti. Sudar! Ali Mamica to ne vidi. Pokazujem joj na zeleni autić pokraj njezinih nogu. Ali, on završi ispod kauča. Ne mogu ga dohvatiti. Ruka mi je prevelika i ne stane u taj procjep. Mamica to ne vidi. Hoću svoj zeleni auto.
Ali Mamica ostaje sjediti na kauču i buljiti u zid. Mamice, moj auto. Ali ona me ne čuje. Mamice. Potežem je za ruku, a ona leži i zatvara oči. Ne sada, Maggot. Ne sada. Tako kaže. Moj zeleni auto ostaje ispod kauča. Uvijek zapne ispod kauča. Vidim ga, ali ga ne mogu dohvatiti. Moj zeleni autić sad je u neredu. Pokriven je sivim krznom i prljavštinom. Želim ga natrag, ali ne mogu ga dohvatiti. Nikad ga ne mogu dohvatiti. Izgubio sam svoj zeleni autić. Izgubio. I nikad se više neću moći igrati s njim.
Otvaram oči i san me napusti čim do mene dopre sunčeva svjetlost. Dovraga, što je to bilo? Pokušavam povezati fragmente sna dok oni blijede, ali ne uspijevam uloviti nijedan od njih. Otresam taj san od sebe, kao što to činim gotovo svakog jutra, pa izađem iz kreveta i krenem u garderobu pronaći svježe izglačanu trenirku. Vani olovno nebo obećava kišu. Nisam baš raspoložen pokisnuti na jutarnjem trčanju pa se uspinjem u teretanu i dok gazim na traku za trčanje, palim televizor kako bih čuo jutarnje poslovne vijesti. Razmišljam o danu koji je preda mnom. Ne čeka me ništa osim sastanaka, iako mi kasnije u ured dolazi privatni trener. Vježbati s Bastilleom uvijek je poseban izazov. Možda da nazovem Elenu? Da. Možda.
Možemo ovaj tjedan na večeru. Kad zaustavim traku posve sam bez daha i spuštam se u prizemlje pod tuš da bih započeo još jedan monotoni dan. “Sutra”, odrješito promrmljam Claudeu Bastilleu kada se pojavi na pragu mog ureda. “Golf ovaj tjedan, Grey?”, ceri se on arogantno, sigurno zato što zna da mu je pobjeda na golf-terenu zajamčena. Namrgođeno ga gledam kako se okreće i odlazi. Njegove riječi padaju mi kao sol na ranu jer, unatoč tome što se junački trudim na treninzima, moj mi je trener isprašio tur. Bastille je jedini koji me može nadjačati, a sada traži žrtvu i na golf-terenu. Prezirem golf, ali toliko je poslovnih dogovora sklopljeno na tim terenima da jednostavno moram izdržati njegove lekcije. Usto, premda me to sramota priznati, zahvaljujući tome što igram protiv Bastillea, i sam igram bolje. Dok kroz prozor promatram nebo iznad Seattlea, poznata dosada lagano mi se ulijeva u svijest. Raspoloženje mi je tmurno i sivo, baš kao i to vrijeme.
Dani mi se pretaču jedan u drugi bez ikakve razlike i treba mi nešto drugačije. Radio sam cijeli vikend i sada, u tom zatvoru od ureda, postajem nemiran. Ne bih se trebao tako osjećati, pogotovo ne nakon nekoliko rundi s Bastilleom. Ipak, osjećaj je tu. Mrštim se. Okrutna je istina da je jedina stvar koja je u meni u zadnje vrijeme pobudila neki interes odluka da pošaljem dva puna teretnjaka u Sudan. To me podsjetilo - Ros se već trebala vratiti s brojevima i statistikom. Sto je, dovraga, zadržava? Pregledavam svoj raspored i posežem za telefonom. Prokletstvo. Moram još istrpjeti intervju s upornom gospođicom Kavanagh za studentske novine Washingtonskog državnog sveučilišta. Zašto sam, pobogu, pristao na to? Gnušam se intervjua - prazna pitanja poluinformiranih, zavidnih ljudi koji žele gurati nos u moj privatni život. I još je pritom studentica. Zazuji mi telefon. “Da?” ispalim na Andreu, kao da je ona išta kriva. Barem mogu skratiti taj intervju. “Stigla je gospođica Anastasia Steele, gospodine Grey.” “Steele? Očekivao sam gospođicu Kavanagh.” “Ali došla je gospođica Anastasia Steele, gospodine.” Mrzim neočekivano. “Uvedite je.” Vidi, vidi... Gospođica Kavanagh je spriječena.
Poznajem njezina oca Eamona, vlasnika Kavanagh medija. Surađivali smo. Činio mi se kao lukav operativac i racionalno ljudsko biće. Pristao sam na ovaj intervju iz usluge njemu, usluge koju ću unovčiti kada mi to bude odgovaralo. Osim toga, moram priznati da me dijelom zanimala ta njegova kći, samo da bih vidio je li jabuka pala daleko od stabla. Naglo ustanem, na što me navede kaos dugačke kose boje lješnjaka, blijedih udova i smeđih čizama koji naglavačke upada u moj ured. No, potisnem koliko me živcira takva traljavost i požurim pomoći djevojci koja se dočekala na ruke i koljena. Uhvatio sam je za tanašna ramena i osovio na noge. Sjajne, posramljene oči susreću moje i skreću me od mojih misli. Najneobičnije su boje, puderasto plave i bezazlene, i na jedan stravičan trenutak osjećam da može vidjeti u mene, vidjeti da sam... izložen. Ta me pomisao obeshrabri, pa je brzo odbacim. Djevojka ima sitno, ljupko lice koje se sada crveni, nevino je ružičasto.
Nakratko se pitam je li joj sva koža tako besprijekorna i bi li se zaružičastila i zagrijala od udarca štapom. Prokletstvo. Zaustavljam odlutale misli alarmiran smjerom u kojem su krenule. Kog’ to vraga misliš, Grey? Ta je djevojka premlada. Zuri u mene, a ja se suzdržavam da ne preokrenem očima. Da, da, dušo, to je samo lice i prilično je plitko. Moram eliminirati taj zadivljeni pogled kojim pilji u mene, ali mogao bih se pritom prvo zabaviti! “Gospođice Kavanagh. Ja sam Christian Grey. Jeste li dobro? Želite li sjesti?” Evo opet tog crvenila. Još jednom obuzet, proučavam je. Prilično je privlačna - mršava, blijeda, sa slapom tamne kose koju jedva pridržava traka. Brineta. Da, zgodna je. Pružam joj ruku dok prestravljeno sriče početak isprike i pruža mi ruku. Koža joj je hladna i meka, ali njezin je stisak iznenađujuće čvrst. “Ovoga... Zapravo... Gospođica Kavanagh ne osjeća se dobro, pa je poslala mene. Nadam se da vam to ne smeta, gospodine Grey.” Glas joj je tih, oklijevajuće muzikalan, a ona neizvjesno trepće dugačkim lepršavim trepavicama. Ne mogu suzbiti fascinaciju u svom glasu dok se prisjećam njezina sve samo ne elegantnog ulaska u moj ured i pitam je tko je. “Anastasia Steele.
Studiram englesku književnost s Kate, ovoga... Katherine... Ovoga... Gospođicom Kavanagh, na Washingtonskom državnom sveučilištu u Vancouveru.” Stidljiv, knjiški tip, ha? Tako i izgleda: odjevena je skromno, vitka figura skrivena je ispod bezličnog džempera, smeđe suknje A-kroja i vojničkih čizama. Ima li ona uopće ikakvog stila? Nervozno se osvrće po uredu, gleda svuda osim u mene, primjećujem to s ironičnim divljenjem. Kako ova mlada žena može biti novinarka? Nema nijednu samosvjesnu kost u svom tijelu. Plaha je i krotka... Pokorna. Udubljen u svoje neprikladne misli, odmahujem glavom i pitam se jesu li prvi dojmovi pouzdani. Promumljam neku plitku rečenicu i ponudim joj da sjedne, a zatim primijetim njezin pronicljiv pogled dok promatra slike u uredu. Prije no što se uspijevam suzdržati, objasnim joj: “Ovdašnji umjetnik. Trouton.” “Predivne su. Čine obično neobičnim. I izvanrednim”, odgovori mi sanjivo, očito izgubljena u nevjerojatnoj, finoj umješnosti Troutonova rada. Profil joj je nježan - prćast nos i meke, pune usne - i u svojim je riječima bez pogreške ulovila ono što osjećam i ja. Učiniti obično neobičnim. Kakva promišljena opservacija. Gospođica Steele je bistra.
Slažem se i zadivljeno gledam kako se rumenilo ponovo razlijeva njezinim obrazima. Dok sjedam nasuprot nje, trudim se složiti misli. Ona iz svoje goleme torbe izvlači izgužvane papire i diktafon. Sva je smotana i prokleta joj stvar dvaput ispada iz ruku na moj stolić za kavu. Očito je da nikad prije nije ovo radila, ali zbog nekog razloga koji ne mogu dokučiti, upravo to me zabavlja. U normalnim okolnostima njezina bi me nespretnost iritirala do boli, ali sada skrivam smiješak iza kažiprsta i suzdržavam se da joj ga sam ne namjestim. Što je ona više zbunjena i sve više i više uznemirena, pada mi na pamet da bih bičem mogao poboljšati njezine motoričke sposobnosti. Vještom upotrebom može ukrotiti i one najusplahirenije.
Zbog odlutalih misli prisiljen sam promeškoljiti se u fotelji. Pogledava me i grize svoju punu donju usnicu. Jebote! Kako nije primijetila koliko su primamljiva ta njezina usta? “Is-ispričavam se. Nisam naviknuta na ovo.” Vidim, dušo, ali trenutno me baš boli briga jer ne mogu skinuti pogled s tvojih usana. “Samo polako, gospođice Steele.” I meni treba malo vremena da posložim svoje odbjegle misli. Grey, prestani s tim... Odmah. “Imate li što protiv da snimam vaše odgovore?” pita me sa slatkim iščekivanjem na licu. Suzdržavam se od smijeha. “To me pitate sada, nakon što ste se toliko namučili da uključite diktafon?” Ona zatrepće, oči joj postanu velike i na tren izgubljene, a mene oblije nepoznat osjećaj krivnje. Nemoj biti takvo smeće, Grey. “Ne, nemam ništa protiv.” Ne želim biti odgovoran za taj pogled. “Je li Kate, mislim, gospođica Kavanagh, objasnila koji je povod razgovoru?” “Jest. Trebao bi izaći u posebnome broju studentskog lista posvećenom diplomantima jer ću na ovogodišnjoj promociji ja dijeliti diplome.” A zašto sam, dovraga, na to pristao, ni sam ne znam. Sam iz odnosa s javnošću uvjerava me da odjel za ekologiju Washingtonskog sveučilišta treba dodatni publicitet da bi privukao donacije i njima podebljao sredstva koja sam im dao.
A Sam je spremna otići daleko da bi dobila medijski prostor. Gospođica Steele trepne još jednom, kao da to prvi put čuje i ne izgleda baš kao da odobrava. Zar se nije nimalo informirala o meni prije intervjua? Da jest, znala bi to. Ta mi pomisao ledi krv u žilama. Ne sviđa mi se, nisam to očekivao od nekoga tko mi oduzima dragocjeno vrijeme. “Dobro. Imam nekoliko pitanja, gospodine Grey.” Zataknula je pramen kose iza uha, odvraćajući me od dosade. “To sam i mislio”, kažem oporo i poželim da se uzvrpolji od neugode.
Kao da me čula, ona to i učini, a zatim uspravi ta svoja sitna ramena. Ona je došla raditi. Nagne se naprijed i pritisne dugme za snimanje na diktafonu, a onda se stane mrštiti i pogne se nad svoje zgužvane bilješke. “Vrlo ste mladi izgradili tako veliko carstvo. Čemu možete zahvaliti takav uspjeh?” Sigurno možeš bolje od toga. Koje glupo pitanje. Bez trunke originalnosti. Razočaravajuće. Izvlačim svoj uobičajeni odgovor o tome kako imam izvanredne ljude koji rade za mene, ljude kojima vjerujem - kao da ikome vjerujem - i koje dobro plaćam. Bla, bla, bla... Ali, gospođice Steele, jednostavna je činjenica, briljantan sam u onome što radim. Za mene je to mačji kašalj. Kupujem slabe, loše vođene kompanije i popravljam ih.
Neke od njih zadržim, a ako su zaista upropaštene, razlamam njihovu imovinu i prodajem ih najboljem ponuđaču. Stvar je u tome da znaš razliku između jednog i drugog, a na kraju se sve svodi na ljude koji ih vode. Za uspjeh u poslu trebaš dobre ljude, a ja jako dobro mogu procijeniti neku osobu, bolje nego većina ljudi. “Možda ste samo imali sreće?” kaže mi tiho. Sreće? Drhtaj bijesa prostruji mi tijelom. Sreće? Kako se usuđuje? Izgleda neupućeno i sramežljivo i sada odjednom takav zaključak. Nitko nikad nije tvrdio da je za moj uspjeh zaslužna sreća. Puno rada, dovođenje dobrih ljudi na koje pomno motrim, i koje odbacujem ako nisu dorasli zadatku. To je ono što radim i to radim dobro. Nema to nikakve veze sa srećom. Jebote.
Oslanjajući se na svoju elokvenciju, citiram riječi Harveya Firestonea, mog omiljenog industrijalca. “Rast i razvoj ljudi najuzvišeniji je poziv za rukovoditelja.” “Meni sve to zvuči kao da ste opsjednuti kontrolom”, kaže ona i pritom je potpuno ozbiljna. Koji vrag? Možda ipak vidi u mene. Kontrola je moje srednje ime, srce. Zabljesnem je pogledom u nadi da ću je uplašiti. “Oh, ja primjenjujem kontrolu u svemu, gospođice Steele.” I rado bih je primjenjivao na tebi, upravo sad. Privlačno rumenilo razlije se njezinim obrazima i ona ponovo zagrize usnicu. Nastavljam mljeti samo da bih udaljio misli od njezinih usta. “Osim toga, neizmjerna moć stječe se tako da uvjerite sami sebe kako ste rođeni kontrolirati stvari.” “Osjećate li vi da imate golemu moć?” pita me mekoga, umirujućega glasa, ali izvija upitno obrvu s pogledom koji pokazuje kako se pokušava cenzurirati.
Pokušava li se ona meni namjerno narugati? Ljuti li me njezino pitanje, stav ili činjenica da mi je privlačna? Sve sam nervozniji. “Zapošljavam četrdeset tisuća ljudi, gospođice Steele. To mi daje određenu odgovornost - moć, ako tako želite. Kada bih odlučio da me više ne zanima posao s telekomunikacijama, za otprilike mjesec dana dvadeset tisuća s mukom bi otplaćivalo kredite.” Usta joj se širom otvore kad je čula moj odgovor. To mi se više sviđa. Progutaj to, dušo. Osjećam kako se vraćam u ravnotežu. “Zar ne morate odgovarati nekakvom odboru?” “Vlasnik sam svoje tvrtke.
Ne moram odgovarati nikakvom odboru.” To bi baš i mogla znati. “Zanimaju li vas stvari koje nisu vezane uz vaš posao?” nastavlja žurno, ispravno procjenjujući moju reakciju. Zna da sam iživciran i iz nekog neobjašnjivog razloga to mi je baš drago. “Zanimaju me razne stvari, gospođice Steele. Svakakve.” Glavom mi protutnji prizor nje u položaju Pokorne, u mojoj igraonici: vezana na križu, raširenih udova na krevetu s baldahinom i prebačena preko klupe za bičevanje. Evo ga, opet se rumeni. To joj je poput obrambenog mehanizma. “Ali ako tako naporno radite, što činite kako biste se opustili?” “Opustio?” Te riječi iz njezinih pametnih usta zvuče čudno, ali zabavno. Osim toga, kad ja to stvarno imam vremena za opu-štanje? Ona nema pojma što radim. Ali ponovo bulji u mene tim nevjerojatno velikim očima i na moje iznenađenje, razmišljam o njezinu pitanju. Što radim da se opustim? Jedrim, letim, jebem... Testiram granice atraktivnih brineta poput nje i pokazujem im pakao...
Od takvih se primisli promeškoljim u stolcu, ali odgovaram glatko, spominjući joj nekoliko omiljenih hobija. “Ulažete u proizvodnju. Zbog čega?” “Volim graditi. Volim znati kako stvari rade, što ih pokreće, kako sastaviti i kako rastaviti nešto. I volim brodove. Što da vam kažem?” A i prevoze hranu po svijetu. “Zvuči kao da iz vas progovara srce, a ne logika i činjenice.” Srce? Ja? A ne, dušo. Moje je srce prije mnogo godina bilo zgaženo do neprepoznatljivosti. “Moguće. Iako ima ljudi koji bi rekli da nemam srce.” “Zašto bi to rekli?” “Zato što me dobro poznaju.” Upućujem joj opori smiješak. U stvari, nitko me dobro ne poznaje, osim možda Elene. Baš me zanima što bi ona napravila od malene gospođice Steele. Ova je djevojka gomila kontradiktornosti: sramežljiva, čudna, bistra i prokleto privlačna. Da, priznajem. Zamamna je. Ona napamet sriče sljedeće pitanje. “Bi li vaši prijatelji rekli da vas je lako upoznati?” “Vrlo sam tajnovit, gospođice Steele. Silno se trudim sačuvati privatnost. Ne pristajem često na razgovore.” Radeći ono što radim i živeći život koji sam odabrao, treba mi privatnost. “Zašto ste pristali na ovaj?” “Zato što sam dobročinitelj fakulteta i zato što se, zapravo, nisam mogao riješiti gospođice Kavanagh.
Dosađivala je i dosađivala mojim ljudima za odnose s javnošću, a ja cijenim takvu ustrajnost.” Ali mi je drago da si ti došla umjesto nje. “Ulažete i u uzgojnu tehnologu. Zašto vas zanima to područje?” “Ne možemo jesti novac, gospođice Steele, a na ovome planetu živi previše ljudi koji nemaju dovoljno hrane.” Zurim u nju pokeraškim izrazom lica. “To zvuči vrlo filantropski. Je li to vaša strast? Da nahranite svjetsku sirotinju?”, upućuje mi znatiželjan pogled, kao da sam neka vrsta zagonetke, no nema šanse da ću joj dopustiti da vidi u moju mračnu dušu.
To nije područje o kojem bismo trebali raspravljati. Ajmo dalje, Grey. “To je škakljivo područje”, promrmljam glumeći dosadu dok razmišljam kako je jebem u usta ne bih li odagnao svoje misli od gladi. Da, njezina usta trebaju trening i zamišljam je kako kleči preda mnom. E da, te mi se misli sviđaju. Ona recitira svoje sljedeće pitanje odvlačeći me od moje maštarije. “Imate li neku filozofiju? Ako imate, koju?” “Nemam neku određenu filozofiju. Možda misao vodilju, Carnegiejevu izjavu: ‘Čovjek koji je sposoban posjedovati vlastiti um, može posjedovati i ostalo na što ima pravo.’ Ja sam vrlo neobičan, opsjednut. Volim kontrolu. Nad sobom i ljudima oko sebe.” “Znači, želite posjedovati stvari?” Da, dušo. Tebe, za početak.
Namrštim se zatečen tom pomisli. “Želim zaslužiti to da ih posjedujem, ali na kraju, da, želim posjedovati.” “Zvučite kao pravi potrošač.” Glas joj je obojen osuđivanjem, što me ponovo razbješnjuje. “To i jesam.” Zvuči kao bogata klinka koja je uvijek dobivala sve što je htjela, ali kad bolje pogledam njezinu odjeću, stvari iz neke jeftine trgovine poput Old Navyja ili H&M-a, znam da nije. Nije odrasla u imućnoj obitelji. Zaista bih se mogao pobrinuti za tebe. Odakle je, dovraga, došla ta misao? Iako, sad kad razmišljam, trebam novu Pokornu.
Prošlo je, koliko, dva mjeseca od Susanne? A evo me, slinim nad tom ženom. Pokušat ću sa smiješkom odobravanja. Nema ništa loše u tome, ionako je to ono što pokreće posrnulu američku ekonomiju. “Posvojeni ste. Što mislite, koliko vas je to oblikovalo kao osobu?” Kakve to veze ima s cijenama ulja? Koje smiješno pitanje. Da sam ostao s kurvom na cracku, vjerojatno bih bio mrtav. Pokušavam je otpiliti i ostaviti bez odgovora snižavajući ton glasa, ali ona se ne da, zahtijevajući da joj kažem koliko sam godina imao kad sam posvojen. Ušutkaj je, Grey! Moj glas postaje hladan. “To je javna informacija, gospođice Steele.” To bi isto trebala znati. Sad izgleda skrušeno i gura odbjegle vlasi kose iza uha. Dobro je. “Morali ste žrtvovati obiteljski život radi posla.” “To nije pitanje”, pucam. Ona zastajkuje, očito joj je neugodno, ali ima obzira, pa se ispričava i pretvara to u pitanje: “Jeste li morali žrtvovati obitelj radi posla?” Što bih ja s obitelji? “Imam obitelj. Imam brata i sestru i roditelje koji me vole. Ne zanima me proširenje obitelji izvan tih okvira.” “Jeste li homoseksualac, gospodine Grey?” Koji kurac?! Ne mogu vjerovati da je izrekla to naglas! Ironično, to mi pitanje ne bi postavila ni moja vlastita obitelj. Kako se usuđuje!
Imam neopisivu potrebu izvući je iz stolca, prebaciti preko koljena, izlupati po guzici, a zatim izjebati na svom stolu s rukama zavezanima iza leđa. To bi joj odgovorilo na njezino glupo pitanje. Umjesto toga, duboko i smireno udahnem. Na moje opće oduševljenje, čini se da je prestravljena. “Ne, Anastasia, nisam.” Podignem obrvu, ali ne odajem previše izrazom lica. Anastasia. Lijepo ime. Sviđa mi se kako mi se jezik vrti oko njega. “Ispričavam se. Ovoga... To piše ovdje.” Opet popravlja kosu iza uha. Čini se da joj je to navika kada je nervozna. Zar to nisu njezina pitanja?
Pitam je to, a ona problijedi. Dovraga, stvarno je privlačna, na neki nenametljiv način. “Ovaj... Ne. Napisala ih je Kate. Gospođica Kavanagh.” “Radite zajedno u studentskom listu?” “Ne, ona mi je cimerica.” Nije ni čudo da je sva rastresena. Počeškam se po obrazu razmišljajući da li da joj stvarno zagorčam život. “Jeste li se sami ponudili da odradite ovaj razgovor?” pitam, a ona me nagrađuje pravim pogledom jedne Pokorne: nervozna je zbog moje reakcije. Sviđa mi se kako djelujem na nju. “Dodijelila mi ga je. Ne osjeća se dobro.” Glas joj postaje mekan. “To štošta objašnjava.” Začuje se kucanje na vratima i pojavljuje se Andrea. “Gospodine Grey, ispričavam se što smetam, ali vaš sljedeći sastanak je za dvije minute.” “Nismo još gotovi, Andrea. Molim te, otkaži moj sljedeći sastanak.” Andrea se zbunjeno zabulji u mene. Zurim u nju. Van! Odmah!
Zauzet sam malom gospođicom Steele. “U redu, gospodine Grey”, kaže brzo se pribravši, pa se okrene na peti i ostavi nas. Vraćam svu pažnju na intrigantno, frustrirano biće na mom kauču. “Gdje smo stali, gospođice Steele?” “Nemojte da vas zadržavam, molim vas.” A ne, srećo. Sad je na meni red. Želim znati ima li kakvih tajni koje mogu otkriti ispod tog ljupkog lica. “Želim znati više o vama. Mislim da je to pošteno.” Dok se naslanjam i prstima dodirujem usnice, oči joj polete do mojih usana i ona proguta slinu. Oh da, uobičajena reakcija. Ugodno je znati da nije potpuno nesvjesna mog šarma. “Nema se bogzna što znati”, odgovori mi, a rumenilo joj se vrati. Plaši me se. “Što planirate nakon što diplomirate?” “Nemam nikakve planove, gospodine Grey. Moram samo preživjeti završne ispite.” “Imamo izvrstan pripravnički program.” Što me dovraga spopalo?
To je protiv pravila, Grey. Nikad se ne jebi sa zaposlenicima... Ali... Ovu djevojku ne jebeš. Izgleda iznenađeno, a zubi joj ponovo uranjaju u usnicu. Zašto je to toliko privlačno? “O. Imat ću to na umu”, odgovori mi. “Iako nisam sigurna da bih se uklopila ovdje.” “Zašto to kažete?” pitam. Sto ne valja s mojom tvrtkom? “Pa, očito je, zar ne?” “Meni nije”, zatečen sam njezinim odgovorom. Ponovo se sva zbuni dok grabi diktafon. Sranje, ona odlazi. U glavi prolazim kroz svoj raspored za poslijepodne - nema ničeg što ne može čekati. “Želite li da vas provedem po zgradi?” “Sigurna sam da imate previše posla, gospodine Grey, a i čeka me duga vožnja.” “Vozit ćete do Vancouvera?”, bacam pogled kroz prozor.
To je vraški duga vožnja, a pada kiša. Ne bi trebala voziti po tom vremenu, ali ne mogu joj zabraniti. I ta pomisao me živcira. “Pa, oprezno vozite.” Glas mi zvuči ozbiljnije nego što sam mislio. Ona se i dalje bori s diktafonom. Želi van iz mog ureda, a ja, na svoje čuđenje, ne želim da ode. “Jeste li dobili sve potrebne informacije?” pitam da bih je još malo zadržao. “Da, gospodine”, potiho mi odgovori. Zakucava me taj njezin odgovor, način na koji zvuče te riječi dok dolaze iz tih pametnih usta, i nakratko zamišljam da tako odgovara na svaku moju zapovijed. “Hvala vam na razgovoru, gospodine Grey.” “Hvala vama”, odgovaram iskreno jer već dugo nisam ni s kim bio tako fasciniran. Ta me pomisao uznemiri.
Ona ustane i ja joj pružim ruku jedva čekajući da je dotaknem. “Do ponovnoga susreta, gospođice Steele.” Kažem joj to dubokim glasom, dok ona spušta svoju ruku u moju. Da, želim išibati i jebati tu curu u svojoj igraonici. Svezati je i pustiti je da čeka... Da me treba, da mi vjeruje. Gutam slinu. To se neće dogoditi, Grey. “Gospodine Grey”, kimne i brzo povuče ruku. Prebrzo. Ne mogu je pustiti da samo tako ode. Očito jedva čeka otići. To me iritira, ali osjećam nalet inspiracije dok otvaram vrata ureda. “Samo želim biti siguran da ćete uspjeti proći kroz njih”, našalim se. Usne joj se stisnu u čvrstu liniju. “To je vrlo obzirno od vas, gospodine Grey”, prosikće. Gospođica Steele uzvraća udarac! Povlačim se iza nje dok izlazi i pratim je van. I Andrea i Olivia šokirano nas gledaju. Da, da, ispraćam djevojku. “Jeste li imali kaput?” pitam. “Jaknu.” Upitno pogledam Oliviju, a ona se odmah vraća s mornaričkom jaknom i predaje mi je uz uobičajeni, usiljeni smiješak. Kriste, Olivia je naporna, visi mi za vratom sve vrijeme. Hmm. Jakna je iznošena i jeftina. Gospođica Anastasia Steele trebala bi se bolje odijevati. Držim joj jaknu, a dok je ona navlači na svoja uska ramena, dodirujem joj kožu na vratu.
Ona se ukoči od dodira i problijedi. To! Djelujem na nju. To je saznanje nevjerojatno ugodno. Kad priđemo dizalu, pritišćem dugme dok ona stoji i vrpolji se pokraj mene. Oh, zaustavio bih ja to tvoje meškoljenje, dušo. Vrata se otvaraju i ona ulijeće u dizalo i okreće mi lice. I više je nego privlačna. Čak bih rekao da je prekrasna. “Anastasia”, kažem umjesto pozdrava. “Christiane”, odgovori mi ona paperjastim glasom. I vrata di¬zala se zatvaraju i ostavljaju moje ime da visi u zraku između nas, zvučeći čudno i nepoznato, ali prokleto seksi. Moram saznati više o toj djevojci. “Andrea”, graknem na povratku u ured. “Pozovi mi Welcha na telefon, odmah.” Dok sjedim za stolom i čekam poziv, pogledam sliku na zidu i u misli mi se vrate riječi gospođice Steele. Učiniti obično neobičnim
Mogla je isto tako opisati i sebe. Zazvoni mi telefon. “Imam gospodina Welcha na liniji.” “Spoji ga.” “Da, gospodine.” “Welch, trebaš mi nekoga provjeriti.”
Subota, 14. svibnja 2011.
ANASTASIA ROSE STEELE DATUM ROĐENJA: 10. rujna 1989., Montesano, Washington ADRESA: 1114 SW Ulica Green, Stan 7, Haven Heights, Vancouver, WA 98888 BROJ MOBITELA: 360-959-4352 BROJ ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA: 987-65-4320 BANKA: Wells Fargo Bank, Vancouver, WA Broj računa: 309361 Stanje računa: 683,16 dolara ZANIMANJE: Studentica preddiplomskog studija Washingtonsko državno sveučilište, Fakultet za umjetnost i znanost, Vancouver studij engleskog jezika PROSJEK: 4,0 PRIJAŠNJE OBRAZOVANJE: Srednja škola Montesano REZULTATI MATURE: 2150 ZAPOSLENJE: Željezarija Clayton’s, Vancouver Drive, Portland (honorarno) OTAC: Franklin A. Lambert DATUM ROĐENJA: 10. rujna 1969. PREMINUO: 11. rujna 1989. MAJKA: Carla May Wilks Adams DATUM ROĐENJA: 18. srpnja 1970. udala se za Franka Lamberta 1. ožujka 1989., postala udovicom 11. rujna. 1989. udala se za Raymonda Steelea 6. lipnja 1990. razvela se 12. srpnja 2006., udala se za Stephena M. Mortona 16. kolovoza 2006. razvela se 31. siječnja 2007. udala se za Boba Adamsa 6. travnja 2009. POLITIČKA PRIPADNOST: nepoznata RELIGIJSKA PRIPADNOST: nepoznata SEKSUALNA ORIJENTACIJA: nepoznata STATUS VEZE: slobodna
Gledam u izvješće stoti put u dva dana, otkako sam ga primio, da bih dobio neki uvid u enigmu zvanu gospođica Anastasia Rose Steele. Ne mogu izbaciti tu vražju ženu iz glave i to me ozbiljno ljuti. Tijekom proteklog tjedna, za vrijeme prilično dosadnih sastanaka, znao sam se uloviti kako u glavi ponovo vrtim film tog intervjua. Njezine nespretne ruke na diktafonu, način na koji posprema kosu iza uha, gricka usnicu. Da. Ta me usnica dokrajči svaki put. I tako sam sad ovdje, parkiran ispred Clayton’sa, obiteljske željezarije u predgrađu Portlanda, gdje ona radi. Baš si budala, Grey. Zašto si ovdje? Znao sam da će doći do toga. Cijeli tjedan... Znao sam da je ponovo moram vidjeti. Znao sam to otkad je prošaptala moje ime u liftu. Pokušao sam se oduprijeti.
Čekao sam pet dana, pet nestrpljivih dana, da vidim hoću li je zaboraviti. A ja ne čekam. Mrzim čekanje... Bilo čega. Nikad prije nisam ganjao ženu. Žene koje sam imao shvaćale su što želim od njih. Sad se bojim da je gospođica Steele premlada i da neće biti zainteresirana za ono što joj mogu ponuditi. Ili hoće? Hoće li uopće biti dobra Pokorna? Odmahujem glavom. I evo me tu, budale, sjedim na parkiralištu u predgrađu turobnog dijela Portlanda. Provjera njezine prošlosti nije iznjedrila ništa značajno - osim zadnjeg podatka koji mi se urezao u pamćenje. A to i je razlog zbog kojeg sam ovdje. Zašto nemate dečka, gospođice Steele?
Seksualna orijentacija - nepoznata. Možda je lezbijka. Otpuhnem na tu pomisao kao da je malo vjerojatna. Prisjećam se pitanja koje je postavila tijekom intervjua, njezine očite neugode, načina na koji joj je koža poprimila nježno ružičastu boju... Otad patim od tih lascivnih misli. Zato si ovdje. Nestrpljiv sam da je vidim, progone me njezine plave oči, čak i u snovima. Nisam je spominjao Flynnu, i drago mi je što nisam jer se ponašam poput uhode. Možda bih mu ipak trebao javiti. Ne. Ne želim da me gnjavi svojim novim sranjima o terapiji i pronalaženju rješenja. Samo mi treba distrakcija, a jedina koju trenutno želim radi kao prodavačica u željezariji. Prevalio si sav taj put. Da vidimo je li gospođica Steele toliko zamamna koliko se sjećaš. Nastupaš, Grey.
Dok ulazim u prodavaonicu, na ulazu se oglasi zvono nekim monotonim elektroničkim tonom. Dućan se doima mnogo prostranijim nego što izgleda izvana i iako je gotovo vrijeme ručka, mjesto je tiho za subotu. Tu su redovi i redovi uobičajenog smeća koje bi čovjek očekivao. Zaboravio sam što bi željezarija mogla predstavljati nekome poput mene. Najčešće kupujem na internetu za svoje potrebe, ali kad sam tu, mogao bih podebljati zalihe: samoljepljiva traka, metalni prstenovi — to! Pronaći ću slatku gospođicu Steele i malo se zabaviti. Trebaju mi cijele tri sekunde da je uočim. Zgrbljena je nad pultom, bulji u računalo i čupka svoj ručak. Pecivo. Odsutno briše mrvice iz kutova usta, gura ih u usta i siše prst. Kao reakcija na viđeno, moj se kurac trzne. Zar imam 14?
Reakcije mog tijela su iritantne. Možda prestane ako je vežem, izjebem i bičujem... I ne nužno tim redom. Da. To je ono što trebam. Ona je detaljno koncentrirana na svoj zadatak, što mi daje mogućnost da je proučim. Na stranu pohotne misli, ali zaista je privlačna, ozbiljno privlačna. Dobro je se sjećam. Ona podigne pogled i smrzne se. Jednako je nervozna kao i prvi put kad sam je ugledao. Sijeva u mene pronicljivim pogledom. Čini mi se da je šokirana, ali ne znam je li to dobra ili loša reakcija. “Gospođice Steele. Kakvo ugodno iznenađenje.” “Gospodine Grey”, odgovori mi, uspuhano i smušeno. Oh, dobra reakcija. “Bio sam u blizini. Moram kupiti nekoliko stvari. Drago mi je što vas ponovo vidim, gospođice Steele.” I zaista mi je drago.
Odjevena je u usku majicu kratkih rukava i traperice, ne u ono bezlično govno koje je nosila kad sam je prvi put vidio. Ima duge noge, uski struk i savršene grudi. Usne joj se izvijaju od čuđenja i moram se oduprijeti porivu da je uhvatim za bradu i zatvorim joj usta. Doletio sam iz Seattlea samo da te vidim, a tvoj izraz lica pokazuje mi da je vrijedilo putovanja. “Ana. Zovem se Ana. Kako vam mogu pomoći, gospodine Grey?” Duboko je uzdahnula, ispravila ramena kao što je to učinila i na intervjuu i upravo mi poklanja lažni osmijeh za koji sam siguran da je rezerviran za kupce. Neka igre počnu, gospođice Steele. “Trebam nekoliko stvari. Za početak, nekoliko vezica za učvršćivanje kabela.” Moj zahtjev dočeka je nespremnu, izgleda zatečeno. Oh, ovo će biti zabavno. Iznenadila bi se što mogu učiniti s tim. “Imamo ih u različitim dužinama. Da vam pokažem?” govori snizujući glas. “Izvolite. Povedite me, gospođice Steele.” Izlazi iza pulta i pokazuje mi prema jednom prolazu. Nosi starke.
Slobodno razmišljam kako bi izgledala u vrtoglavo visokim štiklama. Louboutinke... ništa osim louboutinki. “Na odjelu s električnim potrepštinama su, prolaz osam.” Glas joj zastajkuje i ona se rumeni. Djelujem na nju. Osjećam kako mi u prsima buja nada. Nije lezbijka, zlobno se smješkam. “Vi prvi.” Rukom joj pokažem da me povede. Puštam je da hoda ispred mene tako da se mogu diviti toj fantastičnoj guzici. Njezin dugački i debeli konjski rep kao da mjeri vrijeme poput metronoma u nježnom ljuljanju njezinih bokova. Ona zaista jest kompletan paket: draga, pristojna i prelijepa, sa svim fizičkim atributima koje cijenim kod Pokorne. Ali pitanje od milijun dolara jest bi li ona mogla biti Pokorna? Sigurno nema pojma o takvom, mojem stilu života, ali silno bih je želio upoznati s njim. Razmišljaš previše unaprijed o toj pogodbi, Grey. “Jeste li poslovno u Portlandu?”, pita me, prekidajući moje misli. Glas joj je visok; glumi nezainteresiranost. Dođe mi da se glasno nasmijem. A žene me rijetko nasmijavaju.
(Nastavak u sutrašnjem Jutarnjem)