Pomno pogledajte fotografiju ovog muškarca u pletenom puloveru, kose valovite poput Sjevernog mora u studenome i poput Švarcvaldske šume bujne brade prošarane sjedinama. Što biste zaključili? Je li čovjek na fotografiji, snimljenoj na pustoj obali Islanda, neki tamošnji ribar, lovac na tuljane, potomak Erika Crvenog koji i nekoliko stoljeća nakon propasti Vikinga pokušava uzgajati proso i svinje na jalovoj islandskoj zemlji ili makar neki vulkanolog opsjednut vječnom borbom vatre i leda na otoku čiji su divlji stanovnici pustošili obale Europe, ali i prvi, nakon pradavne propasti antičke Grčke, uspostavili model demokratskog odlučivanja? Reklo bi se da je baš tako i da se taj čovjek, tipično za Island, zove Bjargar Agnarsson. Navodi nas na takvo promišljanje ova fotografija čak i ako dobro znamo kako brojni kantautori i članovi suvremenih folk-rock pa i indie-rock bendova furaju slične brade. Ništa od navedenog ne može biti dalje od istine jer na fotografiji koju gledate ne nalazi se “2.0 verzija” kapetana Ahaba nego - bit će da je brada ipak ključ rješenja ove zagonetke - tankoćutni kantautor John Grant, homoseksualac iz Colorada zaražen HIV-om koji je nakon dva desetljeća raskalašenog života na rubu onoga što baptisti smatraju Sodomom i Gomorom, ovisnosti o raznim opijatima i neobazrivog seksa s muškarcima čijih se imena već jutro poslije vjerojatno nije ni sjećao, spas duše i tijela našao u izolaciji Islanda.
Školski homofobi
Kako je tanka linija između raja i pakla, tako je jednako tanka i razdjelnica između posrnuća u grijeh i “Marza”, jedne od najosjećajnijih i najljepših pjesama tekuće dekade. Kad ne bi poznavali njegov background, vjerojatno bi iz te skladbe, prekrasne u studijskoj i doslovce božanstvene u live izvedbi s BBC-jevom filharmonijom, zaključili kako u njoj John Grant stoji na dovratku raja ili utopijski savršenog otoka koji ne bi otkrio ni Erik Crveni s početka ove storije. Ta je pjesma toliko senzualna i senzibilna da je vjerojatno nije mogao napisati i skladati nitko doli homoseksualac koji je cijelu srednju školu morao skrivati svoj seksualni identitet, mijenjati boju glasa, način govora, kretnje, odijevanje, frizuru i ponašanje sve ne bi li ga školski homofobi ostavili na miru. Roditelji, gorljivi baptisti, slali su ga psihologu kako bi suzbili njegovu homoseksualnost. Nije upalilo pa “Marz” nije čak ni čakberijevski kafić krcat zgodnim šesnaestgodišnjakinjama koje, poput sirena, tek sazrelim grudima i čvrstim stražnjicama mame mladiće u topli zagrljaj. Vjerovali ili ne, “Marz” je naziv dućana sa slatkišima u koji je Grant kao dijete zalazio u rodnom Buchananu. Zato se i doima poput pastoralne kolibe s kaminom u snijegom i ledom okovanoj pustopoljini Islanda.
Američko utočište
“Kad god bih se nasmijao, osjetio bih kako me drugi gledaju sa zastrašujućom mržnjom i gađenjem”, nedavno je u intervjuu Guardianu izjavio Grant čiji je treći solistički album “Grey Tickles, Black Pressure” - nazvan po islandskom pojmu za krizu srednjih godina s jedne i turskom pojmu za noćnu moru s druge strane - ušao u Top 5 najprodavanijih albuma na britanskom i Top 3 na irskom tržištu. Grantova domovina, čija je omladina masovno zadojena pošasti zvanom EDM, ostala je poslovično hladna na njegove nebeski visoke estetske standarde, ali barem mu dobro ide u onom dijelu Europe koji se često pretvarao u utočište za razne američke bendove i kantautore. Eto, pao mi na pamet i jedan od najvećih, a tako slabo poznatih američkih kantautora, Tom Russell koji je svoju mirnu luku svojedobno pronašao u Oslu. Na čisto osobnoj razini - uhvaćen u stupicu krize srednjih godina jer gotovo smo vršnjaci - prokleto snažno osjećam i razumijem o čemu na svom novom albumu pjeva 47-godišnji John Grant, jedan od najosebujnijih i najupečatljivijih kantautora stasalih u proteklih desetak godina koji je publiku u pravoj mjeri počeo osvajati tek prvim solističkim albumom “Queen Of Denmark”. Rekoh, tek prvim solističkim djelom jer prije njega Grant je s Chrisom Pearsonom imao indie-rock bend The Czars, koji je od sredine 90-ih do sredine prve dekade 21. stoljeća objavio pet albuma, hvaljenih od dijela rock-kritike, ali i prilično zapostavljenih od strane publike. Šteta jer The Czars su atmosferom svog sanjivog west-coast popa podsjećali na Galaxie 500 i Cocteau Twins kod čijeg su Robina Guthrieja (Bella Union Records) objavili albume, ali i na Tima i Jeffa Buckleyja, Nicka Drakea, Lee Hazlewooda, Rufusa Wainwrighta i Richarda Hawleyja.
Malo nakon raspada The Czarsa, Grant je radio kao ispomoć sastavima The Flaming Lips i Midlake, a članovi potonjeg pomogli su mu u realizaciji solističkog debija “Queen Of Denmark”, remek-djela prezrenog žanra zvanog soft-rock, natopljenog sirovim emocijama, crnohumornim pričama o životu na dnu kace i velikim snovima te žudnjom za ljubavlju i duhovnim mirom u kontralihtu s ovisnošću i samoprijezirom. Bolno lijep album na kojem kao da je dokumentirano dvadesetak godina Grantova potucanja najmračnijim zakucima homoseksualne scene u vrtlogu kokaina, alkohola, tjeskobe i agorafobije zbog koje jedno vrijeme nije napuštao stan u kojem je živio u Njemačkoj, što ga nije spriječilo da svlada čak četiri strana jezika. “Queen Of Denmark” (2010.) magazin Mojo proglasio je albumom godine, a visoko se našao na listama najuglednijih glazbenih i dnevnih novina te portala.
Solistički debi
Svako zlo za neko dobro. Tijekom pet godina, koliko je proteklo od raspada The Czarsa do izlaska “Queen Of Denmark”, Grant se očistio od alkohola i droga te primirio seksualni avanturizam, no malo nakon objave solističkog debija Grant saznaje da je zaražen HIV-om, a u tome doista nije moguće iščitati ništa dobrog. I iz tako mučnog saznanja - opet ga jako dobro razumijem jer i mene proganjaju teške bolesti - koje je javno obznanio 2012. godine Grant je izvukao još jedan dojmljiv album, “Pale Green Ghosts” (2013.). Umjesto pastoralnog soft-rocka, novi set pjesama o raspadu stare ljubavne veze uglavnom se bazirao na synth-popu 80-ih, za što je bio odgovoran islandski producent Birgir Thórarinsson iz islandskog electro-pop benda Gus Gus. Nakon početnog čuđenja i privikavanja na hladniji i emotivno distanciraniji ugođaj za manje-više istu Grantovu temu, mora se priznati da je Thórarinsson posao odradio solidno, odnosno da novi glazbeni kurs, smješten negdje između mračnijih tema Garyja Numana, Human Leaguea, i minimalizma Kraftwerka nije nepodesan za inteligentne, teške, ali i crnohumorne opservacije o odrastanju homoseksualca u religioznoj familiji i bivšem, nekoć voljenom, sada omraženom ljubavniku. Ubrzo je ponovo učinio veliki zaokret pa sa spomenutom filharmonijom BBC-ja snimio divan live album, a ove jeseni objavio treće studijsko izdanje “Grey Tickles, Black Pressure”.
Tinejdžerski junak
Na pokojoj skladbi s “Pale Green Ghosts” bilo je dodirnih točaka sa soft-rock kursom albuma “Queen of Denmark”, ali ovojesenski “Grey Tickles, Black Pressure”, realiziran u Teksasu pod producentskom palicom iskusnog Johna Congletona iz grupe The Paper Chase, doista zvuči kao da je nastao u Manchesteru pod velikim uplivom junaka kojima je Grant bio fasciniran još u tinejdžerskoj dobi. Tada je opsesivno slušao New Order, Bauhaus, The Cure, Dead Can Dance, Alien Sex Fiend, Cocteau Twins čiji mu Robin Guthrie i danas objavljuje albume za svoj Bella Union te Siouxsie & The Banshees, čiji je bubnjar Budgie sudjelovao u snimanju trećeg Grantova albuma, zajedno s Tracey Thorn iz Everything But The Girl. Ubio me Bog ako u Denveru, Colorado nije bilo uvrnutije ranih 80-ih slušati spomenute bendove nego u socijalističkom Zagrebu toga vremena.
Mračni synth-pop
Zbog izvrsnog Congletonova producentskog posla nije čudo da “Grey Tickles, Black Pressure” zvuči poput seta naglašeno kantautorskih skladbi uronjenih u hladan i mračan synth-pop ranih 80-ih i nervozan Krautrock 70-ih. Svi koji su odrastali uz Johna Foxxa i rani Ultravox, Cabaret Voltaire i Cocteau Twins, Japan i Garyja Numana, prve albume Visagea i Human Leaguea pa čak i uz ključna electro-funk djela Heaven 17 i British Electric Foundation, odnosno Kraftwerka, Tangerine Dreama, OMD i Depeche Modea rado će se zagubiti u virovima analognih sintesajzera i antiknih ritam-mašina. Uz njih Grant raspreda storije iz burnog života na čijim se završecima ovaj put ipak nazire tračak svjetlosti i nade za pjesnika zaraženog HIV-om. Evidentno, u sebi je iznašao enormnu snagu kojom je uspio pobijediti unutarnje demone i pronaći oazu “tople bratske” ljubavi i mira na hladnom Islandu, svjestan da je njegova bolest, kako sam kaže, mačji kašalj u odnosu na djecu oboljelu od malignih bolesti. Vjerojatno bi se iz biografskih podataka o njegovu životu dao izvući još pokoji zanimljivi štiklec, poput nastupa na obilježavanju 40. obljetnice albuma “Goodbye Yellow Brick Road” Eltona Johna, koji ima nepogrešiv nos za nove kvalitetne kantautore, no pametnije je ovdje stati. Uputnije je da sami uronite u glazbu i stihove začudnog, nepredvidljivog i samozatajnog, ali i veličanstvenog i grandioznog Johna Granta koji je novi album “Grey Tickles, Black Pressure” počeo i završio citatima iz Poslanice Korinćanima.
Nedavno je u Globusu hrvatsko-američki književnik Josip Novaković oštroumno zaključio da je “najveći hrvatski patriot onaj koji uopće nije patriot”. Analogno, u očima crkve veliki grešnici ili nevjernici često su u stvarnom životu veći i bolji vjernici sa snažnijom vjerom u ljubav, čovjeka, život i Boga od vjere uobičajenih vjernika. Potvrdio John Grant.