K…čevit je tip Danis Tanović. Pravo k…čevit, kažu u Sarajevu. Takav mu je gard, držanje tijela, hod, izraz lica, način govora. Pričam s prijateljem koji ga pozna dugo pa mi kaže da mu je to vanjština, al da je inače skroz OK tip. Još mi kaže da nije on takav zato što je dobio Oscara i dva berlinska medvjeda, nego da je i prije bio, kao da je znao što zaslužuje i što mu u životu pripada. I da nije snimio sve to što je snimio i da nije dobio sve te nagrade koje je dobio, on bi opet bio isti - sarajevski k…čeviti Danis.
Našli smo se nekoliko dana nakon što se iz Berlina vratio sa Srebrenim medvjedom. Dobio ga je za film “Smrt u Sarajevu”, nastao prema monodrami “Hotel Europa” francuskog filozofa Bernard-Henrija Lévyja.
Sjedimo na Baščaršiji u restoranu Pod lipom. Dok priča, lice mu je namrgođeno, usne nekako obješene, kao i kapci, ruka mu visi preko naslonjača pa izgleda kao da intervju daje preko neke stvari.
Zapravo ne izgleda, nego je zaista tako.
Iskreno govori da ne voli intervjue ni slikanje, al’ eto, odradi i to. Povremeno sve to rasturi osmijehom, prvo širokim, a onda još tu toplu grimasu zadrži trenutak, dva pa je presiječe i vrati Danisa. Mislio bi po tom držanju da je divovski ego u Danisa Tanovića i da mu osim njega samog nitko u životu nije potreban, al onda ispriča priču o obiteljskom zadovoljstvu koja ga odmah prikaže nesebičnim, brižnim i suprotnim od onog kakvim se čini dok ga gledaš.
Petero djece sa suprugom ima Danis Tanović. Petero! Toliko djece mogu imati oni koje nije briga za ičim, koji ih prave nemarno, maloumnim orgazmom ili oni koji u mnogobrojnoj obitelji pronalaze užitak i smisao. Danis je posvećen svojoj djeci, brine o njima, želi da završe škole, rade ono što vole i da budu sretni u životu. Želi ostarjeti uz njihovu ljubav. Iz takvog roditeljskog gnijezda je i on ponikao. Kad su njegovi roditelji ušli u godine u kojima su oboljeli, Danis je napustio svjetla Pariza i vratio se u Sarajevo, da se posveti njima.
Dan ti je kratak
“Kad imaš petero djece, bolesne roditelje i posao na Akademiji, a uz to i gradim kuću, onda ti je dan kratak. Jutros sam ustao pa otišao na gradilište i dogovorio gipsane radove pa popio kavu s Peđom, Bojanom, Lošom i Zrnom fotografom. Onda sam otišao na drugu stranu grada i dao neki intervju. Sad sam aktualan. Previše je tih intervjua. Ovo je sedmica u kojoj ih dajem, a poslije se povučem. Ne mogu. Nije u redu da ne dam pa onda u tjedan dana to ispucam i onda - rez, gotovo. Naprosto se ne volim slikati i davati intervjue. Ono što imam reći govorim kroz film. To je moj izričaj. Ako nekom ne bude jasno što kroz film govorim, znači da sam napravio loš film. Djeca još idu u školu. Imaju šest, devet i pol, gotovo 11, 13 i 15 godina. Ujutro se s njima ustanem i zajedno doručkujemo pa ih odvedem u školu. Idu u ženinu školu. Ona je u Sarajevu otvorila privatni vrtić, osnovnu školu pa sad i srednju.
Kako rastu djeca, tako i ona širi posao, al na srednjoj ćemo stati, nećemo otvoriti univerzitet. Nastavu imaju i na engleskom i na francuskom. Kći je sad počela učiti i korejski. Sama od sebe se zainteresirala za to. Neka uči pa ćemo je poslati tamo ako bude željela, da vidi i doživi svijet. Obrazovanje je najvažnija stvar u životu. Ako djecu uspiješ staviti na pravi put i zainteresirati za nešto, onda si napravio veliku stvar. Treba djecu gurati. Neki dan sam pročitao jednu dobru stvar: ‘Treba griješiti u onom što voliš’. Većina ljudi u životu ne radi ono što voli. Tako i moja djeca. Želim da u životu rade ono što vole. Neka to bude što god oni hoće, samo neka poslije to mogu raditi i živjeti od toga. Podržat ću ih u tome.”
Dok su djeca u školi, do 15 sati otprilike, Danis je profesionalno angažiran. Predaje režiju na Akademiji u Sarajevu.
“Nije da me taj posao predavanja nešto puni. Shvatio sam to kao neko moranje jer nema tu toliko redatelja s mojim iskustvom. Zapravo me Dino Mustafić nagovorio na to. Ove godine sam počeo predavati na masteru. To mi uzme prilično vremena, al eto, potrebno je, što ću.”
Danis je rođen u veljači 1969. godine.
“Slučajno sam se rodio u Zenici. Bili su neki problemi sa Sarajevskom bolnicom, tata je tada bio u vojsci, a majka je tada imala dvije sestre u Zenici pa je otišla tamo na porod. Tata je prvo završio fakultet pa je onda otišao u vojsku. Odrastao sam u Sarajevu. To je moj grad. Tata je doktorirao lingvistiku. Dugo je radio na televiziji. Majka je cijeli život bila profesorica muzičkog u školi. Išao sam u građevinsku školu. Pohađao sam i muzičku. Kako je to bilo vrijeme velikih poslova u Libiji i jakog poduzeća Energoinvesta, neki očevi drugari su sugerirali da bi za mene bilo najbolje da idem u tom pravcu, da budem inženjer. Na Filmsku akademiju i nisam mogao jer je u Sarajevu nije ni bilo.
Stalno gleda filmove
Maštao sam o onoj u Pragu, al’ to je bilo preskupo za standard mojih roditelja, pošto smo po primanjima bili prosječna obitelj. Tako sam upisao mašinstvo. Pohađao sam taj fakultet godinu dana, položio nešto ispita, ali sam onda čuo da Haris Pašović pokreće studij režije u Sarajevu. Bilo je 350 kandidata. Primilo nas je petero. To je bilo 1989. Oduvijek sam volio filmove. Ne znam za neki trenutak koji me odredio kao filmskog čovjeka, u smislu da je prije Akademije nešto konkretno iz svijeta filma utjecalo na mene. Ne možeš u toj fazi života gledati, šta ja znam, Tarkovskog, recimo, i biti oduševljen s njim. Tada sam uživao gledati Spielbergove filmove i slične.
Od meni važnijih profesora na Akademiji su bili Dževad Karahasan, Ćiro Mandić pa Zdenko Lešić, Mladen Matarić, Nenad Dizdarević, Boro Stjepanović. To je, da budem iskren, bila jako dobra Akademija. Nije tu bilo posebnih tehničkih uvjeta, više smo mi tu tukli po teoriji. Naravno da je praksa najvažnija, al važno je i teoriju naučiti. To je bila multimedijalna režija. Dosta se radilo na tekstu. Uzeli bi, recimo, isti tekst pa radili adaptaciju za kazalište, radio i film. Bilo je to korisno. Filmsku kameru sam prvi put vidio na snimanju ‘Ničije zemlje’.”
Danis i danas uz petero djece uspije naći vremena za gledanje filmova. Kaže da stalno otkriva nove redatelje i izričaje.
“Ne mogu reći da je netko od redatelja presudno utjecao na mene, da me formirao na neki način. Sve se to postupno otvaralo, svi ti svjetovi Bergmana, Fellinija i ostalih. Za neke filmove moraš imati godina i iskustva. Talijanski neorealizam me ipak najviše zaokupio. To je neka točka kojoj se uvijek vraćam. Na ‘Kradljivce bicikala’ Vittorija De Sice se uvijek rasplačem. Gledao sam ga jedno 15 puta. Znam sve: kako ide priča, koji kadar slijedi i svaki put me uspije rasplakati.”
Kako je bilo snimiti rat
Rat je Danisov svijet prekinuo na studiju sarajevske akademije.
“Šestog aprila sam bio tamo na onom trgu gdje se narod okupio i gdje su nas tukli snajperima. Istu večer sam otišao u policiju i prijavio se za obranu. Mislio sam, kao i svi, da će sve to kratko trajati. Međutim, to je krenulo u neku svoju dugovječnost. Vidio sam da nitko sve to skupa ne snima pa sam uzeo kameru i počeo snimati rat. Ionako oružja nije bilo za svakoga pa sam bio korisniji s kamerom u rukama. U početku sam bio jedini s kamerom. Poslije mi se pridružio i Dino Mustafić. Zajedno smo to gurali. Brzo sam prešao u štab u Predsjedništvo. Onda se kasnije osnovala Armija pa i Arhiv i sve je to bilo, hajmo reći, ozbiljnije, toj građi se pristupilo kao nečem što ima značaj. Što da kažem: to je bilo ludilo. Jedva sam živu glavu sačuvao. Svaki dan s tom kamerom u rukama bio je neizvjestan za preživljavanje. U te dvije godine sam ispekao zanat. Glavu riskiraš svaki dan zbog dobrog kadra pa ga onda i cijeniš. Glupo je sad pričati o toj opasnosti i tome kako je bilo. Nema čovjeka iz Sarajeva iz tog vremena kojem nije metak prozujao kraj glave ili mu bomba nije eksplodirala u blizini. Prije nekoliko godina našao sam jednu kazetu i ubacio sam je, ali je nisam mogao gledati. Još i danas su jake emocije oko toga. Mislim da su u Arhivu sačuvane sve te moje snimke. One i nisu moje, nego pripadaju Arhivu. Neke od tih snimaka su završile i u Haagu. Za vrijeme rata smo ih davali svim novinarima besplatno jer smo željeli time u svijetu prikazati što se događa. Te snimke je tad koristio i Bernard-Henri Lévy za svoj dokumentarac o Bosni. Ne sjećam se kad smo se upoznali. On mi kaže da smo se tada upoznali, al ja se ne sjećam.”
Ratno Sarajevo Danis napušta 1994. godine.
“Nešto sam se naljutio na nadređene oficire jer me nisu pustili izaći iz Sarajeva po jednu kameru koju sam dogovorio s nekim Amerikancima. Nisu me pustili jer se vojska tako rasipala. Bilo je slučajeva da su tako odlazili da vide ženu i obitelj, ali se onda ne bi vratili. Morao sam po tu kameru, to je bilo moje glavno oružje. Baš sam se naljutio kad su mi rekli da ne mogu ići. Rekao sam: ‘Ma kako ne mogu, pa ja sam ovdje od početka, dulje od svih vas!?’ Dvije godine sam bio tu svaki dan i onda me ne puštaju na deset dana da odem, da vidim djevojku koja je izišla i da uzmem tu kameru koja mi je trebala pa se vratim.
‘E kad ćete tako, onda stvarno odlazim’, rekao sam. Našao sam način i napustio Sarajevo. Otišao sam za Belgiju. Tamo sam nakon tri dana već naišao na jednog divnog čovjeka koji me uputio da završim akademiju. Tako je i bilo. Na dan kad sam diplomirao, pokupio sam se i otišao u Pariz. Mislim da je bila ‘99. ili kraj ‘98. U Parizu sam prvo radio neke dokumentarne filmove. Onda sam napisao scenarij za ‘Ničiju zemlju’ i ostalo je poznata historija.”
Danisovi roditelji su cijeli rat proživjeli u Sarajevu. Pokušavao ih je nagovoriti da pođu za njim, ali nikako nisu htjeli.
Duboki su to korijeni
“Preduboki su njihovi korijeni ovdje da bi ih se uspjelo izvući. Nije bilo šanse da napuste Sarajevo. Onda kad oni nisu htjeli vani, ja sam se u jednom trenutku pokušao vratiti, ali tad više nisam uspio proći nazad.” Danisovi roditelji su danas u 70-ima. Oboljeli su, a Danis je prema njima jako brižan.
“Tati je sada 72, a majci 76. Nisu tako stari, ali ljudi su ovdje od rata propali, ostarjelo se brže. Kad vidim roditelje svoje žene, koji su vršnjaci s mojima, a izgledaju kao da su im djeca... Oni su bili najveći razlog zašto sam se vratio živjeti u Sarajevo. Majka je oboljela od raka. Bio sam u Indiji i taman se vratio u Pariz kad me otac nazvao i rekao: ‘Sine, mama ti nije dobro’. Odmah sam doletio u Sarajevo.
Kad sam je vidio, mislio sam da neće poživjeti još sedam dana. Za neka tri tjedna smo žena i ja pokupili stvari, zaključali kuću u Parizu i preselili se u Sarajevo. Mislili smo da ćemo ostati kratko, ali prođe pola godine, prođe godina i žena kaže: ‘Hajde da ovdje otvorim školu’. Tako je prošlo devet godina. Majka je prizdravila, ne mogu reći da je ozdravila. Tata je preživio moždani udar, al sad je dobro. Čita knjige, piše eseje o jeziku.”
Svi na tome zarađuju
Roditelji su bili glavni razlog povratka u Sarajevo, a i glavni su razlog zašto je još tu.
“Dok su živi i ja ću živjeti tu. Jednog dana, tko zna. Mogu živjeti bilo gdje na svijetu: u Francuskoj ili Americi. Svugdje su mi vrata otvorena. Stanje je ovdje katastrofalno. Nemoj, molim te, to uspoređivati s Hrvatskom. Neozbiljno je. Tamo postoje fondovi i nekakav red u financiranju. Nije stanje s filmom kod vas tako loše kako vi stalno govorite. Ovdje je katastrofa što se tiče financiranja. Ljudi nikako da shvate da u filmu postižemo sjajne uspjehe i da je to za državu dobra investicija. Svaka uložena marka višestruko će im se vratiti. Na taj novac se veže još koprodukcijski novac drugih zemalja i sve to donesemo ovdje gdje snimamo. Zarade i hoteli i taksisti i restorani i barovi i svi ti ljudi koji dobiju posao na snimanju filma. To nisu zanemarive svote. Glasni smo i borimo se. Nećemo odustati, spremni smo za kulturu izaći i na ulice. Vlast napokon u ovoj zemlji mora shvatiti važnost ulaganja u kulturu.”
Dok na odlasku prolazimo gradom, ljudi mu prilaze i čestitaju. Odradi i to. Čak se i nasmije. Pitam ga hoće li jednog dana ipak ponovo otići.
“Ako se situacija ovdje ne promijeni, tada ću vjerojatno zbog djece opet otići.”
'U početku nisam htio snimiti igrani film'
Prvotna ideja je da film “Smrt u Sarajevu” ima premijeru na Sarajevo film festivalu, no nakon nagrade u Berlinu pritisak je da se i ranije krene prikazivati u kinu. Danis nam je ispričao da je film prvotno zamišljen kao dokumentarni.
“Prvo sam trebao raditi nešto dokumentarno oko te Lévyjeve monodrame ‘Hotel Europa’, ali sam odustao. Onda sam to okrenuo na igrani film. Prvo sam zaista mislio i snimati u hotelu Europa, ali sam se odlučio za Holiday Inn. Kad sam prolazio tim hotelom, kroz recepciju, kuhinju, vešeraj, sinule su mi neke ideje za film. Baš je nevjerojatan taj hotel. Za vrijeme rata su u njemu živjeli ljudi koji su izvještavali o ratu, svjetski novinari.”
Lévy nije sudjelovao na scenariju niti je sudjelovao u izradi filma. “Film je moja vizija koja se naslanja na njegovu. Svidio mu se. Predstava traje 85 minuta, koliko i film. To je sat i pol sarajevskog ludila.”