Nazvati nekoga “starim rokerom” u 60-ima pa čak i 70-im godinama - iako su omiljene poštapalice prije Woodstocka bile “umri mlad i budi lijep leš” i “ne vjeruj nikome iznad tridesete” - gotovo da i nije bilo moguće. Rock je tada bio (relativno) mlada glazba, a ni Elvis, kao začetnik i Kralj rock’n’rolla, nije u osvit punka umro u poznim, nego u srednjim godinama.
Pangeneracijska glazba
No, u 80-ima se “stari roker” uvriježio kao pogrdni naziv za izvođače i poklonike rocka koji su ostali živjeti u “boljoj prošlosti” muzike svoje mladosti, bez želje da prihvate nove izazove najslavnijeg i najzanimljivijeg žanra popularne glazbe. Grunge-rock početkom 90-ih također je bio stil mladih buntovnika, no već koju godinu kasnije rock se preobrazio iz adolescentske u pangeneracijsku glazbu.
Praotac grungea Neil Young krajem 80-ih doživio je renesansu i potom započeo suradnju s Pearl Jamom, tada još junošama, a danas veteranima grungea, no najveći “potres” na rock sceni - kad su posrijedi veterani - izazvao je sredinom 90-ih redizajn Johnnyja Casha kojeg je alter, rap i heavy rock producent Raick Rubin pretvorio iz okoštale i gotovo već zaboravljene country zvijezde u potentnog junaka grunge i alter-rock generacije.
Dekada Boba Dylana
Od prvog “American Recordings” albuma Casha i Rubina proteklo je šesnaest godina u kojima su hrabar redizajn vlastitog stila i dobrano zakrečenih karijera poduzeli Bob Dylan, Merle Haggard, Solomon Burke i niz drugih vremešnih ikona rocka, countryja, bluesa i soula. Premda kvalitativno upitan, Santana je 1999. sa “Supernaturalom” tržišno dobacio najviše, a redizajniranje ostarjelih velikana rocka, bluesa i countryja postala je prestižna diskografska disciplina s iznenađujuće zanimljivim rezultatima pa se sada nestrpljivo iščekuje i redizajn stare rockabilly pjevačice Wande Jackson u režiji Jacka Whitea, koji je prije nekoliko godina prekrasno osmislio album “Van Lear Rose” legendarne country pjevačice Lorette Lynn.
Sva sila mladih bendova i kantautora, poniklih nakon “milenijskog buga”, rock su održali i glazbom mlade publike, no Stonesi su i u 21. stoljeću ostali najtraženijim live bendom, Springsteen koji je 23. rujna navršio šezdesetu i dalje krca stadione, a prvo desetljeće 21. stoljeća u dobroj mjeri možemo nazvati i velikom dekadom Boba Dylana koji će idućeg proljeća navršiti sedamdesetu.
Intrigantni albumi
U minulo desetljeće i pol, umjesto odlaska u mirovinu, intrigantni albumi i stvarna glazba spomenutih izvođača često su se nalazili na godišnjim listama najboljih izdanja, a nazvati nekog “starim rokerom” sada je zadobilo prizvuk “starog majstora”. Iako se očekivalo da će davno ili nestati sa scene ili zaginuti prije tridesete, niz starih rokera 60-ih i 70-ih postao je danas poštovan poput starih bluesmena i starih country velikana, a i jesen 2010. će biti obilježena albumima “starih rokera”. Evo što su napravili Robert Plant (62), Neil Young (65) i Eric Clapton (65).
Eric Clapton - Clapton
Reprise/Dancing Bear
***
Dobar solo album kakav dugo nismo čuli. Najveća mana - predvidljivost
Najpamtljivije u posljednjih petnaestak godina što je Clapton kao “senior citizen” napravio bio je “The Road To Escondido” na kojem je dužnički glavnu rolu prepustio J. J. Caleu. Simpa je bila i vožnja s B. B. Kingom na “Riding With The King”, kao i posveta predratnom bluesmanu Robertu Johnsonu na “Me And Mr Johnson” i “Sessions For Robert J”, no dobar “regularni” Claptonov solo album već dugo nismo čuli. Više pozornosti ionako su izazivale njegove turneje s Creem, odnosno Winwoodom. “Clapton” nije izvrstan, ali je dovoljno jak i drukčiji da ga je “Slowhand” nazvao po svome preizmenu, kao da se želi predstaviti na drukčiji način ili obuhvatiti najznačajnije dionice svoje karijere. Poput Planta, i Clapton je posegnuo za uglavnom tuđim pjesmama i niskom suradnika (J. J. Cale, bubnjar Jim Keltner, klavirst Allen Toussaint, gitarist Derek Trucks, trubač Wynton Marsalis, orguljaš Walt Richmond), ali za razliku od Planta ostao u okvirima tradicionalistički postavljenog bluesa i rustikalnih laid-back tonova. Predvidljivost je najveća mana, a upuštanje u vode New Orleans jazza najpamtljiviji trenutak “Claptona” čiji je autor našao način da dostojno ostari iako je već u 70-ima i on mogao postati “mrtav i beo”.
Neil Young - Le Noise
Reprise/Dancing Bear
*****
Najhrabriji album ovog stoljeća: zvuči poput bombardera u mirovnoj misiji
Neil Young s Danielom Lanoisom, koji je U2 osigurao karijeru najvećeg svjetskog rock benda, snimio je jedan od najhrabrijih albuma ovog stoljeća. Oboružan samo električnom gitarom “odvrnutom na 11”, s feedbackom i distorzijom od kojih pucaju prozorska stakla te bolećivo tužnim falsetom Young se na briljatno naslovljenom albumu “Le Noise” ukazao kao vječno buntovni avangardist kojem se nakon ovog izdanja mora pokloniti svaki preživjeli roker iz 60-ih, ali i plejada avant-rokera od Sonic Youth i Black Flaga preko Stevea Albinija i Pixiesa do Radioehada i Arcade Fire. “Le Noise” od osam pjesama u 38 minuta Young naziva svojim “folk-metal albumom”, no točnije je reći kako je ovo ultimativni punk album starog hipika koji je bio i ostao veći panker od mnogih prvoboraca punka. Zgađen nasilnim svijetom u kojem je posljednjih četrdeset i kusur godina osuđen opjevati o ljubavi i ratu, Young zvuči poput bombardera kojeg je bog poslao u mirovnu misiju, no još je razorniji kad u “Hitchhikeru” rezimira svoj životni put - od loših droga do nezadovoljnog djeda koji savršeno shvaća zašto je i kako sve otišlo k vragu nakon propasti sna djece cvijeća o miru i ljubavi koji su trebali zavladati Zemljom. Autobiografija i oporuka u jednoj pjesmi, reče jedan moj prijatelj i pogodi u sridu. A kad se bavi takvim temama, uz rušilački brujeću gitaru spram koje čak i Motorhead ili Metallica zvuče nekako tiho i patuljasto, Young zvuči sto puta nadrkanije, bijesnije, ciničnije, zajebanije, ojađenije i ljuće od Johnnya Rottena u ljeto 1976. godine “Le Noise” je genijalno remek-djelo minimalizma te beskompromisan, neprocjenjiv i neprolazan komad veličanstvene umjetnosti najvećeg kanadskog sina i najkompletnije ličnosti rocka. Zanimljivo, najbliže Youngovom “Le Noiseu” nalazi se “bosanski psiho” Damir Avdić, također noružan samo žestinom stihova i distorzijom Gibsona.
Krajnje je vrijeme da netko Younga napokon dovede u Hrvatsku - i neka Avdić nastupi prije njega!
Robert Plant - Band of Joy
Rounden/Universal Music Croatia
****
Ovako dobro nije zvučao još od četvrtog albuma Zeppelina
Robert Plant, nakon raskalašenih turneja i raspada Led Zeppelina zbog alkoholiziranjem izazvane smrti bubnjara Johna Bonhama, dugo je tražio put kako bi se od cock-rock zvijezde 70-ih prometnuo u “ozbiljnog” pjevača. Lutao je od alter-rocka čiji je iznenađujjuće izvrstan poznavatelj i štovatelj do natruha world musica, no tek je u prvom dekadi 21. stoljeća zabljesnuo u novom sjaju kao “moćan prerađivač” glazbene poputbine - folka i bluesa - iz koje je nastao hard rock imperij Led Zeppelina. 2007. je s bluegrass pjevačicom i violinisticom Alison Krauss u produkciji T-Bone Burnetta objavio multiplatinasti, Grammy nagradama ovjenčan album “Raising Sand”. Ovojesenski “Band Of Joy” ide sličnom, ali i nešto drukčijom trasom.
U produkciji country-rock gitarista Buddyja Millera, dugogodišnjeg suradnika Emmylou Harris, album otvara obrada “Angel Dance” Los Lobosa, ovdje prometnuta u prijeteću tutnjavu violončela i zlokobni let električne mandoline dok gospel tradicional “Satan Your Kingdom Must Come Down” zvuči poput nadolaska oluje s Appalachi gorja. Pretapanje engleskog folka i gotičke americane, mračnog bluesa i poderanog lo-fi rocka, mističnog gospela i pustopašnog countryja, starog i novog, promicanje arhivskih žanrova u osobni stil, uz promišljene aranžmane i perfektno pjevanje Planta koji ovako dobro nije zvučao još od četvrtog albuma Zeppelina, osnovna je potka “Band Of Joy”, no na njemu se može naći i “You Can’t Buy My Love” koja zvuči kao da The Jam “deru” Beatlese ili “Monkey”, skovana po uzoru na turobne ljubavne duete Marka Lanegana i Isobel Campbell (da ne velim Cavea i Kylie). Plant se iskazao ne samo kao veliki pjevač, što odavno znamo, nego i kao veliki eklektik i fascinantan stilist.