Kada sam intervjuirao Matu Granića, jednog od svjedoka tužiteljstva u Sanaderovu procesu zbog afere Hypo - nekoliko puta u proljeće ove godine - interesirao me odnos koji su njih dvojica imali u vrijeme kad je Granić bio ministar vanjskih poslova, a Sanader njegov zamjenik. Ipak je to bilo vrijeme kada su bili bliski. No, Granić je, prema vlastitom priznanju, već tada marginalizirao Sanadera.
Ivo Sanader, mlad i ambiciozan zamjenik, ministra vanjskih poslova nije pratio na važnim putovanjima. Nisu ga poveli ni u Washington ni u Dayton. Nije čak bio ni član delegacije koja je išla potpisati Splitsku deklaraciju, iako je rodom iz Splita, što je vjerojatno najveći ukor koji je mogao dobiti od nadređenog. Sanader je imao mnogo slobodnog vremena u Ministarstvu. Imao je vremena frustrirati se zbog svojih ambicija i smišljati grandiozne planove, sastaviti listu potencijalnih saveznika i očitih neprijatelja, pa čak i pobrojati indiferentne kolege i suradnike od kojih poslije ne bi imao svrhe.
Razgovor s Matom Granićem dio je knjige Dana Alexea o bivšem premijeru Ivi Sanaderu koju će objaviti Jutarnji list
Kako je to Granić rekao, “ja sam bio apsolutni lider Ministarstva i ja sam se bavio visokom politikom..., a Sanader se više bavio domaćim temama i HDZ-om”. To se na kraju pokazalo povoljnim za Sanaderove ambicije jer je imao temelje za gradnju političke karijere. Hladni odnosi Sanadera i Granića su doveli do toga da ga je Granić, u želji da ga se riješi, pogurnuo u više političke sfere. Kada ga se odrekao i kad je Granić napustio HDZ zbog stranačkog debakla nakon deset godina vlasti, Sanader se osjećao izdanim.
Mate Granić: Od početka se vidjelo da je Sanaderova politička ambicija povezana s diplomacijom. Nije čak ni pretjerano prikrivao težnje da bude ministar vanjskih poslova.
Dan Alexe: Dakle, kako ste se vas dvojica upoznali?
Mate Granić: Od samog početka, kad sam ušao u to okruženje, u kolovozu 1992., susretao sam se s ljudima kojima je nedostajalo karizme. Hrvoje Šarinić, na primjer, dobar čovjek koji je živio u inozemstvu i ima brojne kvalitete, u isto je vrijeme bio potpuno lišen političke karizme. No, Tuđmanu su trebali takvi ljudi. Mogu vam reći sljedeće: Sanader je bio intendant kazališta u Splitu i član ne znam koje komisije, i u to vrijeme nije bio dovoljno važan da s njim komuniciram. Razgovarao sam direktno s Davorinom Rudolfom u Splitu, koji je tri mjeseca služio kao ministar vanjskih poslova. U lipnju 1992. trebalo nam je novih članova i predloženo je da Sanader bude na HDZ-ovoj splitskoj listi. Tada je bio vrlo aktivan član u Splitu. Nakon što smo dobili izbore, Sanader, koji je bio mlad, genijalan i poliglot, pozvan je u Zagreb i postavljen za ministra znanosti. Tuđman ga je poslije postavio za zamjenika ministra vanjskih poslova. Nakon što sam ja postao ministar, bio je strašno razočaran što to mjesto nije pripalo njemu. Već na početku mi je rekao da će biti korektan sa mnom, ali da je mislio da je taj posao stvoren za njega… posao ministra vanjskih poslova.
Dan Alexe: Kako ste se slagali?
Mate Granić: Znate, vrlo brzo sam počeo održavati važne internacionalne sastanke s Madeleine Albright, Andrejem Kozirevom, Klausom Kinkelom iz Njemačke, Svetom Stolicom. Počeo sam raditi na rješavanju humanitarne krize u Bosni i sprečavanju rata. Vrlo brzo sam se našao u društvu najvažnijih ministara vanjskih poslova u Europi. Sanader se pomirio s idejom da bih ja mogao postati premijer ili čak predsjednik države, a on bi u tom slučaju mogao biti ministar vanjskih poslova. Tada je bio tiho jer sam ja bio vrlo popularan.
Dan Alexe: Kakvi su bili vaši odnosi? Kako su izgledali svakodnevni poslovi koje ste obavljali?
Mate Granić: Svakodnevni poslovi? To je bilo vrlo jednostavno: ja sam bio u potpunoj kontroli visoke politike. S Amerikom, na primjer. Glavni moj cilj bio je zaustaviti rat u BiH. Sanader je bio zadužen za domaće poslove, za održavanje veza unutar HDZ-a i suradnju s drugim strankama. Tako je to bilo tijekom cijelog mog mandata. Čak sam mu i predložio da postane Tuđmanov predstojnik Ureda predsjednika. No, to je bilo i zato da bi ga maknuo s puta. Nažalost, Tuđman i on nisu pronašli zajednički jezik. Tuđman ga se pokušao riješiti pa sam ga ja predložio kao ambasadora u Njemačkoj. Tuđman me pitao: ‘Mate, što dalje? Nakon toga, što ćemo s njim?’ Tuđman ga 1996. nije otjerao zbog skandala oko gay reputacije. Otjerao ga je zato što su Pašalić i drugi oko njega uspjeli objaviti štetna otkrića kako je Sanader uspio u mutnim uvjetima kupiti kuću i takve stvari. Tuđman nije volio Sanadera.
Nakon toga, sljedećih šest mjeseci, Sanader je vraćen na svoje staro mjesto u mome ministarstvu i nije radio ništa. Bio je u depresiji i samo sjedio u Ministarstvu, ne radeći. Nakon toga je pristao podržati me u mom nastojanju za višom funkcijom, premijerskom ili predsjedničkom, jer je očekivao da će postati ministar vanjskih poslova. Sve to vrijeme nisam mu davao individualne zadatke. Uvijek je bio član pregovaračkih timova, kao što je s Izraelom pregovarao za priznanje Hrvatske. No, nikada ga nisam pustio u uski krug suradnika.
Razgovor s Matom Granićem dio je knjige Dana Alexea o bivšem premijeru Ivi Sanaderu koju će objaviti Jutarnji list
