Mladen Pejnović jedan je od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj. Predstojnik je Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, DUUDI-ja. Riječ je o imovini koja je u vlasništvu Republike Hrvatske. Sveukupna vrijednost te imovine nikad nije precizno izračunata, no radi se o milijardama kuna. A, neke su, posebno kulturni spomenici - neprocjenjive vrijednosti. Pejnović je po školovanju ekonomist, a prema dosadašnjoj karijeri - vrlo uspješan biznismen. Dugo je radio u Rusiji, Ukrajini i Luksemburgu. Radio je i za Sorosa. Govori perfektno engleski i ruski. Što radi njegov DUUDI s državnom imovinom? Čuva je? Prodaje? Kupuje novu?
Upravljate cjelokupnom državnom imovinom. Osjećate li tu veliku moć?
- Ne. Moj položaj u državnoj hijerarhiji nije naročito visok. Imam rang zamjenika ministra. No, koncentracija moje odgovornosti je jako velika. Silobrčiću, ja nemam moć, ja imam tek - enormnu odgovornost. Znate, uspostavili smo ovaj Državni ured ugledajući se u iskustvo Finske. Nužno je da ga ima svaka ozbiljna država. Mi postajemo ozbiljnom državom...
Ranije nismo imali takav Državni ured?
- Nismo. Bile su fondovi i agencije... proučili smo iskustva europskih država i odabrali Finsku. U Finskoj su postavili pitanje: tko bi bio najneutralniji ministar za taj posao? Došli su do odgovora: najneutralniji ministar je Prvi ministar, Premijer. Tako je stvoren sustav u kojem ja odgovaram izravno - Premijeru.
Jeste li popisali svu državnu imovinu?
- Jesmo, skoro sve. U registru je sada više od milijun raznih jedinica. Najviše ih je u poljoprivrednom i šumskom području. Sada dodajemo ono što dolazi iz općenarodne imovine i društvenog vlasništva. Ukratko, ne postoje važni objekti koji već nisu uvedeni u registar vlasništva države.
Kolika je ukupna vrijednost državne imovine?
- Za nas, Hrvate, to je neprocjenjiva vrijednost. Kolika je vrijednost pulske Arene? Kolika Lovrjenca i svih dubrovačkih zidina? Vi to znate? Ja znam: neprocjenjiva. Ne treba očekivati odgovor u brojkama... Nemamo dovoljno novca za obavljanje objektivne procjene milijuna jedinica i platiti vrhunske stručnjake koji bi to mogli i znali učiniti. Pa, i namještaj za prostorije Ureda “posudili” smo iz drugih ureda hrvatske države.
Pretežno, državna imovina su - nekretnine?
- Nekretnine, poduzeća, dionice, kulturni spomenici... Sve ono što već nije privatno. Uostalom, mi smo u liberalnom kapitalizmu: poštujemo tržište i privatno vlasništvo. Kad govorimo o procjeni - kad bismo ju i napravili, ona bi za nekoliko godina postala zastarjelom. Vrijednosti se stalno mijenjaju. Tržište odlučuje cijenu i vrijednost, u određenom trenutku.
Što DUUDI radi s državnom imovinom? Čuva ju, brine o njoj, prodaje?
- Ultimativno ne prodajemo ništa. U registru imamo nešto više od 200 korisnika državne imovine. Znamo tko su korisnici državne imovine, to je važna nova činjenica. Tih 200 odgovaraju za njenu pravilnu upotrebu. Oni koji ju koriste moraju biti u fokusu odgovornosti. Bitno je da imamo što ostaviti budućim generacijama.
...i plaćaju neki najam?
- Ovisno. Bolnice imaju ogromnu imovinu, ali ne plaćaju najam, jer koriste zdravstvu. Vojska i policija ne plaćaju najam nekretnina kojima se služe. Škole također ne. Domovi umirovljenika i dječji vrtići isto. Sveukupno uzevši, većina ne plaća najam. Korisnici državne imovine su i trgovačka poduzeća i društva. Jedno od njih su Hrvatske željeznice. Oni koriste ogromnu imovinu. Deseci tisuća građevinskih čestica su uz željezničke pruge. Velika imovina je i uz autoceste. Manji broj imovine se može iznajmljivati pa na njemu nešto i prihoditi. No, malo te imovine je u prometu.
Prodaja?
- Nije cilj prodavati državnu imovinu. Cilj je koristiti ju za naše dobro. Eventualno, mogao bi se prodati i prodaje se jedan mali separat ukupne imovine.
Uspješan ste vrhunski biznismen... prilagodili ste se kapitalizmu?
- Radio sam i u socijalizmu i u kapitalizmu.
Život poslovnog čovjeka na visokim razinama na kojima ste bili je - stresan?
- Stres? Možda je najstresnije ovo što sada radim... Cijeli radni vijek, nakon vojnog roka, radio sam kao ekonomist ili kao biznismen. Osim prve dvije godine, kad sam bio šef kabineta Mike Špiljaka. Puno sam naučio od vrsnog biznismena Ante Markovića. To me opredijelilo u karijeri. Bio sam komercijalni direktor Astre pa direktor predstavništva Astre u Moskvi, direktor Jugohospitalije te pomoćnik generalnog direktora Zagrebačkog velesajma.
Radili ste u Rusiji za Amerikance?
- Da, isključivo. Moji ugovori su uvijek bili ili iz Washingtona ili iz Delawarea. Raditi za Amerikance u Rusiji je vrlo dobro... 15 godina sam to radio. Osnovni je cilj - postići rezultat. Amerikanci su me trebali ponajviše zbog prilagođavanja Rusa američkim sustavima. Dakle, menadžment. Bilo je potrebno shvaćati ljude i dobro govoriti oba jezika.
Što ste konkretno radili?
- Telekomunikacije i trgovina. Najvažnije je bilo - održati zadanu riječ. Bile su to godine iznimno brzih tehnoloških promjena i napretka. Primjerice, pojavio se roaming: trebalo ga je riješiti i tehnički i ekonomski, financijski. Morao sam smisliti kako plaćati roaming u Rusiji. Kako “lete” ti računi od Južne Afrike, Engleske do Rusije?
Čujem da se ukida roaming unutar Europske unije...
- Da, jer to postaje jedinstveni prostor pa će biti i jedinstven sustav. A kad sam radio u Rusiji na mobilnoj telefoniji tada, na početku, niti dva grada nisu bila u istom sustavu. Pa, i samoj Americi je dugo trebalo dok su riješili roaming. GSM je daleko prije pobijedio u Europi negoli u Americi koja je bila na sustavu AMPS. Kad smo kupovali internet za Rusiju, kupovali smo ga od 12 raznih dobavljača - u tijeku jednog dana! Telekomunikacijske tvrtke, koje i jesu totalni virtualitet - zarađuju danas najviše na svijetu.
To je posao stoljeća... iznimno lukrativan..
- Zaista jest. Vi i da prodajete zrak, morate ga u nešto upakirati. Tu je tajna... A, internet i telefonija nemaju ništa - osim titraja. Operateri su najbogatije kompanije suvremenog svijeta.
Zašto ste se vratili u Hrvatsku? Vaš posao je sigurno bio dobro plaćen...
- Zarađivao sam više nego deseterostruko u odnosu na moju sadašnju plaću... Zašto sam se vratio doma, u Hrvatsku, još u punoj snazi? Zato jer sam se užasavao vratiti prestar i biti ovdje samo - penzioner. Puno sam naučio radeći u inozemstvu, nešto i zaradio, kći i sin su završili školovanje, supruga je dobro i - došli smo. Mislim da sam tu koristan. Mimica i Milanović su mi dali priliku... Ima još jedan, morbidan, razlog mog povratka: grozio sam se toga da me jednom vrate doma - u lijesu. Općenito, mislim da naši ljudi griješe što se vraćaju doma, iz inozemstva, tek kad su stari.
Već kao mladić bavili ste se politikom... Bili ste šef kabineta Mike Špiljaka...
- Da, to sam bio od 84. do 86. godine. Zanimljivo razdoblje.
Jeste li vi i vaš šef već tada osjećali da će se raspasti Jugoslavija?
- Posebno mi, tada mladi, shvatili smo da su velike promjene na vidiku. Sjećam se, bila je, baš tada, jedna aktivnost pravoslavne crkve po Jugoslaviji: nošenje “Mošti cara Lazara”. Nama mladima nije “išla u glavu” jedna takva pojava. Očekivali smo drugačiju budućnost... Rekli smo to gospodinu Špiljaku. Njegova reakcija je bila: “da, sad će krenuti srpski nacionalizam, onda i svi ostali”. Da, osjećali smo... i dogodilo se.
Čitao sam na internetu o vama. Poneki vas napadaju. Pišu da ste bili obavještajac i udbaš... Zar su svi političari u Jugoslaviji radili za Udbu?
- Radio sam uspješno i u ranijoj državi. A, znate - uspjeh se ne oprašta... Kad sam bio kod Špiljaka, ne znam što sam to mogao špijunirati i kome to dojavljivati? Kod nas se pokušava diskvalificirati uspješne ljude. To je “nacionalni sport”. Najčešće, upravo oni koji jesu udbaši ili kosovci, ili su iz paraobavještajnog miljea - oni prvi viču: “drž’te lopova”. Naravno, nisam nikada radio za Udbu. A, paraobavještajni milje je i nastao na “bogatoj udbaškoj tradiciji”. Kod nas su političari prva meta diskvalifikacija. I lijevi i desni političari. To je kontraproduktivna pojava, jer sprječava razvitak demokracije. Nije Udba mogla doći Joži Vrhovcu niti Branku Puhariću. To su bili ljudi koji su znali obaviti svoj politički posao. Mene su, pak, zanimali politika i ekonomija, a ne tajna policija. Diplomirao sam na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Zanimala me i kultura mladih. Time sam se bavio.
Jesu li današnje hrvatske tajne službe, civilne i vojne, po nečemu slične Udbi?
- Nemaju takav veliki značaj kao što ga je Udba imala. Naše tajne službe su postale dio globalne borbe na svjetskoj razini. Te službe su sada više okrenute prema globalnim ugrozama sigurnosti hrvatske države negoli prema domaćim “pričama”...
Kako vidite hrvatsko društvo danas?
- Napravljene su velike promjene, ali ja osobno mislim da su promjene trebale biti puno brže. Velika je greška bila to što nismo ušli u Europu zajedno sa Slovencima, 2004. godine. Naime, do ulaska u Uniju nama je veliki dio resursa - uništen, u tom vakuumu do ulaska... Jedan broj industrija je nestao, jer smo prekinuli sa starim tržištima, a europsko tržište nije nam se na vrijeme otvorilo. Ušli smo u EU devet godina prekasno...
Čija je to greška?
- I naša. Ali, ne samo naša... Nema nikakvog opravdanja da su Mađarska, Rumunjska, Bugarska ušle u EU prije nas... U svakom pogledu smo mi, Hrvatska, bili bolji. I kulturno i gospodarski i demokratski.
Imamo jedan potpuno naš problem: nemamo dovoljan broj visokoobrazovanih...
- Da, tek je 7 posto visokoobrazovanih ljudi u Hrvatskoj. To je premalo za napredak. Postoji ogroman broj studenata koji počnu studirati na fakultetima, ali ubrzo odustanu, ne diplomiraju... To je grozno. Nikada nismo uspjeli uspostaviti sustav u kojem je student - centar obrazovanja. Kod nas je profesor centar obrazovanja. Naši mladi, kada dođu do titule docenta već su kao ljudi gotovo - “ubijeni”.
Bez mnogo više vrhunskih znanstvenika teško je ići u budućnost... A, oni najbolji odlaze van. Brain drain...
- Slažem se. Ipak, što se tiče “odljeva mozgova” imam svoje mišljenje. Naravno, to jest, ekonomski gledano - gubitak, jer mi smo ih školovali. Međutim, svatko tko se vrati s novim znanjima i spoznajama - to je veliki dobitak. Moramo odlaziti i vraćati se doma. To je prava strategija.
Pravo blago države nisu nekretnine nego sposobni ljudi.
- Ja sam ekonomist, upravljam resursima, ali imate potpuno pravo. Ljudi su blago.
Vaš šef je premijer, Zoran Milanović. Mlađi je od vas. Kakve odnose imate?
- Milanović je jedan od mlađih premijera u Europi. Mislim da su samo Talijan Renzi i Grk Tsipras mlađi od njega. Milanović spada u plejadu mladih europskih premijera i nemamo se što sramiti, naprotiv. Naš odnos je profesionalan i prijateljski. Njegova pojava je prekid s tradicionalnim, patrijarhalnim, balkanskim - poimanjem političara. Dao je veliki doprinos, no stoga trpi velike kritike i iz opozicije, a i iz vlastite stranke. On govori istinu. Teško je u jednom liku zadovoljiti sve kulturološke razlike u Hrvata. U žaru Zoranove političke borbe i u strasti njegovog političkog izričaja vide se i njegove mane: on je zagrebački dečko koji je pomalo ciničan, a uz to je genetički naslijedio dalmatinsku blagu aroganciju. Međutim, po tome je on - on. Po tome je svoj i nije ničiji drugi. A, najvažnije je da - nije kleptoman. Pošten je. Ne tolerira kleptokraciju.
Čitam kako imate važan utjecaj na njegove odluke?
- Nemam, zaista. To nije istina.
Milanovićeva zadnja senzacionalna izjava bila je: ja nisam Hrvat 100 posto, ja sam Hrvat 101 posto plus 21 gram...
- On je duhovit.
21 gram je težina - duše?
- Naravno, tako bar kažu.
Bilo je loših poteza ove Vlade...
Svaka Vlada ima i loših poteza...
Korupcija u Hrvatskoj?
- Ne znam u kojoj državi, onoj prije ili ovoj, ima više “plavih kuverti”? Činjenica je da od Feničana pa do danas ljudi jako vole novac. Boljka civilizacije, svih država.
Jeste li se vi bavili zahtjevom predsjednice Grabar Kitarović za preseljenjem Predsjedničkog ureda?
- Da. Prihvatili smo njenu želju za Visokom ulicom. Predsjednica ima Prijedlog Vlade, a mi još uvijek čekamo njezinu reakciju i odluku. Neki su razgovarali o zgradama u Opatičkoj ulici, onaj dio s donje strane Sabora, i o zgradi na uglu ulica Račkoga i Draškovićeve... To su vrlo reprezentativne zgrade. Vidjet ćemo što će biti...
Neobičan je odnos predsjednice i premijera. Postoji nesklad koji mediji rado koriste...
- Na kraju će svatko od njih morati ostati u okvirima Ustava. Civilizirana smo država.
Prodaja INA-e je naša povijesna pogreška?
- Ovako, kako je na kraju izvedena - sasvim sigurno jest pogreška. Velika. Mi smo tu uništili i tehnologiju i tržište. Rafinerije su zaostale, a tržište je smanjeno. Razvoj ide dalje, proizvode se benzini pete generacije. Potrošnja je pala ispod 3 milijuna tona, a nekad je u Jugoslaviji bila 17 milijuna tona. Zapustila se tehnološka i marketinška modernizacija INA-e.
Koji komunistički ili socijalistički prvak vam je najviše imponirao?
Mmmm.... teško pitanje. Mislim da Ante Marković nije bio loš. Naprotiv. Vrlo dobar...
Je li vam ikada itko prijetio otkad ste predstojnik DUUDI-ja?
- Da. Dobivao sam metke u kuvertama...
Ozbiljno?
Vrlo ozbiljno...
Ima i adrenalina u vašem poslu...
Ufff... i te kako...