Neki je lovac za dva zeca ubijena u krivolovu dobio godinu i pol dana bezuvjetnog zatvora. On je meni ubio muža, pijan za volanom. Ni dva mjeseca nakon što sam rodila naše dijete. I sud mu je tu jednu godinu zatvora sada pretvorio u uvjetnu kaznu. Ubij zeca, moraš u zatvor. Ubij čovjeka, nikome ništa. Je l' to sud? Je l' to pravda? Kakva se to poruka šalje? Za mene je poruka samo jedna: ubijte, nitko vam ništa ne može. Ako imaš silu, sve ti je dopušteno, ni za što nećeš odgovarati...
Ivana Plavec ne plače. Dok govori, oči joj se napune suzama, ruke joj drhte, ali ne plače. Od toga 27. kolovoza 2017. godine, kada je na Jadranskoj magistrali kod Sv. Filipa i Jakova izgubila supruga Marija, i sama se pita kako je sve uspjela preživjeti a da se nije potpuno slomila, piše zadarski.hr.
Nije se slomila ni nekidan, kada je dobila pravomoćnu presudu Županijskog suda u Zadru u kojoj stoji da čovjek koji je pijan autom ubio njezina muža ne treba ići godinu dana u zatvor. Prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Zadru, bez nekih posebnih obrazloženja i razloga, sudsko je vijeće višeg suda jednostavno preinačilo u uvjetnu kaznu s rokom kušnje od četiri godine. Ako krivac za nesreću u iduće četiri godine počini neko novo kazneno djelo, morat će na godinu dana u zatvor. Inače može voziti normalno. Vozačku dozvolu ionako nije izgubio. Dvanaest sati od događaja u kojem je života lišio 34-godišnjeg Marija Plaveca mogao je sjesti za volan i opet voziti...
– Ne mogu vam opisati kako sam se osjećala kad sam doznala za presudu. Pomagala sam prijatelju na pijaci kad me nazvao odvjetnik iz Zagreba i rekao: "Ovo nije moguće!"
Zgrozila sam se. Nisam mogla vjerovati što mi govori. Kod nas je stvarno sve moguće. Nisam znala kako to prihvatiti, kako reći svojima, ocu invalidu, bolesnoj materi... Ogorčena sam, jer sam od početka znala da neće ni dana biti u zatvoru... – govori 33-godišnja Ivana za zadarski.hr.
– Sve do tada, svih ovih godina, nisam riječi rekla nikome. Ni tom čovjeku, ni njegovoj obitelji. Nisam odlazila na sud, nisam ništa tražila, nisam nikoga ogovarala. Pustila sam da se sve što treba samo dogodi, onako kako treba biti. Neka policija, tužitelji i odvjetnici svoje odrade. Kad je bila prvostupanjska presuda, osjetila sam neko olakšanje. Nadala sam se većoj kazni, mi smo tražili tri do četiri godine, ali nisam riječi rekla. Nisam tražila, niti sada tražim, osvetu. Sačuvaj Bože! Ne želim se ni na kome iživljavati ili nekoga progoniti za nešto što se može svakome dogoditi. Ali ako nekome oduzmete život, ako ste za to krivi, neka kazna mora postojati. A on nije kažnjen, nego nagrađen. Zato sam vas zvala, zato sada želim govoriti...
Ivana Plavec nazvala nas je nakon što je Slobodna Dalmacija objavila da je pravomoćnom presudom Zoranu Božiću, bivšem županijskom vijećniku HSLS-a u Zadarskoj županiji i glavnom čuvaru županijske Javne ustanove Natura Jadera, bezuvjetna kazna zatvora od godine dana preinačena u uvjetnu kaznu s rokom kušnje na četiri godine. Za objavu u novinama doznala je od prijatelja.
– Da to vi niste napravili, sama bih se obratila medijima. Ne želim više šutjeti. Htjela sam na svaki stup u županiji zalijepiti presudu, nek svi čitaju što je kod nas moguće. Hvala vam na tome...
Preinačenje osude Općinskog suda u Zadru šokiralo je Ivaninu obitelj, kao i obitelj pokojnog Plaveca. Njegov brat, kaže Ivana, rekao je da na ovome neće stati, što znači mogući zahtjev za reviziju postupka na Vrhovnom sudu, ili prema nekim međunarodnim pravnim institucijama. Reagirali su i mještani, svi koji su znali Marija, od Biograda do Sukošana. Pravomoćnu presudu su dočekali kao novi dokaz da imamo krivosudni, a ne pravosudni sustav, koji djeluje kao ključni promicatelj društvene nepravde.
– Ljudi su me zaustavljali na cesti, ispričavali se, kao da su oni za nešto krivi. Ne ide im u glavu u kakvoj to državi živimo, kakvi su to sudovi, kakvi to u njima sude ljudi. Iskreno, ne ide u glavu ni meni... – gorko kaže Ivana.
Izmjena prvostupanjske odluke bila je i šok za zadarsko tužilaštvo. Nakon prvostupanjske osude sutkinje Mitre Meštrović žalbu su podnijeli i državni odvjetnik u Zadru Ivica Škara i Božićev branitelj Andrej Korljan. Tužilaštvo je tražilo oštriju sankciju za usmrćenje u prometu iz nehaja pod utjecajem alkohola, a branitelj je tvrdio da su činjenice krivo utvrđene i tražio povratak suđenja na početak. Županijski sud u Zagrebu odbacio je obje žalbe, u potpunosti je prihvatio vještačenje i rekonstrukciju samog događaja sutkinje Meštrović, ali je zatvorsku kaznu Božiću preinačio u uvjetnu...
– Mario je živio s nama, u našoj obiteljskoj kući. Bio je stup ove obitelji. Moji otac i majka odrasli su bez roditelja, a sada moje dijete odrasta bez oca... – neutješna ja Ivana.
Božić (61) je optužen da je iz nehaja izazvao prometnu nesreću u kojoj je od posljedica niza teških tjelesnih ozljeda na mjestu događaja preminuo nesretni Mario. Nesreća se dogodila pola sata poslije ponoći na Jadranskoj magistrali prije samog ulaza u Sv. Filip i Jakov. Božić se Opelom Insigniom zagrebačkih tablica, u vlasništvu Ive Božića, vraćao sa svirke u Pakoštanima, gdje je tijekom večeri popio nekoliko piva. Vozio je iz Biograda prema Zadru svjestan da to ne smije jer je bio pod utjecajem alkohola od 1,08 promila i da brzinu kretanja mora prilagoditi noćnim uvjetima vožnje i režimu vožnje pod oborenim svjetlima, a vozio je oko 95 kilometara na sat.
Sve mu je to, ističe se u presudi, smanjilo mogućnost percepcije i pravodobne reakcije, a on je lakomisleno smatrao da time neće ugroziti druge sudionike u prometu, zbog čega nije na vrijeme uočio moped Benzhou kojim je upravljao pokojni Plavec. Vozio je ispred njega istom trakom, pravilno, desnim rubom, brzinom od oko 45 kilometara na sat. Božić ga je prekasno uočio i počeo kočiti, ali je prednjim dijelom vozila ipak udario u moped. Plavec je pao na tlo, zakotrljao se nekoliko puta i završio među maslinama pokraj ceste. U padu je zadobio višestruke teške ozljede od kojih je na mjestu preminuo.
Tijekom postupka Božić se branio da Marija nije uočio na vrijeme jer su mu pozicijska svjetla na motoru bila sitna i neispravna, da je motor bio crne boje, a sam Mario odjeven u crnu odjeću, s crnom kacigom na glavi. Rekao je kako nije bio svjestan da je nekoga oborio, odnosno da je osjetio samo "lagani udarac", nakon kojeg se zaustavio i stradalom Mariju pokušao pružiti pomoć. Sud, međutim, nije prihvatio Božićevu obranu da nije vidio kako je tijelo pokojnog Marija bilo odbačeno na vjetrobransko staklo njegova auta. Naime, očevidom je utvrđeno kako je od posljedica udarca na Božićevu automobilu bio oštećen prednji branik, poklopac motora, prednje vjetrobransko staklo, desni blatobran, desni vanjski retrovizor, prednja desna vrata te prednji desni žmigavac.
– Bilo je to u noći sa subote na nedjelju. Mario je inače radio kao konobar u hotelu i restoranu "Carpymore" u Biogradu i te je večeri trebao tamo i prenoćiti zbog nekih posebnih gostiju. Međutim, gazda mu je rekao da ne treba ostati, da će se on za goste pobrinuti i da ide doma ženi i djetetu. Ja sam bila rodila prije nepuna dva mjeseca, na carski rez, a Mario je obožavao svoju kćer. Sjeo je na motor, niti 50 kubika, registriran na moje ime, i krenuo je prema Magistrali kako bi na izlazu iz Biograda stao na pumpu po benzin. Doma se inače nikada nije vraćao Magistralom, uvijek je išao donjom cestom, kroz mjesto, uz more. Ali znao je da sutra ujutro mora otići do polja pa je htio uzeti gorivo. Na pumpi je kupio i ponio dva piva u limenci. Vozio se Magistralom kad ga je ni sto metara prije table s natpisom mjesta udario auto. Vozač je bio pijan, rekao je kako nije osjetio da ga je udario. Odnosno da je nešto lagano osjetio. Vještaci su dokazali da je Marija udario u stražnji dio motora i odbacio na vjetrobransko staklo. Udario mu je u "šoferšajbu", a on kaže da ga nije vidio!
Vozio je više od 90 kilometara na sat, govorio je da Marija nije vidio zbog neispravnih svjetala na motoru, ali su vještaci dokazali da su svjetla radila. Rekao je da je motor bio crne boje, a on je bio plav. Da je imao crnu kacigu, a ona je bila svjetlosiva. Mario je bio u crnoj košulji i hlačama jer je to odjeća kakvu nose svi konobari u restoranu u kojem je radio. Pazite, Marijev kaiš i cipele pronašli su gotovo sto metara od mjesta udarca, a on se zaustavio gotovo stotinu metara nakon što ga je odbacio...
Ne želim više govoriti o tome. Mislila sam da sam sve to zaboravila nakon prvostupanjske presude, ali sada, kada je praktički oslobođen, sve mi se opet vratilo. Sada opet o svim tim detaljima iznova razmišljam, sve ponovno proživljavam. I ja i cijela moja obitelj... – kaže s mukom.
Mario je bio rodom iz Zagreba, a podrijetlom je iz Križevaca. Živio je neko vrijeme u Zagrebu, a onda je došao u Biograd, gdje je radio sezonske poslove. Tu se upoznao s Ivanom. U vezi i u braku zajedno su proveli osam godina. Svi su ih znali. Mladi, veseli, s veliki krugom prijatelja. O njihovu vjenčanju, kada ih je bager nosio u velikoj "korpi", i danas se priča.
– Mi smo se iskreno voljeli, nikada se nismo posvadili, među nama nije bilo ljubomore, bili smo najbolji prijatelji. Voljela ga je cijela moja obitelj, bio je veseljak, dobre naravi, plemenit, društven... Odlično se uklopio u naš dalmatinski način života. Kad je poginuo, sama sam organizirala sprovod. Kao da sam dobila tu njegovu snagu. Nisam klonula, htjela sam ga na dostojanstven način ispratiti. Imala sam neku neobičnu snagu, zbog njega, zbog naše kćeri... Tada, kad mi je bilo najteže, pa sve do danas nisam popila nijednu tabletu. Kao da mi on još uvijek daje snage da sve izdržim. Imam bolesne roditelje, ja ne radim, brinem se o kćeri, ali postala sam stup ove kuće, ono što je Mario bio. Radim sve što treba, ujutro kosim u polju, popodne pretačem vino u konobi... – govori nam.
Na sprovodu se okupilo više od tisuću ljudi. Iz Sv. Filipa i Jakova, Biograda, Turnja, Pakoštana, Pašmana, Kali... Ribari su ga s mora pozdravljali sirenama jer je dvije godine radio na kavezima "Jadran tune", klapa je pjevala; Ivana je smogla snage i održala je kratki govor. Bio je mali veliki čovjek, kaže, a ona ga je željela ispratiti dostojanstveno, piše zadarski.hr.
Na treću obljetnicu smrti, na Marijev grob postavila je ploču sa stiliziranim dresovima Dinama i hrvatske reprezentacije. Mario je bio veliki ljubitelj sporta i navijač zagrebačkih "plavih". Na mjestu događaja, uz samu Magistralu, samo nekoliko dana nakon Marijeve smrti, Ivana je postavila spomen-ploču. Na sivom komadu granita urezano je ime, prezime, godina rođenja i godina smrti. Na dnu velikim slovima piše: "Nikad zaboravljen."