“Zakaj nas sramotiš?”
Bilo je to jedino pitanje koje je Suzani Grašić, ženi koja je ovaj vikend tijekom prosvjeda Pravda za djevojčice u Čakovcu javno ispričala kako ju je u dobi od devet godina silovao susjed, te večeri postavio otac.
U jednom kratkom pitanju - “Zakaj nas sramotiš?” - sažeti su svi odgovori zbog kojih je Suzana, danas zrela žena, šutjela svih ovih desetljeća i nikad nije prijavila silovatelja.
Jer to je sramota - ne za silovatelja, nego za žrtvu, za djevojčicu, ženu, za njezinu obitelj.
Kaznena prijava
Jučer je odlučila to promijeniti. Ušla je u Županijsko državno odvjetništvo u Varaždinu i podnijela kaznenu prijavu za silovanje. Uz nju je bila Alenka Fuček, koju je upoznala baš na prosvjedu - onom koji je i jednu i drugu osnažio da učine taj korak. I Alenka je silovana, prije samo mjesec dana. Silovao ju je dobri poznanik.
Jučerašnji je dan za njih bio prekretnica, dan kad su se, kako kažu, odlučile zauzeti za sebe. Jer s onim što im se dogodilo više ne mogu živjeti. Jučer su odlučile prekinuti agoniju kakofonije glasova u svojoj glavi. Izmjenjuju se unutarnji dijalozi s predatorima koje po nebrojeni put samo pitaju - zašto; s obitelji i okolinom kojih se srame, ali koje se srame i njih; i onaj najteži - razgovor sa samima sobom.
Kako bi, nadaju se, prekinule tu nesnosnu buku, zajedno su otišle na Županijsko državno odvjetništvo u Varaždinu i podnijele kaznene prijave. Suzana Grašić protiv NN počinitelja, a Alenka Fuček je za silovanje prijavila svojeg, mislila je, dobrog prijatelja J. C.
Dvije su se žene prvi put susrele pred koji dan na prosvjedu za zaštitu djevojčica u Čakovcu, kad su spontano izašle pred prosvjednike i ispričale im svoju mučnu priču. Obje se slažu da ne znaju što ih je točno potaknulo na javni istup, ali šutjeti više nisu mogle.
Reći naglas
- Sad mi je puno lakše. Iako sam još u šoku - proći će. Ne mogu vam opisati kako se sada osjećam iako još ne mogu spavati. No, proći će i bit ću bolje. Morala sam reći to naglas - govori Suzana Grašić, koja je punih 40 godina šutjela o danu kad ju je stariji sumještanin kao devetogodišnju djevojčicu presreo na putu od škole do doma, odvukao ju u kukuruz i silovao. Suzana se trese dok govori i ma koliko se vidi da joj je teško prisjećati se, govori sve brže kao da ne može dočekati sve izreći.
Njezin je život poslije, od tada do danas, tek puko preživljavanje uz lijekove za smirenje.
S ocem koji ju je pitao zašto ih sramoti odrastala je nakon što su ju s tri godine dodijelili njemu nakon brakorazvodne parnice. Za silovanje je znao jer je zbog kašnjenja kući tog dana iz škole na kraju priznala što joj se dogodilo.
- Moj je život tog dana u polju kukuruza otišao k vragu. Možda sam i mogla drugačije, unatoč ocu teškom alkoholičaru i zlostavljaču, ali sa slikom iz polja kukuruza - nisam. Nakon dugog niza godina liječenja sama sam osvijestila što je uzrok samo padanju iz kojeg nije bilo povratka. Ostali su događaji bili nuspojave - ispričala nam je jučer ujutro Suzana Grašić.
Teško je u slučaju silovanja govoriti o lošem ili gorem. Je li gore kad je u pitanju neznanac ili osoba od povjerenja. Mora li se od dva zla izabrati veće; žene koje smo pitali da se pokušaju staviti u ulogu žrtve, uvjerene su da je gore kad je riječ o poznatoj osobi.
- U tom se slučaju, osim gnusnog čina, događa i trajni gubitak povjerenja u ljude. Nepoznatog čovjeka je privukla samo činjenica da smo žene, a poznatog… Jesmo li ga nečim izazvale? - govore.
Moždani udar
Upravo je to ono s čim se od 1. listopada suočava i što razdire Alenku Fuček. Na nju je nasrnuo i silovao ju prijatelj kojega poznaje 20-ak godina.
Alenka živi u malom međimurskom mjestu Turčišću i još je na bolovanju zbog moždanog udara, od kojeg nije prošla ni godina dana.
- Oduzeta mi je lijeva strana i morala sam naći radnika za ispomoć. Ne mogu kositi niti raditi slične poslove. Prijatelj mi se sam ponudio za ispomoć, stariji je od mene oko pet godina i stari je dečko, a radi kao radnik u vrtlarskim poslovima. Pomagao mi je dulje vrijeme i nikad nije bilo problema ili bilo čega što bi dalo naslutiti njegove zle namjere. Jednom sam ga zamolila da me odveze doktoru i kad smo se vraćali, skrenuo je s puta u šumu gdje ima straćaru.
Nisam željela van iz automobila, ali me izvukao i odvukao u kuću. Moje preklinjanje da me pusti nitko u šumi nije mogao čuti. Bacio me na kauč i potrgao odjeću s mene. To je potrajalo nekoliko minuta, digao se i krenuli smo baš kao da se ništa nije dogodilo. Odvezao me doma... Ja sam se osjećala kao smeće koje svatko može gaziti - priča nam Alenka dok teško i sporo, uz pomoć štake, hoda prema vratima Odvjetništva.
Crnokosa žena, izmučenog lica i tijela, ne izgleda dobro. Neprirodno je mirna, pa samo čekate kad će “puknuti”. Dolazak u Odvjetništvo za nju je, kaže, olakšanje iako ju je “jako strah”. Ne za sebe, nego za 13-godišnju kćer s kojom živi i boji se da bi njezin mučitelj mogao napasti djevojčicu. Licem joj prolazi strava kad, promuca, pomisli što se moglo dogoditi da je djevojčica bila sama kod kuće, a “prijatelj” došao.
- Ili da joj to napravi bilo koji muškarac. Živim samo za nju i ona je najveći razlog mog istupa. Ako ću svojom sramotom spasiti nju, neka me je sram - kaže nam Alenka dok ju mi, osjećamo bezuspješno, pokušavamo uvjeriti da se ne treba sramiti ona, nego silovatelj.
Gledaju je drugačije
- Rekla sam da ću ga prijaviti, ali opet nije ništa govorio. On nema srama. Mene ljudi gledaju drugačije, sram me je otići u dućan. Čudni su ljudi kod nas. Nitko nije došao i pružio mi riječ utjehe ili podrške.
Svjesna je, kaže, da je sudstvo jako sporo i misli da će pravdu dugo čekati, ako ju uopće i dočeka, ali nada se da će njezina kći odrastati u vrijeme nekog bržeg sudstva, suosjećajnijih susjeda i strožeg zakona.
Alenka Fuček kaže da zasad ne osjeća fizičke posljedice čina, ali je psihička trauma prejaka. Ipak, uz nedavno preživjeli moždani udar i visok srčani tlak, zbog kojega je na redovnoj terapiji, svaki psihički stres mogao bi biti koban po njezino zdravlje. - Boli me. Unutra mi je ta bol, samo da mi srce ne pukne - kaže.
Alenka želi da predator plati, kako bi ga sklonila od svoje kćeri, pa mu je odgovorila na poslan joj SMS u kojoj joj se obraća s “koka” i navela ga da prizna svoj zločin. Ispis te poruke ponijela je sa sobom u Županijsko državno odvjetništvo. Fascikl s ispisom grčevito stišće u ruci kao da joj o njemu ovisi život.
Živi s 2000 kuna
Ono po čemu su ove dvije žene slične su vidljiva povučenost i manjak samopouzdanja, vjerojatno izazvan teškim životnim uvjetima i preživljavanja na egzistencijalnom rubu. A upravo su to osobine koje vode manijake pri izboru žrtve.
- Što si siromašniji, podložniji si svim vrstama nasilja. Predatori nude pomoć jer znaju da ju trebaš i onda iskoriste situaciju računajući da će se žrtva povući i iz srama neće na policiju. Da se nema kome obratiti za pomoć. I, na žalost, u pravu su. Mi se borimo za siromašne. Alenka nakon moždanog udara i dugotrajnog bolovanja živi sa 2000 kuna.
Predatori su za to vrijeme slobodni i zahvaljujući lošim zakonima i sporom sudstvu imaju slobodne ruke - ističe Danijel Galović, predsjednik Udruge Ovršeni, koji je iz Zagreba stigao u Čakovec.
Kad smo na kraju razgovora, nakon riječi potpore kojima smo ih pokušali ohrabriti, već gotovo zamaknuli za ugao, čuli smo Alenku.
- Što ako dođem kući i zateknem ga pred vratima - pitala je, više sebe nego ljude oko nje.