"Žena je bila sama, borila se za život i materijalnu sigurnost djece. Mlada žena, 31 godina, neshvaćena njena snaga, neshvaćena želja da ne bude kao većina, žena koja nikoga nije osuđivala, za nikoga nije imala riječi osude ni kritike, došla u Njemačku da djeci pruži sigurnost, bolji život, samim time tražila i svoju sreću...
Nikada nije bila razvratna, iako je godinama nisam vidila, ali pamtim njen osmijeh, široki osmjeh jedne mlade žene koja ne kritizira, koja živi sa svojim željama i strahovima. RIP"
Tako je pokojnu Hrvaticu Milu Šimić, žrtvu stravičnog zločina u Berlinu, okarakterizirala njezina poznanica u Facebook grupi Žene u Njemačkoj reagirajući na upit jedne članice "Imoćanke, jeste li poznavali curu".
Tragedija samohrane majke iz Imotskog, koja je otišla raditi u Njemačku kako bi djeci osigurala bolju budućnost, potresla je ne samo njezin kraj i domovinu nego i sve brojnije iseljeništvo, piše Slobodna Dalmacija.
Nažalost, mlada žena postala je dio crne iseljeničke statistike, baš poput njezine prethodnice iz Hrvatske 38-godišnje Splićanke Briggite Herman, koju je u veljači u njihovu domu u mjestu Bad Soden-Salmunster ubio 42-godišnji suprug Rudolf, u Njemačkoj nedavno osuđen na doživotni zatvor.
Pokojna Brigitte je, za razliku od nesretne Mile, bila članica Facebook grupe Žene u Njemačkoj, koja okuplja preko 30.000 žena iz svih država bivše Jugoslavije spremnih dati ruke jedne drugima po pitanju snalaženja u životu u novom okruženju - od upisa djece u školu, učenja jezika, registracije vozila, osiguranja... Ali, nažalost, pomoć očito nije tražila u grupi u kojoj svako malo osvanu anonimne objave zlostavljanih žena, koje su, u potrazi za boljim životom, napustile države nastale raspadom Jugoslavije.
Administratoricama i članicama Facebook grupe upravo se na takve objave pale alarmi i odmah kreću u akciju. Solidarnost na djelu, ponosno će reći njezina osnivačica Monika Schweigert, 37- godišnja Osječanka, koja se sa suprugom i prvim djetetom (u međuvremenu s postali još jednom roditelji), prije pet godina doselila u Njemačku iz srca Slavonije. Facebook grupu Žene u Njemačkoj osnovala je, priča nam, prije tri i pol godine, isprva nesvjesna njezina potencijala, bez velikih ambicija.
- Motiv mi je bio pomoći ženama koje su tek doselile, pružiti im potrebne informacije da se što bolje snađu u Njemačkoj po pitanju jezika, prava, obrazovanja djece... Nažalost, grupa je s vremenom postala i neizbježna adresa za traženje pomoći od onih žena, koje svakodnevno, živeći u iseljeništvu, unutar vlastitih obitelji proživljavaju psihičko, a nerijetko i fizičko zlostavljanje - kaže Monika.
Administrirati grupu s tako brojnim članstvom, uz svakodnevne obveze, nije baš lagan posao. Dnevno zna dobiti desetke poruka njezinih članica, nažalost među njima i puno anonimnih, s teškim problemima. Takve joj najteže padaju, ali sa svoje četiri administratorice, koje joj svakodnevno pomažu, ne odustaje. U proteklih je pet godina usavršila njemački jezik, već je dobro upoznata i sa zakonima, pa zna jako dobro gdje se za što žene mogu obratiti. I ono što je najvažnije nesebično je spremna pomoći, iako bolne ženske sudbine i na njoj ostavljaju traga.
- Jako je to stresno, nije za svakoga. Kad mi se jave zlostavljane žene, najprije ih uputim na policiju da prijavi zlostavljača. To je pod obavezno, jer onda sve ide lakše. Policija im pruža zaštitu, na nekoliko dana otklanja nasilnog supruga ili dečka, koji se ne smije pojaviti na adresi dok se ne riješi što će i kako će žena dalje.
Zlostavljane žene često znaju ići u Sigurne kuće (Frauenhaus). U pratnji policije pokupe svoje stvari i novac s adrese na kojoj su živjele, te s djecom odlaze u te kuće. I to što dalje, 300 do 500 kilometara dalje. Kontaktira se socijalna služba (Jugendamt), koja se brine o zaštiti djece, a čak pruža i financijsku pomoć. Nažalost, većina žena koje mi se javljaju nisu financijski samostalne, ovisne su o muževima. A nepoznavanje jezika, izolacija, činjenica da žive svakodnevicu bez socijalnih kontakata, uz ekonomsku ovisnost, često ih navode na trpljenje – iz iskustva govori Monika.
A takvih je sudbina puno... Prije nekoliko dana u grupi je osvanula panična objava jedne članice koja je, čak ne krijući identitet, zavapila za pomoći riječima:“Žene pomagajte šta da radim... muž mi je po kući razbijao stvari.. šta da radim koga da zovem... otišao je i ostavio nas bez novca, bez ičeg”. Reagiralo je na stotine žena savjetima što treba učiniti, istdobno je hrabreći u njezinu naumu da se othrva nasilju i s djecom, uz podršku institucija, krene u samostalan život.
Omjer psihički i fizički zlostavljanih žena je 'fifti-fifti', objašnjava naša sugovornica referirajući se na priče žena koje su joj se do sada javile.
- Najoprije krene psihičko zlostavljanje, koje potraje određeno vrijeme, zna trajati mjesecima, čak i godinama. Žene valjda misle kako će biti bolje i čekaju da se situacija popravi. Nakon toga stvari eskaliraju fizičkim zlostavljanjem. Čak su mi neke znale reći: ”Bolje da me udario nego da me psihički maltretira godinama”. No, primjetila sam da žene u startu ne žele potražiti pomoć. Ako im kažemo gdje da odu i što da naprave, ipak radije malo sačekaju.
Najviše zbog straha, a i misle da će se stvari popraviti. No, nemaju razloga trpjeti, jer imaju svu pomoć države, od ekonomskog osamostaljenja do pronalaska stana i upisa djece u školu. Nije ovo Hrvatska, ovdje su stvari uređene. Puno žena, koje su bile zlostavljane, a koje su napustile zlostavljače, povratno su mi se javile nakon nekog vremena s riječima:”Hvala vam, evo napravila sam sve što ste rekli, preselila u drugi grad. Puno mi je bolje, našla sam posao”... Nažalost, kad već dođe do tragedija, često su u pitanju žene koje nisu zatražile pomoć institucija. Čekaju, čekaju, ne znam zašto... Vjerojatno je strah jači - navodi Monika.
Njemački zakoni su, ističe, puno tvrđi od hrvatskih po tom pitanju i jako se brzo reagira. Zlostavljač samo za lakšu ozlijedu nanesenu žrtvi može dobiti i pet godina zatvora, a za prijetnju godinu dana ili novčanu kaznu.
- Pa, vidjeli ste i sami kako je ubojica nesretne Brigitte jako brzo dobio kaznu doživotnog zatvora. Tko je to vidio u Hrvatskoj?! Znate i sami koliko to traje kod nas... Žene i djeca su jako zaštićeni u Njemačkoj. Kad se jednom obratite sustavu, što se tiče policije i socijalne skrbi, vi ste sigurni. Stalno se prati situacija.
Osnivačica Facebook grupe Žene u Njemačkoj nesklona je procjenjivati odakle mahom dolaze zlostavljači. Ali jedno joj se čini izvjesnim - svi muškarci takvog psihološkog profila, koji su došli u Njemačku, iz Hrvatske, BiH, Srbije, Makedonije..., općenito s ex Yu područja, nisu zlostavljači postali u Njemačkoj.
- Čini mi se da se to ovdje samo nastavilo... Puno toga potječe iz disfunkcionalnih obitelji. Zlostavljači vlastiti način odrastanja u nekim sredinama kasnije vuku kroz život. Mislim da to igra veliku ulogu. Primjerice, ima tu kockara, alkoholičara, onih koji zalaze u javne kuće... I onda pucaju bračni odnosi, jer komunikacija u braku postaje sve lošija. Bude tu i ljubomore, a kad žene zaprijete rastavom ili najave raskid veze postaju sve gori i ne mire se s time. Zlostavljane žene dolaze iz svih ex Yu republike, nema to ovdje iz ove ih je više, odavde ih je manje. I ne događa se to u njemačkoj samo među supružnicima koji su došli s Balkana. Puno čitam njemački tisak, ima zlostavljanja i među Arapima, Kurdima, Turcima, pa i Nijemcima. Nitko nije operiran od takvih stvari - zamjećuje Monika Schweigert. U doba pandemije koronavirusa situacija je postala još gora, ljudi i u Njemačkoj pucaju po šavovima.
- Možda je u pitanju i manjak novca, nerazumijevanje... S druge strane, imate onih zlostavljača koji su prvi put došli do nekog konkretnijeg novca u životu i onda se s time ne znaju nositi, često se odaju porocima i ostavljaju supruge bez novca. Puno nasilnika ovdje i dobije krila, jer znaju da njihove žene tu nemaju obitelji ni prijatelja, nemaju nekoga u svojoj blizini kome bi se mogle obratiti. I onda postaju sve gori i gori... Tamo negdje, u svojoj domovini, žene bi otišle kod roditelja, prijateljica, a ovdje nemaju gdje jer su često usamljene - objašnjava Monika ne krijući kako se puno puta znala suočavati s izrazito mučnim situacijama, na rubu veće tragedije. Na svu sreću zbog pravodobne reakcije, a ponajprije spremnosti žrtve na traženje pomoći i njezine volje za promjenom, nije došlo do najgoreg.
- Bilo je puno opasnih situacija, poput, primjerice, jedne koju sam baš prije neki dan objavila u grupi. Muž je znao, u alkoholiziranom stanju, noževima nasrtati na ženu... Objava je bila anonimna, ali odmah mi se javila njezina kolegica. Rekla mi je da su ga otišli prijaviti na policiju, da je žrtva napustila zlostavljača i pokrenula razvod. Čim smo pustili objavu u grupi i savjetovale što treba učiniti, iste večeri otišle su ga prijaviti na policiju kako se ne bi dogodile neke nove Brigitte ili Mile.
Inače, fra Zvonko Tolić, voditelj Hrvatske katoličke misije u Berlinu, za portal Fenix-magazin.de, kazao jei kako ubojica djevojke navodno nema hrvatsko državljanstvo.
– Znao sam već u petak što se dogodilo, ali nisam htio davati u javnost informaciju dok policija ne obavijesti njezine roditelje u Imotskom. Nisam poznavao djevojku, ali sam čuo da je došla prije nekoliko godina u Berlin. Navodno je radila u kafiću zajedno s mladićem koji ju je ubio. Rekao sam i veleposlaniku da ako treba pomoć oko plaćanja ispraćaja, oragnizacije i slično, da ćemo pomoći. Samo ubojstvo se dogodilo u blizini sjedišta hrvatske misije", rekao je fra Zvonko Tolić.
Iako se u početku pojavila informacija kako je ubojičina majka s Korčule, to nije točno, piše isti portal navodeći kako je s Korčule njezin bivši partner, koji nema nikakve veze s ubojstvom.
Ivan Žaknić, bivši dečko pokojne Mile Šimić, doživio je šok kad je čuo da je Mila ubijena, ali i neugodnosti nakon što se proširila vijest da je ubojica podrijetlom s Korčule. Naime, kako je Žaknić kazao u razgovoru za Fenix-magazin.de, on je s Korčule, ali nije ubojica.
Žaknić je u Berlin s Korčule došao prije šest godina. Milu je upoznao prije dvije godine i s njom proveo pola godine u vezi. Mnogi Hrvati u Berlinu znali su za njihovu vezu i zbog toga povezali njega i Milu te se tako Berlinom proširila netočna vijest da je ubojičina majka s Korčule. Ivan Žaknić je za Fenix-magazin.de kazao kako ga prijatelji danima nazivaju, u šoku i nevjerici onime što se dogodilo.
– Mi smo bili zajedno pola godine, razišli smo se i ostali prijatelji. Viđali smo se, znali popiti kavu, družili smo se i to je to. Vidjeli smo se tjedan dana prije nego je Mila ubijena. Ne mogu vjerovati u ono što se dogodilo, ne mogu još doći k sebi od šoka – kazao je u razgovoru za Fenix Ivan Žaknić, priznajući kako je ostao u čudu kad je u medijima pročitao da je Mila samohrana majka dvoje malodobne djece.
– Ja još ne želim vjerovati da je to točno, jer ne vjerujem da mi to nije rekla dok smo bili u vezi. Zajedno smo išli na godišnji odmor u Hrvatsku. Rekla mi je da joj sestra ima dvoje djece i da ona toj djeci pomaže. Nakon svega ne znam što bih rekao – izjavio je Žaknić izrazivši spremnost, uz brojne berlinske Hrvate, pomoći Milinoj obitelji.
Tko je Milin ubojica i kojega je podrijetla, njemačka policija još ne objavljuje. Prema nepotvrđenim informacijama koje kruže među Hrvatima u Berlinu, Milu je ubio jedan kolega koji je s njom radio u kafiću, ali nije u pitanju hrvatski kafić.
Navodno je ubojica turskog ili arapskog podrijetla.
Iseljenički portal navodi i kako je u planu osnivanje Facebook grupe putem koje će se prikupljati pomoć za obitelj nesretne mlade žene, čeka se samo da prijatelji dobiju odobrenje od njezinih roditelja kako bi otvorili žiro-račun te Facebook grupe. Na njega bi se mogao uplaćivati novac za pomoć Milinoj obitelji.