Okupljeno mnoštvo nijemo je u petak popodne na groblju kraj crkvice Sv. Ivana Krstitelja u ličkom Donjem Kosinju gledalo kako mjesni svećenik baca grude crvene suhe zemlje u jamu u koju su seljani položili lijes s tijelom Marijana Vukelića , 62-godišnjeg zagrebačkog profesora.
Posljednji sati njegova života obavijeni su velom tajni. Što je tog utorka u kasnim noćnim satima na plaži Zrće, kada su ga bez svijesti pronašli njemački turisti, radio vremešni gospodin, s kime se družio, tko je mogao do smrti zatući dvometraša, hrvača natprosječne snage? Međutim, ništa manje tajnovit nije bio niti njegov život.
Baš ni jedna osoba koja ga je poznavala ne može sama ispričati njegovu životnu priču. Ona je složena od fragmenata, svatko zna pokoji detalj, ali nedovoljno da bi mogao reći da je poznavao profesora Marijana Vukelića. Čak ni njegov brat, također profesor, Marko, ni nećak Lavoslav, s kojim je bio najbliskiji.
Dug od pet tisuća kuna
Marku su nakon pogreba prilazili ljudi izraziti sućut. Došli su Marijanovi kolege profesori s posla, koji o njemu nisu znali baš ništa, kolege iz hrvčkog kluba, od kojih je Marko tamo doznao koliko mu je brat bio uspješan hrvač, seljani koje je Marijan redovito obilazio kada bi došao posjetiti rodnu kuću, došao mu je i gospodin srednjih godina predajući mu 5000 kuna, koje je godinu prije posudio od pokojnog, a nije stigao vratiti. Prišla mu je i jedna djevojka, nije mogla imati više od 30 i nesigurno rekla da je ona bila Marijanova. Marko se više ne sjeća njezina imena. Lavoslav je nije ni vidio, a nitko drugi o njoj ne zna ništa.
Tada i na tom mjestu su se svi oni zapravo prvi i posljednji put okupili zajedno.
- Tko je mogao ubiti vašeg brata - pitamo Marka Vukelića, utemeljitelja i prvog načelnika općine Perušić u njegovoj kući u gospićkom predgrađu Žitnik.
- Ubio ga je prijatelj. Netko njemu blizak i netko od koga to nikada ne bi očekivao. Možda netko iz te gomile mladih na tom mjestu koje ja ne zovem Zrće nego Sodoma i Gomora. Morao ga je poznavati. Nije to nikako bilo slučajno. Bilo je planirano - rekao je suznih očiju Marko.
- A možda i nečiji muž - iznenada je dodao.
- Kako to mislite, nečiji muž - upitali smo, ali nije odgovorio. Zapravo jest, ali je krenuo ispočetka, vratio se šest desetljeća unatrag i započeo svoju ispovijest za Nedjeljni Jutarnji.
- Rođeni smo u najstarijoj kući u Donjem Kosinju. Lika tada nije davala puno, zato sam otišao kao dijete 1952. godine, kada je Marijan imao samo godinu. A on je poslije mene napravio isto. Ja sam se nakon školovanja skrasio u Gospiću, a on nije želio s Trga bana Jelačića. O njemu nitko ne zna puno, čak ni je. Ono što znam je da je izuzetno pošten i skroman. To je čovjek koji se na probleme nikada nije žalio, a s uspjesima nikada hvalio. Kada bih mu se u razgovoru previše približio, mijenjao bi temu. Poštivao sam njegovu intimu. Bio je zatvoren. Brat sam mu, a nisam znao gdje živi. Imao sam njegov broj mobitela i broj fiksnog telefona, i to je bilo to. Govorio sam mu da si nađe ženu. Mislim, imao je on žena, ali govorio sam mu da bi bilo dobro da se oženi, da mora razmišljati što će kada ode u mirovinu, samoća je tada najgora za čovjeka. To bi mu posebno smetalo, kada bih mu to rekao. On je sebi zamislio da ima 30, tako se ponašao, stalno je bio među mladima i zamislio si je da nije star i da nikada neće ostariti. Živio je dan za dan, bez planova za neku daljnju budućnost. Tada bi se razgovor prekidao i prelazili bi na drugu temu - kaže nam Marijanov brat Marko.
Kršni Ličanin u Gospiću je završio industrijsku školu, pa odmah otišao u Zagreb, kao strojar raditi u Prvomajsku. Bio je strastveni hrvač i nedostajale su mu ličke dvorane u kojima je godinama naporno trenirao, pa se tim sportom nastavio baviti i u Zagrebu. Dobio je stipendiju, završio tadašnji DIF i zaposlio se kao profesor tjelesnog odgoja u srednjoj školi u kojoj se školuju budući ugostitelji.
Novi Mercedes
- Malo je radio u toj školi, kada mu je, mislim, 1993. uručen otkaz. Nešto se nije slagao s direktorom, ne znam sada detalje. Tužio je školu te je uslijedio sudski spor dug punih 18 godina. Za to vrijeme živio je teško, u socijalnom stanu, od socijalne naknade. Nikada ništa nije tražio niti se žalio. Bio je preponosan da traži pomoć. Takvi smo vam mi. Prije dvije godine dobio je sud, a time i novac. Ne znam koliko, ali se očito radilo o povećoj svoti. Došao je do mene i pitao koliko mi treba. Meni nije trebalo, ali drugima je. Tko je bio uz njega, nije bio bez novca. On je, na neki način, sada kada je imao, dijelio drugima, jer je znao kako je teško kad nemaš. Kupio si je stan, a nedavno je iz Njemačke uvezao polovni crni Mercedes C klase - govori nam Marko Vukelić.
Markov sin, Marijanov nećak Lavoslav, najbolje ga je poznavao. Unatoč tome, kod njega je u stanu bio samo jednom, i to na sat vremena.
- Slučajno smo se našli u Zagrebu, pa me odveo, ali nakratko. Bio je tajnovit, nije mnogo pričao o svojem privatnom životu, a ja ga nisam pitao. Dolazio bi jednom mjesečno u posjet, a tu i tamo bi nazvao. I ja bih nazvao njega, i ako bih imao sreće, on bi se javio, a ako ne bi, uzvratio bi poziv za dva ili tri dana. Takav je bio i takvog smo ga prihvatili - priča nam Lavoslav Vukelić.
Dok Marko zna da je Marijan tijekom godina neimaštine na crno radio za zagrebačke obrtnike sitne pomoćne poslove, Lavoslav ima informaciju da mu je stric dobrih deset godina bio izbacivač u diskotekama po Istri, ali i na Zrću, baš tamo gdje je doživio brutalan napad.
Radio je kao zaštitar
- Pričao mi je to, a jednom sam ga sreo u diskoteci u Poreču. Tako je preživljavao, kao redar bi preko ljeta zaradio toliko da može skromno preživjeti ostatak godine u Zagrebu. Da, sigurno je i na Zrću. Morao je poznavati tamo sve te vlasnike, a i oni njega - tvrdi nam nećak Lavoslav.
Posljednji put kod najbliže rodbine u Lici Marijan je bio prije tri tjedna, stigao je novim Mercedesom koji je još imao njemačke registarske oznake. Obišao je potom rodbinu u Gorskom kotaru i nećakinju u Puli te prijatelje iz mladosti u rodnom Donjem Kosinju.
- Kao da se oprašta sa svima nama, tako je to izgledalo sada kad se prisjetim - progovara Lavoslav.
Vukelići kažu da je profesor Marijan proputovao pola svijeta.
- Upoznao je jednu Hrvaticu, poduzetnicu iz Amerike, koja je bila dobro situirana. S njom je otišao u Kaliforniju i tamo ostao godinu dana. Rekao mi je da je s njom proputovao cijelu Ameriku, uzduž i poprijeko, da su autom obišli sve savezne države. Redovito je išao na skijanje u Češku, prošle godine bio je na Olimpijskim igrama u Londonu, a u Umagu na posljednjem teniskom turniru. To je ono što mi znamo - prisjeća se Lavoslav.
Nadljudski snažan hrvač
- Vjerujte mi, on je bio oličenje ljudske dobrote. Ništa on nečasno nije uradio, toliko ga poznajem - suznih očiju priča brat Marko.
Lavoslavu smeta što se stvara slika kao da je njegov stric kakav mafijaš koji se družio sa sumnjivim ljudima, pa je tako sumnjivo i stradao.
- Bio je tajnovit, ali ne na taj način - zaključuje Lavoslav i dodaje da je tek na pogrebu doznao da mu je stric osvajao brojne nagrade na hrvačkim turnirima, čak i sada, u veteranskoj konkurenciji.
- Tri dana prije nego što je napadnut, osvojio je zlatnu medalju na hrvačkom turniru u Splitu. Tu medalju imao je u džepu, kada su ga našli na Zrću. Rekli su mi to u bolnici. Htjeli su mi je dati, isto kao i ostale njegove osobne stvari, ali policija je sve to uzela, kada je preminuo. Treba im za istragu - kaže Lavoslav.
Njegov otac planira angažirati odvjetnika kako bi, kaže, puhao za vrat policiji da što prije otkrije tko je ubojica.
- Želimo znati tko mu je i zašto to napravio. On je bio sportaš cijeli svoj život, nikada nije pio ni pušio i bio je dobar čovjek. Izgledao je puno mlađe od svoje dobi, bio je jak i zdrav i nije tajna da su ga žene voljele, a volio je i on njih. Živio je svoj život, a s drugima je dijelio samo ono što je htio, a i to je bilo mnogo, jer nitko nije ostao zakinut - kaže nam najbliža rodbina pokojnog profesora Vukelića.
Pokraj nepomičnog tijela profesora Vukelića na Zrću pronađena je krvava boca šampanjca. Je li njome teško udaren u glavu, radi li se o samo jednom udarcu koji je srušio snažnog Marijana ili su nakon toga uslijedili novi, trebala bi otkriti policijska istraga koja je za javnost također potpuno tajnovita. Liječnička obdukcija nedvojbeno je potvrdila da je Marijanu pukla lubanja te da je došlo do nagnječenja mozga. Već sada je jasno da je ubojica, ili više njih, udarao da ubije, i to podmuklo. U fer borbi, slažu se svi, Marijan Vukelić lako bi izašao na kraj sa svojim napadačem.