Smiljana Srnec svako se jutro budi u 7 sati. Probudi je reski zvuk zvona, jednak onom školskom. U školi je zvono jedva čekala, u varaždinskom istražnom zatvoru to je početak još jednog dugog zatvorskog dana. Iako, ni noć joj nije draga. Previše vremena za vrtlog misli. I tu je noć, kao i 505 prethodnih, “prespavala” bez tableta. Ne želi ih piti jer se boji navikavanja. Cijenu plaća nemirnim snom. Otkad je prije godinu i pol dana završila iza zatvorskih rešetaka s optužbom za umorstvo svoje sestre Jasmine, stavljanje njezina tijela u škrinju i život uz zamrznutu sestru u Končarevoj škrinji smještenoj pod stepenicama urbane obiteljske kuće u mirnom međimurskom selu Palovcu, Smiljana Srnec nije se maknula iz kruga od 100 metara. Izlazila je tek u zgradu tik uz ovu zatvorsku, na Županijski sud u Varaždinu. Svi dani su joj slični.
Dim u ćeliji
Po buđenju skuha i pije prvu kavu s malo šećera od njih desetak tijekom dana. Kavu kuha za sve cimerice koje se smjenjuju u ćeliji. Zapali Marlboro ili Philip Morris i do odlaska na počinak, čini se, ne gasi cigaretu. Dim se u ćeliji može rezati nožem. Ako bi uoči suđenja ostala bez cigareta, bilo je teško. Svoje je podijelila s cimericama koje su imale manje od nje, a samo su joj dvojica pravosudnih policajaca bili voljni kupiti cigarete u zatvorskoj kantini. Novaca na računu, kako se plaća u zatvoru, uvijek ima dovoljno. Bez oblaka dima na površinu izlazi tjeskoba, nervoza i nakupljeni jad. Sve joj se tada čini crnim. Dnevno popije tri tablete, a u zatvoru su primijetili i još nešto. Opsesivno čisti. Zatvorske dane Smiljane Srnec, ili Smilje kako ju je ona zvala, prepričava nam Patricija Jelenečki, mlada Varaždinka. Ona je u zatvoru provela tri mjeseca. Optužena je za prevaru. U pritvoru je završila početkom ljeta 2019. kada su je doveli u ćeliju broj 13 i tu je upoznala Smiljanu te spavala iznad nje u krevetu na kat. Iz pritvora je nakratko izašla u listopadu i vratila se u studenom. Tamo je ostala do kraja siječnja ove godine. Sa Smiljanom je u ćeliji ukupno provela 177 dana. Točnije, kako tvrdi naša sugovornica - ćelijama, jer promijenile su ih tri. Iz šestokrevetne su preseljene u trokrevetnu i na kraju u, njima najdražu - ćeliju s dva kreveta. Dotad su se s nekim cimericama slagale više, s drugima manje, ali njih su se dvije cijelo to vrijeme držale zajedno.
- Prema meni se ponašala kao neka prijateljica - govori.
Pet udaraca
Nepravomoćna presuda kojom je varaždinski sudac Tomislav Brđanović osudio Smiljanu Srnec za ubojstvo sestre na 15 godina zatvora našoj se sugovornici ne čini fer. Sudac Brđanović Smiljanu Srnec osudio je na najveću zatvorsku kaznu za to nedjelo u vrijeme počinjenja zločina. Kaže da bi se moglo govoriti i o podmuklom ubojstvu. Najveća je kazna izrečena zbog skrivanja sestrinog leša 19 godina.
- Nema izravnog dokaza da je optuženica počinila kazneno djelo - rekao je. No, prema ocjeni suda, za krivnju Smiljane Srnec “postoji zatvoreni krug indicija koje sudu ne ostavljaju sumnju da je upravo Smiljana Srnec u ljeto 2000., s najmanje pet udaraca tupotvrdim predmetom, usmrtila svoju sestru Jasminu”. Obranu su nazvali “neuvjerljivom”. Smiljana Srnec, koja poriče ubojstvo, iz sudnice je izašla u suzama. U stanju je akutnog šoka. K sebi nije došla još dugo nakon toga. Čakovečki odvjetnik Krešimir Golubić, poznat po temeljitosti i upornosti, najavio je žalbu na presudu. Ona će se temeljiti na tome da su “glavni argumenti za presudu indicije koje nisu dokazane”. U danima, tjednima i mjesecima prije donošenja presude, Smiljana je tri puta tjedno dobivala posjete. U zatvorskoj su se sobi za posjete, utorkom, četvrtkom i nedjeljom izmjenjivale njezine tri kćeri i suprug.
- Ne sjećam se da su izostali - tvrdi naša sugovornica.
U ćeliju se vraćala zadovoljna. Možda s malo žala jer ne može s njima doma, ali svoje je emocije vješto skrivala. Kad su ona i Patricija završile same u ćeliji, Smiljana se pomalo opustila i otvorila. Više se nije morala bojati hoće li joj cimerica iz čistog mira proliti kavu po glavi. Jer upravo se to dogodilo Smiljani dok je u ćeliji bilo više zatvorenica. Neke od njih, prema pričanju naše sugovornice, ali i drugih naših izvora, jednostavno su je prezirale. U tom konkretnom slučaju jedna ju je polila kavom.
- Nije reagirala - kaže naša sugovornica i dodaje kako se Srnec, dok joj se talog vruće kave cijedio niz zatiljak na vrat pa duž leđa kojima se širilo crvenilo, bez riječi ustala od stola, otišla u kupaonicu i oprala se.
- Jednako je mirna bila i kad bi joj za vrijeme šetnje zatvorskim dvorištem, iz muškog dijela zatvora kroz prozor vikali “ubojico”, “ideš u frižider”. Nije dizala glavu. Ponekad bi tako spuštene glave, stisnula zube i nastavila šetati - prisjeća se Patricija i dodaje kako Smiljana Srnec baš i nje često izlazila u šetnju - kaže naša sugovornica.
Varaždinski zatvor podijeljen je na muški i ženski istražni zatvor te muški zatvor za osuđene na kraće zatvorske kazne. Zgrada je skvrčena u centru Varaždina i da, kroz prozor ćelija može se dovikivati zatvorenicima koji šetaju monotonim krugom okruženim debelim zidom s kolutovima bodljikave žice.
- Umjesto izlaska radije je čitala knjige iz zatvorske knjižnice. Lagane ljubavne romane. Pročitale bismo istu knjigu i zatim je komentirale - govori Patricija. S jednakom su predanošću gledale i tursku sapunicu “Fazilet i njezine kćeri”. Iako je teško zamisliti šest žena kako biraju što će gledati s TV programa, oko toga nikad nije bilo svađe. Niti jedna od njih, pa ni Smiljana, nije išla na spavanje prije gašenja televizora u 23 sata. Ako su gledale film koji završava nešto kasnije, istražni policajci prešutno su to dopuštali. Za vrijeme Špancirfesta kroz prozor se čula muzika. Smiljani i Patriciji u toj ćeliji nije bilo ugodno. - Ja o njenom slučaju ne znam ništa. Ona je ponavljala da nije kriva. Druge pritvorenice su bile uvjerene da je upravo Smiljana ubila svoju sestru - kaže Patricija. Ćeliju i dane dijelile su V. F., optuženom za razbojstvo, sa Ksenijom Topolovčan, tada optuženom, a kasnije i osuđenom za ubojstvo supruga, D. je bila sudionica obiteljskog nasilja, a M. je u romskom naselju nožem nasrnula na socijalnu radnicu. Dok je najstarija među njima obavezno gledala svoj omiljeni “Larin izbor”, ostale su razgovarale o muževima, dečkima i familiji. Često su igrale i već gotovo zaboravljene igre - Čovječe ne ljuti se, asocijacija, pantomime.
Karte za belu
- Pravila smo se prisjećali u hodu. To godinama nismo igrali. Smišljali smo i nova pravila. - Od kutija za cigarete napravile smo karte za belu. Nismo je odigrale nikad - kaže naša sugovornica. Smiljana bi Patriciju uvijek potukla u “državama i gradovima”, iako je Patricija na gornjem krevetu često, priznaje, varala.
- Dopisivala sam odgovore nakon već označenog kraja igre, u hodu - priznaje.
Kad su pravosudni policajci jednu večer odveli V. F. u ambulantu jer se žalila da joj je loše i nakon 45 minuta se vratila, bile su uvjerene da je inaugurirana u “cinkera”. Šefovi zatvorskog osiguranja ne skrivaju da zbog bolje kontrole često regrutiraju zatvorenike. Nedugo nakon toga su Nuša Bunić, osuđena za ubojstvo bivšeg dečka Nikole Tureka ubodom nožem u vrat, i njezina cimerica bile kažnjene stegovnim postupkom zbog navodnog razgovora s kuharom kroz prozor ćelije. - Znale smo tko su cinkeri, jer u zatvoru se “uvijek sve sazna”. Nas smo se dvije zato nekako držale po strani - priča.
Smiljana nije problematična zatvorenica. Radi što joj se kaže, poštuje pravila, ne prigovara. Jede sve, curama su najbolje zatvorske ćufte i pohana piletina. Zatvorenici se nikad ne žale na kuhinju varaždinskog Istražnog zatvora. Desetljećima je glavna kuharica tu i zatvorenicima kuha isto što i doma za obitelj. Pritom, u zatvoru mora strogo poštivati i pravila zdrave kuhinje. Smiljana u zatvoru svakodnevno pije tablete poslije doručka i ručka. Jedna je za tlak, druga je diuretik. No to nisu jedine tablete koje koristi. Pije i tablete zbog velikih bolova u kralježnici, a zbog kojih je trebala i na operaciju koja je odgođena.
- Rekla mi je kako joj diuretike nisu davali u policiji zbog čega je izgledala podbuhlo - priča naša sugovornica. Uoči suda, ponekad i po povratku, Smiljani je bila potrebna tableta za smirenje, koje su inače u ovom zatvoru najtraženija legalna roba. U danima prije suđenja bilo je najteže. Tada bi postajala napeta. Nasmijala bi se tek Patricijinu glupiranju koja ju je pokušavala oraspoložiti. Pjeva joj Tozovčevu “Jao, jao, jao, što sam dočekao, da ja jurim žene, a devojke mene...”. Kad se prisilila pročitati sudske zapisnike, Smiljana ih nije prestajala čitati. Prebirala bi po njima, radila bilješke za ročište.
- Mučila se zašto nije rekla ovo ili ono na raspravi, zašto svjedoku nije postavljeno neko pitanje... O svojoj optužnici nije razgovarala. Samo je neprestano ponavljala da ona nije ubila svoju sestru. Govorila je da joj je pronalazak sestrinog ubojice jedina misija po izlasku iz zatvora - govori Patricija o ženi koja je prošlog tjedna nepravomoćno osuđena na 15 godina zatvora. Ipak, Srnec je cimericu uvjeravala da to nije ona.
Oronuli zidovi
- Ona je govorila da ima neke ideje, ali javno o njima nije govorila. Možda čak i zna tko je, ali štiti tu osobu i nikad je neće odati pa makar ona ostala cijeli život u zatvoru. To je moje mišljenje - kaže Patricija.
Smiljana je Patriciji dozvoljavala da zaviri u spise, pogleda strašne fotografije njezine ubijene sestre Jasmine. S približavanjem ročišta, Smiljana Srnec je sve češće bila u suzama. Osobito teško joj padaju novinski fotografi, koji su je dočekivali u uličici dok su je sprovodili na ročište u susjednu zgradu suda. Uska je to ulica, a oko nje bi se okupilo desetak fotografa. Škljocanje fotoaparata zvuk je koji joj teško izlazi iz glave. Mrzila je to zbog maloljetnih kćeri koje će je s lisicama na rukama gledati u vijestima. Jednako kao i svi njihovi školski prijatelji.
- To ju je mučilo. Vidi se to na osobi - priča naša sugovornica. Svakog jutra u zatvoru dobivaju dnevni tisak, koji čitaju zbog križaljki.
- Rješavamo ih, iako ne smijemo. To nam pravilo nije jasno - čudi se Patricija. Nepoželjni se tekstovi izrezuju pa tek, promakne li cenzorima, Smiljana pročita što o njoj pišu novinari.
- Zbog tih tekstova je najčešće plakala. Pazite, mediji su pisali da je ona ubojica. Da nema sumnje da je ona ubila svoju sestru. No, kad je pročitala izjavu jedne od cimerica da joj je “Smiljana rekla kako je Jasmina dobila kaj je zaslužila”, ostala je u šoku. To je bio jedini put da sam je vidjela takvu. Ogorčenu, ljutu i u nevjerici - govori Patricija. Cimerice su uvjerene da je izjavu novinaru dala ista žena koja je Smiljanu zalila vrućom kavom. - Ona je nju baš imala na piku. Zagorčavala joj je život u zatvoru iako za to nije imala osobni razlog - priča naša sugovornica. Patriciju i Smiljanu u jednom su trenutku iz šesterokrevetne sobe preselili u trokrevetnu preko puta, broj 14. Vjeruju da je to bilo “po kazni”.
Patricija je, pretpostavlja, naljutila odgovorne, jer je u svoje i Smiljanino ime pisala sutkinji zbog ponašanja cimerica prema njima dvjema. Četrnaestica je horor ćelija. U desetak kvadrata ne stanu ni tri stolice oko stola. Zidovi su oronuli, puni plijesni.
- Tada je i Smiljana pisala odvjetniku. Žalila se pučkom pravobraniteljstvu za posjeta zatvoru. Nama je tada u sobi bila nesuvisla žena, D. R., stigla iz zatvorske bolnice u zagrebačkoj Svetošimunskoj zbog problema u ponašanju. Optužena je zbog pokušaja ubojstva - priča naša sugovornica. Srnec je zatim preseljena u ćeliju broj 12, tvrdi. Soba je to pristojne veličine s jednako velikom kupaonicom. Smiljana se tu malo opušta, prvi put od dolaska u zatvor.
Zakon privlačnosti
- Prva knjiga koju smo pročitale u novoj ćeliji je “Zakon privlačnosti” - kaže i otkriva jednu zanimljivost. - Smiljana opsesivno čisti. Tako, govorila mi je, smiruje dušu - kaže naša sugovornica. Nivea za lice i labelo za usne jedino su što, uz proizvode za osobnu higijenu, u zatvoru koristi Smiljana Srnec. Ona i Patricija uče romski jezik. Morala je zaokupiti mozak. Muči ju je što će biti s njezinom obitelji doma u Palovcu. Pričaju i o prvoj ljubavi. Smiljani je to bio otac njezine kćeri Katarine. Mlada se zaljubila, dobila kćer Katarinu koju je jako željela i koju njezin današnji suprug jednako voli kao i svoje dvije kćeri. Pokušala ju je nagovoriti da napiše ljubavno pismo mužu.
Bezuspješno. Bilo ju je sram jer će ga zatvorski čuvari čitati. A ti pravosudni policajci mogu uljepšati ili zagorčati život iza rešetaka. Patricija i Smiljana smišljaju nadimke kojima ih međusobno zovu. Voljele su kad je u smjeni “Mirisni”, nizak i debeljuškast, koji im je pozitivnom energijom uljepšavao dan. Bio je tu i “Vlakić”. Policajac kojem je Patricijin “vlakić” napravljen od cigareta uoči predsjedničkih izbora bio fora. Bio je to “plavi vlak”, kojim je “Kolindu i Zokicu vozila na predizborne skupove”. Policajka Tanja im je draga. Znaju kad je i koji policajac pred ćelijom, a šef smjene D. prepoznatljiv je po tenisicama koje “šljapkaju”.
Patricija je u veljači, nakon saslušanja na sudu, izašla iz zatvora.
- Nismo se više vidjele - kaže.