Chiara Pašić (33) iz Pule u petak je na pulskom Županijskom sudu nepravomoćno osuđena na 33 godine zatvora i još najviše dvije godine psihosocijalnog liječenja zbog teškog ubojstva trogodišnjeg sina Denisa Pašića, dok je prema maloljetnici koja je sudjelovala u počinjenju tog kaznenog djela izrečena kazna upućivanja u odgojni Zavod na najviše tri godine.
Majčina suučesnica u ubojstvu trogodišnjaka u trenutku počinjenja djela imala je 14 godina te joj se sudilo sukladno Zakonu o sudovima za mladež. Prema tom zakonu, dijete mlađe od 16 godina, bez obzira na djelo, ne može biti osuđeno na zatvorsku kaznu: maksimalna kazna koja joj se može izreći je odgojna mjera upućivanja u odgojni zavod - ustanovu zatvorenog tipa prilagođenu maloljetnicima - i to na najdulje tri godine.
Djevojčica je odmah nakon izricanja nepravomoćne presude jučer upućena u odgojni zavod u Požegi. No, iako joj zatvorska kazna ne može biti izrečena, od svibnja prošle godine boravila je u istražnom zatvoru čekajući presudu. Na taj apsurd kontinuirano je upozoravao njezin odvjetnički tim, a nekoliko puta o tome je odlučivao i Ustavni sud.
Taj period od gotovo godinu dana provedenih u istražnom zatvoru sad će joj biti odbijen od izrečene kazne pa će u odgojnom zavodu moći boraviti najduže dvije godine. Teoretski, iz odgojnog doma može izaći već za šest mjeseci. Naime, uspješnost odgojne mjere ispituje se svakih šest mjeseci - ako mjera postigne željeni rezultat, osuđena djevojčica može izaći iz odgojnog zavoda već tada.
U posljednjih godinu dana djevojčičin opunomoćenik je upozoravao da se dijete dugo nalazi u neadekvatnim uvjetima istražnog zatvora za odrasle, bez adekvatne psihosocijalne pomoći i bez ikakvog obrazovnog programa. No, Ustavni sud nije uvažio njegove argumente te joj je pritvor u nekoliko navrata produžen.
U posljednjoj odluci iz ožujka ove godine Ustavni sud navodi kako činjenice “s visokim stupnjem vjerojatnosti upućuju na konkretnu i predvidivu opasnost da bi podnositeljica boravkom na slobodi mogla ponoviti isto ili istovrsno kazneno djelo, čime je ostvaren poseban uvjet za produljenje mjere istražnog zatvora”.
Zaključeno je da niti jedna blaža mjera, poput upućivanja u odgojnu ustanovu do okončanja sudskog postupka, ne bi ispunila svrhu jer je djevojčica boravila u odgojnoj ustanovi i u vrijeme počinjenja djela - kad se djelo dogodilo, djevojčica je bila u bijegu - pa sud sumnja da bi slično mogla ponoviti i sada. Podsjeća se na njezine česte bjegove iz raznih ustanova. Također se naglašava kako tijekom postupka djevojčica nije iskazala krivnju ni žaljenje, a “sam događaj opisuje detaljno, bez anticipacije straha, bez promišljanja o negativnim posljedicama događaja, pri čemu njezin opis slijeda radnji ne pokazuje impulzivnost, već hladnokrvnost, manjak empatije i bešćutnost”.