Ivan Radošević, 67-godišnji hrvatski tajkun koji živi u Njemačkoj koja ga je i odbila izručiti Hrvatskoj po europskom uhidbenom nalogu i koji je još uvijek na MUP-ovoj tjeralici, sad je i pravomoćno oslobođen optužbi za ratno profiterstvo.
Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio mu je oslobađajuću presudu na koju se bio žalio državni odvjetnik, ali je tročlano vijeće Vrhovnog suda zaključilo da je žalba državnog odvjetnika neosnovana. Radošević je bio optužen da je kao obnašatelj dužnosti direktora Tvornice autobusa Zagreb vlastitoj tvrtki, sebi i svom poslovnom partneru odobrio kredit od 2,025.200 njemačkih maraka. Naknadno je Tvornica autobusa Zagreb cesijom podmirila potraživanje Radoševićevoj privatnoj tvrtki, iako za to nije bilo nikakvih ugovornih obveza. Plaćeno je ukupno 7,081.495 kuna. Kada mu je 22. svibnja 1997. godine uplaćen novac, Radošević ga je prebacio na račune vlasnica od kojih je kupio imanje. Prema tvrdnjama Županijskoga državnog odvjetništva, Radošević je Tvornicu autobusa Zagreb oštetio za 7,080.000 kuna.
Postupak protiv Radoševića je tako za tužiteljstvo bio potpuni fijasko. Prvo je državni odvjetnik 13. travnja 2013. izmijenio optužnicu tako što je Radoševića i suokrivljenike optužio da su ratni profiteri, ali tu kvalifikaciju nije ni na koji način u činjeničnom opisu optužbe doveo u uzročnu vezu s inkriminirajućim dokazima. Tužitelj je to učinio kako bi spasio postupak od zastare, ali je prvostupanjski sud odbio kvalifikaciju o ratnom profiterstvu. Uporište mu je bila odluka Ustavnog suda prema kojoj upravo činjenice moraju biti ugrađene u optuženje za ratno profiterstvo te da nije dovoljno samo naznačiti nedopušteno postupanje kao oblik iskorištavanja ratnog stanja i pribavljenu imovinsku korist. Prvostupanjski sud takvo krnje obrazloženje nije prihvatio te je 16. siječnja 2018. godine odbio takvu optužnicu i donio oslobađajuću presudu za Ivana Radoševića i suokrivljenike zbog zastare kaznenog progona.
Ivan Radošević
Vrhovni sud smatrao je da nije u pravu tužiteljstvo koje je tvrdilo da su u oslobađajućoj presudi bitno povrijeđene odredbe Zakona o kaznenom postupku i da su pogrešno ustanovljene činjenice i odbilo je zahtjev tužiteljstva da se Radoševiću ponovno sudi.
Vrhovni sud zaključio je da, kako bi se moglo govoriti o pravičnom suđenju, okrivljeniku mora biti omogućeno da se očituje i brani u odnosu na sve elemente činjeničnog opisa koji bi mu mogli štetiti, što ovdje nije bio slučaj. U odluci kojom su odbili žalbu tužitelja suci Vrhovnog suda napisali su kako ne može biti govora o pogrešno utvrđenim činjenicama jer je u međuvremenu došlo do zastare.
I tako je još jedan slučaj pretvorbe i privatizacije koji se pokušalo sankcionirati optužbom za ratno profiterstvo, što je uvedeno u zakon u vrijeme Vlade Jadranke Kosor, doživio pravosudni fijasko.
Za to je, među ostalim, bila zaslužna upravo odluka Ustavnog suda kojom je srušena pravomoćna presuda bivšem premijeru Ivi Sanaderu u aferi Hypo u kojoj je Ustavni sud ustvrdio kako ni Županijski, ni Vrhovni sud RH nisu ispitali je li kazneno djelo za koje je Sanader osuđen bilo u zastari 16. lipnja 2010., na dan kad je na snagu stupila promjena Ustava koja je omogućila procesuiranje ratnog profiterstva, jer je pritom zanemarena zastara kaznenog progona.
Zastara je bila i razlog zbog kojega je Njemačka odbijala izručiti Radoševića.