Kaštelanin Tonći Kovačev umro je 10. rujna 2007. godine od azbestoze, točnije od posljedica profesionalne bolesti Mesothelioma pleurae i Asbestosis pleurae koja je nastala uslijed dugogodišnje izloženosti azbestnim česticama na radnom mjestu.
Kovačevljevo mjesto rada od 1973. do 1995. godine bilo je Brodogradilište Jozo Lozovina Mosor, poslije Brodotrogir. Radio je na poslovima izolatera i brodomontera. A njegovu sinu Špiri i kćeri Ani pripast će 300.000 kuna sa zateznim kamatama koliko im, prema nedavno donesenoj nepravomoćnoj presudi sutkinje Općinskog suda u Trogiru, u ime duševnih boli mora isplatiti Brodotrogir. Ujedno, naloženo je Brodotrogiru da podmiri i sudske troškove djeci preminulog Kovačeva u visini od 137.062 kune.
Troje vještaka
Zloćudni tumor Tonćiju Kovačevu dijagnosticiran je u svibnju 2007. Nakon četiri mjeseca kemoterapija i čestih hospitalizacija izgubio je bitku za život.
Za njegovu smrt Brodotrogir se ne smatra odgovornim jer je za njih “još 1995. godine, dakle 12 godina prije smrti, Kovačev otišao u invalidsku mirovinu zbog bolesti”.
U odgovoru na tužbu Brodotrogir ističe da je tužba krivo usmjerena pozivajući se na Zakon o obeštećenju radnika profesionalno izloženih azbestu, a prema kojem sud više nije nadležan za provođenje postupka priznanja odštetnih zahtjeva radnika, već je obvezu isplate odšteta preuzela Republika Hrvatska.
Ujedno, Brodotrogir negira i tvrdnje Kovačevljeve djece da je njihov otac bio izložen azbestnim česticama.
Zbog svega se u sudski postupak uključilo troje vještaka koji su proučili višegodišnju prikupljenu dokumentaciju.
Bol u prsnom košu
“Tonći Kovačev preminuo je od zloćudnog tumora mezotelnih stanica povezanih s azbestozom. U kliničkoj slici postoji bol u prsnom košu, recidivirajući pleuralni izljevi skloni izravnom širenju, prognoza je nepovoljna i većina pacijenata ne preživi 12 mjeseci nakon postavljanja dijagnoze”, dio je nalaza i mišljenja dr. Marije Definis Gojanović.
Čestice u zraku
Vještačenje Branka Rapića, vještaka zaštite na radu, također nije išlo u prilog Brodotrogiru. Vještak je u svom nalazu i mišljenju rekao da do 1981. godine azbest, bilo kao sirovina, poluproizvod ili proizvod, nije bio zabranjen zakonom.
- Tonći Kovačev bio je kvalificirani radnik tehničkog smjera, bio je osposobljen za izolatera i bilo mu je omogućeno korištenje zaštitnog sredstva za zaštitu organa za disanje. Radno mjesto izolatera je izoliranje stijenki objekta izolacijskim materijalom.
Kovačev je od 25. lipnja 1973. do 20. siječnja 1981. većinu radnog vremena provodio na brodu gdje se kao izolacijski materijal uz staklenu vunu koristio i azbest dopreman u brodogradilišta u posebno prešanim pločama i pohranjivan u posebna skladišta.
Prema potrebi, na palubu broda dostavljao se dizalicama u košarama koje su izolateri ručno prenosili po brodu. Na putu do skladišta, u manjoj ili većoj mjeri, događalo se da čestica prašine azbesta ispadaju u atmosferu.
Najveća koncentracija prašine bila je na mjestu izoliranja brodskog prostora - objasnio je svoja saznanja vještak Rapić. Dodao je i da radnici mogu koristiti respiratore s filterima koji sprečavaju prašinu da uđe u organe za disanje.
Sudska vještakinja pulmologinja Irena Perić također se složila da je Kovačev bio profesionalno izložen azbestu jer je 1987. godine dobio premještaj na drugo radno mjesto, čim se počelo sumnjati u postojanje azbestne bolesti od koje je 19 godina kasnije, nakon dijagnosticiranja Mesothelioma pleure, preminuo.
Nije nosio masku
Ali jedan od vještaka naglasio je da Kovačev nije uvijek nosio zaštitnu masku s filterom, no za nošenje te maske neposredno je odgovoran poslodavac koji je dužan upozoriti radnika da je mora nositi pa čak i, sukladno Zakonu o obveznim odnosima, kazniti neposlušne koji ne koriste zaštitnu mjeru.