U Rijeci je Županijsko državno odvjetništvo smješteno u zgradi Fine i, osim kad ih policajci dovode u lisicama, ponekad je teško procijeniti koji su "klijenti" jedne, a koji druge ustanove. Podjednako tužno znaju djelovati žrtve ili uplašeni svjedoci koji su došli dati svoj iskaz DORH-u i nesretnici koji su na Finine šaltere došli provjeriti koliko im je ostalo ovrhe, a svima im je zajedničko da gledaju svoja posla i žele što prije otići odande.
Supružnici iz Austrije Dieter i Gertraud Heinz u riječko su ŽDO stigli u petak poslijepodne, u pratnji odvjetnika Ivana Primorca. Dieter je kod državnog odvjetnika bio punih sat vremena, a kako nam je kasnije ispričao, dobro se držao, ali u jednom trenutku se slomio. Iako će uskoro biti godinu dana od smrti njegove 21-godišnje kćerke Verene Heinz, za Dietera, koji je gledao kako umire pred njegovim očima, rana je još uvijek svježa. Pred državnim odvjetnikom otac je ponovio sve detalje stravične pomorske nesreće kojih se još uvijek živo sjeća, priču koju je lani ispričao policiji, kasnije i hrvatskim i austrijskim novinarima, a ako slučaj dospije na sud, pričat će je opet. Verenu je, naime, 24. srpnja usmrtio gliser dok je s ocem ronila u akvatoriju ispred plaže u Malinskoj na otoku Krku.
Istraga se zakovitlala gotovo godinu dana nakon nesreće, a Dieter nam otkriva da je trebao doći svjedočiti još u ožujku, no u tome ga je spriječila kriza s koronavirusom.
Verena, studentica koja se, kao i njen otac, profesionalno bavila ronjenjem, stradala je u naletu glisera koji inače vuče turiste s padobranom. Tada 25-godišnji mladić iz Zadra, koji je upravljao plovilom, kako smo neslužbeno doznali, već neko vrijeme boravi u Njemačkoj, a uskoro bi i on trebao doći u Rijeku dati svoj iskaz državnom odvjetniku. Nesreća se dogodila u kupališnom pojasu, mladić je, kako se kasnije doznalo, glisirao unutar 300 metara od obale, a Verena i Heinz, koji su ronili na dah, bili su uredno označeni ronilačkom bovom promjera 90 centimetara. No, na sam dan nesreće policija i Ministarstvo mora oglasili su se kontroverznim priopćenjem u kojem je bilo navedeno da se nesreća dogodila 300 metara od obale. Kako se doznalo kasnije, tek nakon što su Dieter i njegovi poznanici odlučili progovoriti za medije taj se rezultat očevida bazirao samo na iskazu mladića koji je vozio gliser i mladića koji je s njim bio na plovilu, a policija njihovo svjedočanstvo tada nije propitivala, već je samo objavljen rezultat očevida.
Sada, kad je započeta DORH-ova istraga, na površinu bi mogli isplivati brojni detalji koji ukazuju i na propuste u postupanju i na propuste samih koncesionara. Kako smo neslužbeno doznali, dijelovi Verenine opreme nađeni su na 125 do 127 metara udaljenosti od obale, na dubini od 22 metra te na 97 metara udaljenosti od obale, na dubini od 17 metara, što dokazuje da su otac i kći bili daleko izvan zone glisiranja. Također, utvrđeno je i da je koncesionar plovni put za glisere označio bovama samo u potezu od 40 metara od obale, iako je bio dužan to napraviti, u obliku lijevka, u dužini od 150 metara. Nije bilo ni oznake da je kupanje zabranjeno, već se, štoviše, na ulazu u luku nalazi tabla za dozvoljeno kupanje. Utvrđeno je i da je gliser tvrtke za vodene sportove, koji je sudjelovao u nesreći, zadnji tehnički pregled prošao 2017. godine, dakle dvije godine prije tragičnog događaja. Zanimljivo je da je vlasnik isti taj gliser na tehnički pregled odveo 25. srpnja, dakle dan nakon nesreće, što pokazuje da plovilo koje je izazvalo nesreću uopće nije bilo izuzeto kao dokaz odmah nakon što se tragedija dogodila. Svemu tome treba pridodati činjenicu da su policijski ronioci izašli u pretragu terena tek 1. kolovoza, dakle tjedan dana nakon nesreće, i to nakon što su se mediji raspisali o ovom slučaju. Mladić iz Zadra koji je gliserom upravljao nakon same nesreće nije bio priveden na policiju niti pritvoren, već je samo dao izjavu u lučkoj kapetaniji.
Svi ti detalji dijelovi su slagalice koju sada, kroz istragu, pokušava sastaviti Županijsko državno odvjetništvo. Odvjetnik Primorac kazao nam je da, s obzirom na to da je istraga u tijeku, ne može iznositi nikakve pojedinosti, ali očekuje skoro okončanje istrage i donošenje meritorne odluke od strane ŽDO-a u Rijeci.
- Zahvalni smo našem odvjetniku koji cijelo ovo vrijeme gura slučaj - govori nam Dieter Heinz nakon davanja iskaza na DORH-u. Dieter odaje dojam izuzetno mirne, pristojne osobe i čini se da se trudi da razgovor niti u jednom trenutku ne ode u smjeru ogorčenosti, koju je teško uspijevao suzdržati lani, nakon same nesreće. Tada ga je najviše pogodilo to što je policija objavila da se nesreća dogodila 300 metara od obale, dakle u zoni u kojoj on i kći nisu smjeli biti, čime je implicirano da su napravili nešto krivo. Dieter je želio da se čuje njegov glas, da objasni da su Verena i on postupali po pravilima, poštujući sve sigurnosne propise, uključujući veliku ronilačku bovu koja je bila jasno vidljiva.
Na pitanje je li mu ovo prvi dolazak u Hrvatsku nakon nesreće, Dieter odgovara potvrdno. Sa suprugom je došao dati iskaz na DORH, nakon čega su se spremali otići u Malinsku, na mjesto na kojem je Verena izgubila život.
- Idemo joj odati počast, ostaviti cvijeće - kaže nam Gertraud Heinz.
- Nemojte mi zamjeriti, ali nakon ovoga što mi se dogodilo nemam nikakvu želju dolaziti u Hrvatsku ikada više. Hrvatsku sam jako volio, ovdje sam još od '82. do '84. držao ronilački klub, ali sada mi je preteško dolaziti. Znate, ljubav prema nekoj zemlji izgubi se nakon ovakvog događaja - govori, zvučeći kao da se pomalo ispričava.
Veli da im nije nikakva želja da mladić koji je upravljao gliserom završi u zatvoru, nego samo želi da slučaj ne bude zaboravljen.
- Činjenica da je poginula jedna mlada osoba ne smije tek tako otići u zaborav. Želimo učiniti sve što je u našoj moći da se tragedije poput ove ne ponove, da se stvari ne vrate u normalu... Da Verenina smrt ne bude uzaludna, već da potakne promjene po pitanju sigurnosti na moru. Ako, nakon nesreće poput ove, nema pravde, pitanje je dana kada će sve biti zaboravljeno i kada će se takva nesreća opet dogoditi - priča Dieter Heinz.
U tom smjeru, ovaj Austrijanac s desetljećima ronilačkog iskustva iza sebe pokrenuo je projekt, platformu safershorelines.com, koju je namjeravao lansirati idući mjesec, na godišnjicu Verenine smrti, no, kako nam priznaje, još uvijek se ne osjeća dobro i nije na to spreman.
- Zamislili smo to kao 'oruđe' za postojeće centre za vodene sportove svih vrsta koje će služiti za podizanje stupnja sigurnosti na moru na visok nivo. Radi se o nizu tečajeva, smjernica i pravila koje treba poštovati kako životi i zdravlje ljudi ne bi bili ugroženi. Centri koji zadovolje te standarde postat će naši članovi i građani će se onda moći prema tome orijentirati. Kada nam se pridruži puno centara za vodene sportove, oni će moći kontrolirati jedni druge, a ako netko ne poštuje pravila, neće moći biti naš član - govori.
Život Gertraud i Dietera Heinza, kao i cijele njihove obitelji, ni godinu dana nakon Verenine smrti nije se vratio u kolotečinu.
- Nakon nesreće nekoliko mjeseci nisam uopće mogao doći k sebi, nisam mogao raditi. Prebolio sam rak, tako da sam i prije toga bio na 50 posto kapaciteta snage, a sad je još i gore od toga. Također, korona je ugrozila naš posao, tako da su tu sada i dodatni problemi - priča nam Dieter, koji se bavi trgovinom profesionalne ronilačke opreme.
Supruga Gertraud je, veli, nakon nesreće bila još i gore od Dietera i to je trajalo nekoliko mjeseci.
- Tada je on dizao mene. Sada sam ja nešto bolje, a on je gore, pa ja dižem njega. Guramo jedan drugoga koliko možemo - veli Verenina majka.
Heinzovi su roditelji troje djece i, kako nam priča Dieter, sa svakim od njih uspostavljali su poseban osobni odnos. S Verenom, djevojkom koja je "ronila prije nego što je uopće prohodala", Dieter je taj poseban odnos imao kroz ronjenje, koje su oboje obožavali.
- Ronili smo zajedno i jedino ronjenje koje sam mogao zamisliti bilo je s njom. To je bila naša 'igra'. Iako je bila jako mlada, naučila je roniti bolje nego ja. S njom sam mogao, u mojim godinama, zaroniti na preko 40 metara dubine, ona je učila mene.Znate, kada dijete u nečemu postane bolje od roditelja i kada ono vas može učiti, to je nešto najljepše i najveličanstvenije što roditelj uopće može doživjeti. Ja, koji ronim više od 40 godina, to sam doživio s Verenom - govori Dieter Heinz.
Pitam ga je li zaronio još koji put nakon Verenine smrti.
- Jesam, jednom u Njemačkoj, na jezeru, i par puta u Austriji. Bez Verene nije isto i nemam nikakvu želju, ali morao sam to učiniti. U toj hladnoj, tamnoj vodi osjećao sam kao da je ona uz mene i u tim trenucima bilo mi je dobro - govori.
Svjestan je da nikakav pravosudni epilog slučaja neće vratiti njegovu kćer.
- Ako se ne dogodi ništa, ako slučaj ode u zaborav, a ponovo dođe do ovakve nesreće, osjećat ću se grozno. Činjenica je da je netko oduzeo život mojoj kćeri i da je netko za to odgovoran. Mi smo napravili sve što je trebalo, poduzeli smo sve mjere sigurnosti i ovo se nije smjelo dogoditi. Kada ronite, poštivanje pravila znači sve, zbog toga se osjećate sigurno - govori.
Pitam ga je li mu se ikada javio mladić koji je upravljao gliserom.
- Ne. Tek sam nekoliko mjeseci nakon nesreće doznao tko je on uopće. Ne znam što će s njime biti, ali on mora pronaći svoj način da se nosi s time što je učinio - zaključuje.
