U nastavku suđenja na Županijskom sudu u Velikoj Gorici bivšim supružnicima Marini Šnajder (62) i Werneru Trautmannu (58), optuženima da su prije tri i pol godine iz koristoljublja ubili Tonka Zeca (58) i zakopali tijelo u okolici Samobora, a potom njegove kosti premjestili kraj jezera Orešje, svjedočio je pokojnikov prijatelj Maro B.
On je bio dubrovački prijatelj iz djetinjstva Tonka Zeca, poznatijeg kao Tony Gerard, a u jednom trenutku mu je, s obzirom na to da je puno putovao, dao nekoliko punomoći kako bi mu pomogao oko dubrovačkih nekretnina, njihova održavanja...
- Iako je bio malo stariji od mene, Toni mi je bio prijatelj. Meni je ostavio punomoć za povrat dijela njegove imovine i taj se postupak povezan s Dubrovačkom plovidbom još vodi i sve je prešlo na njegova sina. Putem punomoći sam mu pomagao i oko etažiranja nekretnine u Zlatarićevoj u sklopu koje je restoran, magazin te dva stana. Imao sam i punomoć za njegov račun u Hypo banci. Planovi za nekretninu u Zlatarićevoj? Govorio je da bi to prodao u kompletu sve, i ta priča je trajala nekih godinu i pol, dvije. Spominjao je i da bi je prodao za 1,7 milijuna eura, ali da bi pristao i na 1,5 milijuna. Za gospođu Marinu mi je rekao početkom godine, rekavši da je ona trebala biti posrednik u prodaji nekretnine jer da ima predstavnika neke banke ili iz investicijskog fonda iz Njemačke. Detalje o tome ne znam, ali sam na Marinin email, koji mi je Toni dao, poslao vlasnički list i sve podatke o nekretnini - ispričao je u sudnici Maro B., otkrivši da je sa Šnajder prvi put komunicirao u siječnju prije nego je došla u razgledavanje nekretnine. Bilo je to i kratko prije Tonijeva nestanka. Imao je, kaže, ključeve od jednog apartmana, dok su ostale ključeve nekretnine od restorana i magazina imali zakupci.
- Sutradan smo se okupili na razgledavanju nekretnine. Došao je i gospar Zlatko K. koji je prije toga bio u zakupu te otac jednog od zakupaca. Marina je komentirala da ta nekretnina ne vrijedi toliko jer je stan na prvom katu bio u lošem stanju. A s Marinom je došao jedan gospar koji nije pričao hrvatski. Pričali smo na engleskom. Ne sjećam se kako je Marina tog čovjeka predstavila - pojasnio je dalje svjedok, na što ga je sutkinja upitala nalazi li se taj čovjek u sudnici?
Optuženi za mučno ubojstvo kod Zagreba planirao bijeg?
- Pogledao sam tog čovjeka i vani na hodniku i sada ovdje, ali nisam siguran je li to on. Vidio sam ga samo jednom u Dubrovniku. Bilo je to davno, bio je odjeven u odijelo. Nakon toga, Marina je još jednom došla u Dubrovnik nakon 15-20 dana. Kontaktirala me radi smještaja u Excelsioru. I dao sam joj još jedan dokument o etažiranju te sam je odveo da vidi još jednu vilu koju je prijatelj prodavao misleći da ona doista posreduje u prodaji nekretninama. Tom prilikom Marina je dovela i neke kupce iz Zagreba, ali na kraju ta vila do danas nije prodana - odgovorio je svjedok.
S obzirom na to da se nekih stvari nije sjećao, predočavali su mu se dijelovi njegova iskaza iz istrage za koji je rekao da pri njemu ostaje, jer da se tada bolje sjećao.
Pa mu je predočeno da je izjavio kako mu je Marina u hotelu rekla da je prodala Tonijev restoran za 400.000 eura i da mu se to činilo malo i da mu je to bilo čudno jer da je Toni želio prodati sve u kompletu. Ujedno je kazao i da mu je tom prilikom Marina na to odgovorila da je Toniju posudila 700.000 eura pa da je gledala da novac vrati prodajom restorana jer ga nije vratio.
- Sve je točno što sam onda rekao. Ne sjećam se više je li Marina rekla išta o tome je li joj Toni novac vratio ili nije. Prošlo je vremena otada, a čitao sam i novinske članke pa se sve izmiješalo - tumačio je Maro B. kojem pokojni, kako kaže, nikad nije spominjao Trautmanna.
Kako je policija ‘navukla‘ osumnjičene za ubojstvo Tonka Zeca da se razotkriju
Zatim su ga u sudnici podsjetili i da je u istrazi otkrio kako je pet godina prije toga Zlatko K. nudio Toniju za restoran 700.000 eura, ali da na to nije pristajao. Upitan dalje je li bilo potrebe da Tonko Zec sklapa ugovor o doživotnom uzdržavanju, Maro B. smatra da nije, da ga po njemu ne bi sklopio, ali i da bi mu javio da je to učinio.
- Nije bilo potrebe da s ikim Toni zaključuje ugovor o doživotnom uzdržavanju. Mislim da me radi toga zvala Tonijeva sestra nakon što je vidjela u zemljišnim knjigama da postoji takav ugovor s Marinom. U tom periodu, veljača je bila, zvao me i Tonijev sin i rekao da traži oca, da je došao u Zagreb, da ga ne može naći i da mu je poslao poruku sa slikom ozlijeđenog prsta, da je ozlijeđen. Ja sam se s Tonijem zadnji put bio čuo u siječnju kada me zvao radi Marine da dolazi u Dubrovnik i da treba razgledati njegovu nekretninu. Mogućnost da Toni zapadne u financijske poteškoće? Nije trebao zapasti u takve probleme jer je imao nekretnine, jednu na Lapadu je bio i prodao, a tu je bio i prihod od najma. O svemu tome sam dosta znao jer je rijetko dolazio u Dubrovnik, a mene je često tražio savjet i pomoć. Nakon njegova nestanka, a oko prodaje restorana i punomoći koju je imala Marina, ne znam jesam li doznao od Tonijeve sestre i sina ili od odvjetnika koji je radio na kupoprodajnom ugovoru i koji je uočio da nešto s tom punomoći nije u redu pa je tražio novu - naveo je dalje svjedok. Ujedno je izrazio sumnju da bi Toni bilo kome dao punomoć.
- Sumnjam da bi Toni bilo kome dao punomoć da u njegovo ime primi novac. Pa ni meni ne bi dao iako sam imao punomoć po njegovu računu. A novac od najamnine je dobivao na svoj njemački račun, dok je ugovore dolazio osobno potpisivati u Dubrovnik. Gledao sam potpise na tim ugovorima i punomoći te mogu reći da ih nije potpisao Toni. Predočio sam policiji svoju punomoć koju je on meni potpisao za bankovni račun na kojem je imao više od milijun kuna. Od mene Toni nikada ništa nije posuđivao. Znao sam mu platiti račune za struju, vodu ili neke kazne, ali on bi taj novac uvijek namirio. A zašto je mene, a ne sestru i sina zvao za pomoć? Ne znam. Bilo smo prijatelji. Toni u Dubrovnik nije dolazio prečesto jer za Dubrovnikom nije bio baš lud - odgovorio je još na niz pitanja Maro B.
Na kraju rasprave, optuženi bivši supružnici opet su se obrušili na medijsko izvještavanje o njihovu slučaju, negodujući da su unaprijed već osuđeni. Pritom su otkrili i neke detalje iz obiteljskog života koji ih posebno zabrinjavaju, a odvjetnik optužene ponovno je predložio da se isključi javnost s rasprave.
- Moja kći prima prijeteće pozive. Sin pokojnog je uznemirava. Čovjek ima njezin broj telefona i ne znam samo odakle mu. Govorio joj je kako želi razgovarati s njom jer da imaju puno toga za razgovarati... Ona ima samo 24 godine. Savjetovala sam joj da ide na policiju. Ne daj bože da joj se nešto dogodi. Moje dijete živi u strahu, a ja joj iz zatvora ne mogu pomoći. Novinari rade najveći linč. Sin pokojnog je rekao da plaća novinare. I na sve to se još objavljuju naša puna imena i prezimena. Grebe nam se auto koji smo teško stekli. Moj suprug se doma sam muči i pati, a ja ni njemu ne mogu pomoći - naglasila je optužena Šnajder na koju se dovezao Trautmann također ogorčen na medijsko izvještavanje o slučaju.
Ovdje su pronađeni Tonkova lubanja i bedrena kost
- Ja bih protestirao časni sude ako smijem. Svaki napis u novinama iz sudnice je optužujući, da smo mi ubojice. I prije hapšenja je bilo prijetnji. Moji prijatelji i poslovni partneri u Njemačkoj i Nizozemskoj čitaju medije. Zgroženi su sa svime. I ja sam zgrožen time što me se tereti. Svakih sedam dana novine o nama pišu te užase kao da smo to napravili. Molim sud da prilikom odlučivanja ne uzima u obzir novinske članke. Molim vas. Pa ovaj, recimo, danas svjedok... primijetio sam da je sklon pričati ono što je pročitao u novinama - zavapio je Trautmann i dobio odgovor od predsjednice vijeća da ona "ne čita novine jer za to nema vremena" kao i da postoji interes javnosti. Ujedno mu je naglasila da se sudsko vijeće, dok radi svoj posao, ne osvrće na članke dakle na ništa osim onoga što se odvijalo u sudnici i što je službeno.
Podsjetimo, velikogoričko tužiteljstvo je uvjereno da su bivši supružnici prije tri godine i sedam mjeseci, točnije 21. veljače 2022. s tri udarca po glavi tupotvrdim predmetom usmrtili bogatog Dubrovčanina na neutvrđenom mjestu, a čije su tijelo potom bacili u šipražje blizu glavne ceste u Domaslovcu, odakle su potom, s odmakom od dvije godine, u veljači 2024. odlučili njegove kosti premijestiti u iskopanu, 60 centimetara duboku rupu uz jezero Orešje.
Taj potez odradio je, tvrde tužitelji, nakon uvida u policijske snimke dronom, Trautmann nakon što je 21. veljače, pak, prošle godine kupio u sisačkom Pevexu lopatu, radne rukavice i paket vreća za šutu. A cijelo to zakapanje, iskapanje, premještanje pa novo zakapanje odrađeno je s ciljem da prikriju nezakonitu prodaju Zecove nekretnine u Dubrovniku za 400 tisuća eura koje su si, prema tužiteljstvu, stavili u džep. Šnajder je, prema optužnici, krivotvorila i punomoć kojom ju Zec ovlašćuje da proda njegove nekretnine, a usput je sastavila i lažni ugovor o doživotnom uzdržavanju žrtve prema kojem sve nakon smrti pripada njoj pa i novac.
