- Pokucao je na vrata i odmah ušao jer nije bilo zaključano. Pitao me je: 'Gdje je Maks', misleći na mog sina koji je nakratko izašao. Rekla sam mu da ga nema i pitala ga tko je on. Odgovorio mi je: 'Ne znam ni ja koji sam' i otišao u drugu sobu. Stajao je tamo u tami i šutio. Vikala sam: 'Mrš van lopove! Šta radiš?' Ali, ni na to nije odgovarao. Čini mi se da je malo trbuh imao i naočale, tu nešto crveno, imao je majicu s kratkim rukavima, ali tamnu. Odjednom se soba ispunila dimom. Mislila sam da ću živa izgorjeti jer sam nepokretna. Zašto je taj nepoznati čovjek htio da umrem - pitala nas je u četvrtak uplakana Božena Makek (81).
Iza nje je neprospavana noć na odjelu hitnog prijema Klinike za plućne bolesti Jordanovac, gdje je u srijedu navečer završila zbog udisanja dima. Sreća u nesreći je da su joj konstatirane tek lakše ozljede, pa je u četvrtak oko četiri sata ujutro puštena iz bolnice i vraćena na zgarište obiteljske kuće u Malnarovu ulicu u novozagrebačkom naselju Klara. Točnije, u prostoriju naslonjenu za izgorenu kuću u kojoj se večer prije borila za život i u kojoj već dvije godine nema ni struje ni vode.
Željko i Božena Makek
Zbog sumnje da je podmetnuo požar i počinio kazneno djelo dovođenja u opasnost života i imovine, zagrebačka policija privela je u postaju Tihomira D. iz Trnskog, koji Boženina sina Željka Makeka poznaje iz viđenja. Na obradi je završio, otkrivaju nam mještani Klare, nakon što je netko od susjeda tijekom očevida uočio muškarca kako "ispred ograde promatra zapaljenu kuću i kojeg su, kad su shvatili da im je susjeda u nevolji, vidjeli kako izlazi iz dvorišta Makekovih".
- Kad je dim preplavio kuću, više ništa nisam vidjela. Jedva sam se s kreveta, uz koji sam prikovana već dvije godine, leđima bacila na pod, gdje sam se kukom štapa hvatala za dijelove namještaja i povlačila prema izlazu. Taj je muškarac tada išetao van, odnoseći sa sobom neke papire. Htio je da izgorim. Mučila sam se, zvala pomoć. Dotrčao je mali susjed iz kuće prekoputa, koji je pozvao baku. Susjeda Ana je brzo stigla, molila sam je da me izvuku. Ona me nije uspijevala pridići, pa je otrčala po druge susjede. Izvukli su me na travu kod garaže. Neopisivo sam zahvalna susjedima što su mi spasili život - prisjeća se umirovljenica Božena koja u poodmakloj dobi, pojašnjava, kreće ispočetka. Naime, požar joj je uništio sve što je stvarala cijeli svoj životni vijek radeći u Megi.
- Sve smo tamo imali - rekla je kroz suze.
Njezin sin Željko s nevjericom nam na zgarištu kuće opisuje dramatične trenutke kad je dotrčao do kuće zahvaćene dimom u kojoj je bila njegova majka.
- Nazvao me susjed voćar i rekao da mi se kuća dimi. Točno je da je čovjek koji je uhićen pod sumnjom da je podmetnuo požar moj poznanik. Znamo se iz viđenja. Vidio sam ga prije Uskrsa. Ništa mi nije dao naslutiti. Nismo imali nikakvih nesuglasica. Znao sam mu činiti usluge, ali to nema veze s ovim. Pa majku mi je mogao ubiti! Kad je uhvaćen tu ispred kuće dok je gledao akciju vatrogasaca, branio se govoreći da je branitelj. Kakve to veze ima? I ja sam bio u ratu, pa se time ne busam. Znao je da živim s nepokretnom majkom u krevetu - priča nam Željko Makek, koji je također ostao bez svega, pa i dokumenata.
Majka i sin Makek žive u, blago rečeno, nehumanim uvjetima jer, dok je ona bila u staračkom domu, režije sin nije uspijevao podmirivati. Iako je, kažu susjedi, dobar automehaničar koji priskoči svima u pomoć te pomaže jednom susjedu u njegovoj radionici, ta zarada nije dostatna da podmire sve dugove.
Susjeda koja je nesretnoj umirovljenici prva pritekla u pomoć, bila je Ana Željezić.
Ana Željezić, susjeda
- Kći je izašla iz kuće i čula susjedu Božicu kao viče: 'Spasite me. Upomoć!' Odjurila sam do nje i zatekla je u hodniku poluodjevenu, kamo je dopuzala, ali kako je nisam mogla izvući, otrčala sam po susjeda Ivicu. Tresla sam se kao šiba. Donijela sam joj plahte. Rekla mi je: 'Došao je lopov i zapalio televizor u Željkovoj sobi'. Božica je nakon odlaska u mirovinu otišla u dom, no nakon nekoliko godina se vratila kući sinu, koji se za nju doista brinuo, samo što nisu mogli skrpati novac za dugove za režije pa su živjeli u mraku, a mi smo im znali donositi hranu i ostavljati je na prozoru - rekla nam je susjeda Željezić.