Visoki kazneni sud Republike Hrvatske donio je presudu kojom je odbio žalbe stranaka i potvrdio prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Zagrebu četvorici optuženika za ratni zločin nad zarobljenim hrvatskim policajcima i pripadnicima Zbora narodne garde zarobljenima u Hrvatskoj Kostajnici, kod Tušilovića i u Petrinji.
Time je postala pravomoćna presuda kojom su četvorica optuženika proglašeni krivima, a među onima koji su bili zlostavljani bio je i Damir Vanđelić, čelnik Fonda za obnovu nakon potresa. Osuđeni su zbog zlostavljanja hrvatskih policajaca i vojnika u glinskom zatvoru koji je ratne 1991. i 1992. služio kao zarobljenički logor.
Najveću kaznu, deset godina zatvora, dobio je Stanko Palančan (65) koji je bio zapovjednik zarobljeničkog logora i načelnik sigurnosti štaba Teritorijalne obrane Glina. Đuro Birač (64), upravitelj glinskog zatvora, osuđen je na devet godina zatvora, njegov zamjenik Rade Baždar (64) na pet, a stražar Stevan Bjelajac (64) na sedam godina zatvora.
Prema presudi, Palančan i Birač su znali da pojedini stražari i druge osobe psihički i fizički zlostavljaju zarobljenike, da ih tuku palicama i električnim kabelima, puštaju im struju kroz tijelo i na druge načine. Nisu ništa poduzeli da se počinitelji ovakvih protupravnih postupanja u tome spriječe, odnosno da ih se u tome na učinkovit način spriječi i kazni. Gotovo su svi zarobljenici bili izloženi takvom postupanju, a među njima i 20 zarobljenih policajaca.
Baždar i Bjelajac su s drugim osobama sudjelovali u psihičkom i fizičkom zlostavljanju zarobljenika. Baždar je palicom tukao jednog zarobljenog policajca, a Bjelajac je sudjelovao u batinanju i mučenju petorice zarobljenih policajaca puštanjem struje kroz tijelo. Zarobljenike su ozljeđivali šakama i nogama te tupo-tvrdim sredstvima, palicama, pendrecima, električnim kabelima, a u tu su svrhu upotrijebili i poljski telefon koji se u bivšoj JNA koristio kao tzv. indukcijski telefon M-63 koji je mogao proizvesti, odnosno inducirati struju od 115 V/25 Hz.
Među brojnim svjedocima koji su ispitani u ovom postupku bio je i Damir Vanđelić, koji je upravo Radu Baždara izdvojio kao jako grubog, a to je o Baždaru reklo još nekoliko svjedoka, pa je Visoki kazneni sud smatrao da je njegova obrana neprihvatljiva kad je tvrdio da nije imao nikakvih saznanja o tome da je itko od zarobljenika na bilo koji način zlostavljan, tučen ili premlaćivan. Svjedok J. Č. također je potvrdio da ga je optuženi Stevan Bjelajac zvan Ćeva tukao, kako se izrazio, "Bože oslobodi" i za to vrijeme fućkao melodiju na stihove "Tko to kaže…".
Visoki kazneni sud RH smatra da će kazne na koje su osuđeni kod svakog od četvorice optuženika ispuniti svrhu kažnjavanja. U odnosu na sve optuženike otegotnim je ocijenjeno to što su kazneno djelo počinili s najvišim stupnjem kaznene odgovornosti. Okolnosti počinjenja djela intenzitetom nadilaze uobičajena fizička i psihička zlostavljanja. Uključuju takvu količinu agresije i brutalnog ponašanja prema potpuno bespomoćnim žrtvama, koje su mučene i elektrošokovima, da zbog toga zaslužuju veći prijekor. Drugi je optuženik osuđivan za istovrsno djelo. Kao olakotna okolnost, Palančanu, Baždaru i Bjelajcu uzela se činjenica da dosad nisu osuđivani.
Vijeće Visokog kaznenog suda kojim je predsjedao sudac Željko Horvatović odbilo je žalbu državnog odvjetnika koji je smatrao da su izrečene kazne blage, ali i žalbe branitelja svih okrivljenika, te je ocijenjeno da je prvostupanjski postupak proveden u skladu sa zakonom i da su izrečene kazne primjerene. Damir Vanđelić nam je nakon što je čuo za presudu Visokog kaznenog suda izjavio: - Prošlo je više od 30 godina i prema tome osnovni uvjet da se u razumnom roku kazne počinitelji nije zadovoljen i kazna je preblaga.