Malo više od pet godina od prometne nesreće koja se dogodila 14. prosinca 2015. na zaleđenom nadvožnjaku velikogoričke Kolareve ulice, kada su život izgubili Pero Maras i Kata Solić, dok je Mirjana P. teško ozlijeđena, na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu izrečena je nepravomoćna presuda. Damir Hrvojić (47) osuđen je na djelomičnu uvjetnu kaznu od dvije i pol godine zatvora, odnosno odnosno godinu dana će provesti iza rešetaka dok je ostatak s rokom kušnje od tri godine. Suoptuženi Petar Majić (61), koji je u inkriminirano vrijeme bio dežurni operativni voditelj zimske službe oslobođen je krivnje, kao i VG komunalac kao pravna osoba.
Optužnica je teretila Hrvojića da je kobnog jutra oko 5.55 sati vozeći Nissan brzinom od 68,7 km/h Kolarevom ulicom (ograničenje brzine 60 km/h op. a.) i dolaskom do nadvožnjaka nije prilagodio brzinu kretanja zaleđenom i skliskom kolniku. U zanošenju je izgubio kontrolu i prešao na suprotni trak gdje se frontalno zabio u Citroën Saxo koji je vozio Maras, a s njim su bili još susjeda Solić i supruga Mirjana. Na Citroën je potom naletio Ford koji je vozio Anđelko M. pa je Marasov auto odbačen unatrag, da bi u rotiranju udario u ogradu i rubni kamen. Maras i Solić su zadobili višestruke prijelome i krvarenja te su na mjestu ostali mrtvi, dok su se u bolnici liječnici borili za život vozačeve žene.
- Probudio sam se oko 5.30 toga dana. Vani je bilo vedro, suho, bez vlage i inja. Tako je bilo i prilikom uspona na nadvožnjak. Dolaskom do ravnog dijela izgubio sam kontrolu. Auto je iznenada otišao ulijevo, udario u rinzol i ogradu te se odbio. I tad je na mene naletjelo vozilo iz suprotnog smjera u kojem su poginule osobe. Zatim je naišlo još jedno vozilo koje je udarilo. Izašao sam van, dotrčao je i jedan vozač autobusa. Prišao sam mjestu vozača i pokušavao otvoriti vrata, ali nije išlo. Sjećam se da sam jedva hodao tim dijelom ceste. Bilo je klizavo, hodati se trebalo četveronoške – prisjetio se Hrvojić uvjeren da je vozio 55km/h. Led na cesti nije vidio, a kad je na njega stupio, kaže da je imao osjećaj kao da ga je nešto gurnulo. Tim nadvožnjakom prolazi često, zbog nesreće se osjeća loše i pati od nesanice, a po "savjetu policije i još nekih osoba, nije kontaktirao ozlijeđene i obitelj poginulih već je potonjima poslao telegram sućuti".
Petar Majić, pak, navedenom je dionicom prošao pet minuta prije nesreće, vozeći brzinom od 49 km/h. Taj podatak iščitao je GPS u vozilu, kao i da je koristio kočnice.
- Nikad se ne mogu predvidjeti sve mogućnosti i varijante, a dokaz tome je i ova nesreća nakon koje u mom životu više ništa nije isto. Više sam puta razmišljao jesam li poduzeo sve što je trebalo i jesam li mogao predvidjeti. Cijeli tjedan prije te nesreće, pa i za taj dan, bio je definiran prvi stupanj pripravnosti koji je značio obvezu dežurnog operativnog voditelja da nadzire i kontrolira stanje prometnica te utvrđuje da li je došlo do promjene oko oborina ili oscilacije temperature. Prvi stupanj ne očekuje padaline ni poledicu ali dežurni operativni voditelj vrši nadzor prometnica i prati vremenske uvjete. Za taj dan prognoza je bila mala vjerojatnost za poledicu i bez padalina, uz temperature do -3. Kada sam prošao po nadvožnjaku, kočio sam i auto nije proklizao iako je imao ljetne gume – objasnio je Majić dodavši da je utvrđeno bilo što sporno, poduzele bi se dodatne mjere poput preventivnog posipanja.
Iz izvješća GPS uređaja iz vozila Male zimske službe iščitava se da su djelatnici kobnog jutra u 4.33 sati prilikom kontrole prošli preko nadvožnjaka Kušanec brzinom od 51km/h i sve je bilo suho. Na nadvožnjaku je prometna signalizacija koja upozorava na mogućnost poledice, a nakon nesreće postavljeni su i senzori poledice. Posipanje cesta solju ne ovisi o temperaturama, već ako je kolnik mokar i temperature idu ispod ništice. A kako se očekivala temperatura do -3, bez padalina i poledice, nije bilo potrebe za preventivnim posipanjem, a što se Majiću stavljalo na teret da nije napravio.
Tomislav Gruje, predstavnik suoptuženog VG Komunalca objasnio je da je društvo u vlasništvu Velike Gorice osnovano sa zadatkom održavanja nerazvrstanih cesta na velikogoričkom području unutar zimskog razdoblja i to rade temeljem izvedbenog programa rada Velike i Male zimske službe.
Tijekom sudskog postupka provedena su tri prometna vještačenja. Jedan je vještak tvrdio da je Hrvojić vozio 67km/h, drugi je brzinu na početku zanašanja povisio na 88km, no treći vještak izračunao je brzinu od 68,7km/h koju je sud prihvatio. Vještak je zaključio i da je od zanašanja Hrvojićeva vozila do mjesta nesreće bilo 95,2 metra te da se na tom putu auto mogao zaustaviti da je vozio do 51,9 km/h. Maras bi naletio na zaustavljeni auto pa bi deformacije oba auta bile manje. Na zaleđenom kolniku do zanašanja vozila može doći pri bilo kojoj brzini, a prema mišljenju vještaka, zanašanja ne bi bilo da je nadvožnjak bio posut solju..
Prema iskazima svjedoka djelatnika policije, hitne pomoći i vatrogasaca utvrđeno je da je kolnik bio potpuno zaleđen na nadvožnjaku dok su prilazni kolnici bili suhi. Vještak meteorolog je objasnio da se zbog niskih noćnih i dnevnih temperatura zraka dva dana prije nesreće kao i u samoj noći nesreće, nadvožnjak dovoljno ohladio pa su postojali jaki uvjeti za poledicu na uzdignutim dijelovima kolnika, dok je na pristupnim nije bilo jer tlo ima određeni toplinski kapacitet, a temperatura zraka nije bila dovoljno niska da i taj dio kolnika zaledi.
Stupanj pripravnosti i obveze postupanja zimske službe određivali su se tako da je grad Velika Gorica, kao investitor, faksom svakodnevno slala izvještaj DHMZ-a zimskoj službi, a na kojem je bio upisan i stupanj pripravnosti.