Puna tri mjeseca tada 39-godišnja žena trpjela je fizičko, psihičko i seksualno zlostavljanje u logoru Kerestinec ratne 1992. godine. Hrvatski su je vojnici tijekom zatočeništva više puta silovali, pržili strujom, tukli, zastrašivali, tjerali da pleše gola, stavljali joj vreću na glavu, pištolj u usta, oštricu noža pod vrat...
Žena je zbog toga tužila Republiku Hrvatsku, a prema nepravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, trebala bi dobiti odštetu od 50.000 kuna.
Nematerijalnu štetu u vidu povrede prava osobnosti morat će podmiriti Republika Hrvatska jer se odgovornost temelji na odredbama Zakona o odgovornosti RH za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata. Iako je oštećena u tužbi tražila 100.000 kuna, sud je ocijenio da je taj iznos previsok nakon provedenog psihijatrijskog vještačenja i orijentacijskih kriterija za utvrđivanje pravične novčane naknade. Na sve to, iako je brutalni zločin počinjen 1992. godine, na zatezne kamate ima pravo tek od ove godine.
Spavali na podu
- Dva vojnika obučena u uniforme HV-a došla su 21. siječnja 1992. po mene i supruga. Odveli su nas iz našeg doma, rekavši da su dobili naloge da nas odvedu. Sjećam se da je padao snijeg, a muž se taman vratio s posla iz druge smjene. Odvezli su nas do vrtića, gdje su nas čekali drugi vojnici. Odvezli su nas u sud na ispitivanje oko mog odlaska svekrvi u Bosnu, iz koje sam se vratila šest dana prije toga. Nakon ispitivanja vojnici su mog muža pustili, a mene odvezli do Željezare, gdje je bilo vojno skladište.
Tamo sam s nepoznatim ljudima provela osam dana. Nije bilo grijanja, spavali smo na šatorskim krilima na podu da bi po nas nakon osam dana došao autobus. Nisu nam rekli gdje idemo, nego smo tek u autobusu doznali da nas vode u logor u Kerestinec, gdje su nas odmah nakon dolaska tukli i šamarali - prisjetila se na sudu žrtva početka svojih strahota. Od udaraca se onesvijestila, a liječnik kojeg su doveli rekao je “da je živa, ali da nema tlak”. Smjestili su je u sobu s više od deset žena. Spavale su na podu, a uz sebe su imale kante za obavljanje nužde. Soba se zaključavala.
Nosili fantomke
- Svaku večer vojnici su me odvodili u drugu prostoriju. Posjeli bi me na stolac, pokopčali po meni struju i pržili. I dalje imam ožiljke po rukama, nogama i po vratu. U logoru su me tukli, šamarali i silovali ljudi u uniformama HV-a. Znali su nas odvoditi u jednu sobu i postrojavati pred prozor iza kojega su stajali ljudi u crnini s fantomkama. Kad su nas prozivali, izlazila sam na hodnik, gdje su mi stavljali vreću na glavu i odvodili me u neku sobu.
Vrijeđali su me, silovali po nekoliko njih istu večer. Pištolj su mi stavljali u usta, nož pod vrat, prijetili da ću završiti u crnoj vreći. Muškarce su tjerali da se skidaju goli do pasa, a žene od pasa nadolje i onda nas silili da plešemo na muziku koju puste. Bili smo bez lijekova, dvaput dnevno su nam donosili hranu, svakih deset dana smo se tuširali ledenom vodom, prisjetila se u sudnici horora iz Kerestinca sada 66-godišnja žena. Kad god bi noću čula koračanje vojnika, od straha bi je oblio znoj. Dok su je pržili strujom, često bi povraćala, a prijetili su joj i da će joj dovesti muža u logor.
Pravomoćne presude
- Muž je bio vojnik HV-a. Poginuo je, a tek su nedavno, nakon 20 godina, pronađenje njegove kosti. Nakon deset dana u logoru, saznali smo da su došli iz Crvenog križa i prikupljali informacije o nama i članovima obitelji da im jave gdje smo. Pa su nas zato vojnici odvezli u neku halu daleko od logora te nas zavezali za betonske stupove. Iz logora sam izašla na razmjeni 27. ožujka 1992.
Odvezli su me u Bosnu, gdje sam bez dokumenata i novca bila osam dana. Nakon smrti moga muža kuća nam je bila zapečaćena. U Hrvatsku se nisam mogla odmah vratiti, a kad sam se vratila, u kući su bili drugi ljudi. Borila sam se da kuću vratim, zbog svega sam završila kod psihijatra. Pijem tablete za živce - zaključila je žena.
Sudski vještak dr. Gordan Makarić je zaključio da se kod žene razvila aktualno prezentna simptomatika depresivnog poremećaja zbog niza situacija visokog stresogenog potencijala poput poniženja, osjećaja bespomoćnosti i povrede duševnog zdravlja.
Zbog ratnih zločina u Kerestincu Stjepan Klarić pravomoćno je osuđen na četiri i pol godine zatvora, Dražen Pavlović i Željko Živec na po dvije, Viktor Ivančan na tri godine, dok je Goran Štrukelj dobio 17 mjeseci. Klarić je bio zapovjednik Konačišta ratnih zarobljenika u vojarni Kerestinec, a ostali su bili vojnici i osiguranje od prosinca 1991 do 25. svibnja 1992. Klarić je o zločinima nad civilima znao i nije ih pokušavao spriječiti.