Antonija i Vjekoslav bili su idealan, prekrasan par. Uvijek dobro raspoloženi, veseli, nasmijani.
Punih pet godina dijelili su sreću, zadovoljstva, uspjehe, pa i neke životne nedaće s kojima su se susretali. Upoznali su se u Tehničkoj školi Ruđera Boškovića u Vinkovcima, no ni završetak školovanja nije ih razdvojio. I studiranje su nastavili na istom Sveučilištu u 350 km udaljenom Mostaru.
Njihovu zajedničku sreću koja je počela 6. studenoga 2010. nesretan splet okolnosti prekinuo je u prijepodnevnim satima 19. prosinca. Njihov životni put stravično je završen u hladnoj Neretvi kod mjesta Bijela.
Uz Antoniju Šarić (22) iz Komletinaca i Vjekoslava Božanovića (24) iz Donjeg Novog Sela, Neretva je uzela i živote Tene Vračević (20) iz Trnave nedaleko od Đakova i njezinog vršnjaka Domagoja Rose iz Đakova. Pad Antonijine Škode Fabia u duboku vodu preživio je jedino Stjepan Bošković (21) iz Đakova.
Njegovih četvero prijatelja, suputnika i kolega neće se vratiti svojim obiteljima s kojima su kanili proslaviti predstojeće blagdane. Tugom su zavijene četiri slavonske obitelji, a u mjestima u kojima su živjeli oplakuju ih članovi obitelji, rodbina, prijatelji...
„Obično anđeli odlaze gore,“ kroz suze jedva nam je kazao Martin Šarić, Antonijin stric. Nije ovaj čovjek imao previše snage ni volje za razgovor s nama. Otvorio nam je vrata kuće i prije nego što nam je izrekao rečenicu s početka teksta, kazao nam je da je u Mostar na identifikaciju sestrina tijela otiša njezin stariji brat.
Nije dao roditeljima da idu. To bi za njih bilo preteško – dodao je uplakani Martin.
Njegova kuća nalazi se odmah pokraj kuće Antonijih roditelja, no u njoj već neko vrijeme nitko ne živi. Roditelji su joj u Vinkovcima i žive odvojeno, a Antonija je u kuću u Komletince znala doći kada bi došla preko vikenda iz Mostara. Stric je na ogradu njihove kuće stavio dva upaljena lampiona kao znak tragedije koja je zavila u crno ovo malo mjesto nedaleko od Otoka. Lampioni u spomen na Antoniju svijetle i u lokalnom kafiću, gdje smo zatekli skupinu mladića i djevojaka koji se teško mire s činjenicom da nasmijani i dragi Antonijin lik više neće vidjeti.
Uvijek je bila vesela i raspoložena. Ona i Vjekoslav bili su idealan par – govori nam jedan mladić.
Jednako tužno je i u Vjekoslavovom Donjem Novom Selu kod Nijemaca. Na ulazu u kuću gore tri lampiona, no nitko od ukućana nije raspoložen za izjave.
Otac Martin otišao je u Mostar, a majka je shrvana od boli i tuge, kao i Vjekslavovih šestero braće i sestara, među kojima mu je Danijel brat blizanac. Vjekoslav je bio omiljen u selu, član mjesnog KUD-a Spačva i lokalnog NK Polet. Antoniju je obožavao, kao i ona njega. Automobil kojim su se vraćali iz Mostara njoj su roditelji kupili prije pola godine kako bi jednostavnije mogla putovati do Mostara i nazad.
S obzirom da tamo studira dosta mladih iz Slavonije logično je bilo da su se povezali, sprijateljili i premda su bili na različitim fakultetima družili, pa su tako i te subote zajedno krenuli kućama.
Domagoj Roso svojoj je majci i očuhu u petak navečer javio da kreću sutradan oko 9 sati. Kazao im je samo da ide automobilom s prijateljima, a bilo mu je to prvi put da je iz Mostara putovao automobilom. Tužno je i u Trnavi, gdje se oplakuje Tena. Svi su oni u susjednu državu otišli u želji da steknu diplome kojima će si pokušati osigurati normalan život ni ne sluteći da će im on biti okončan na tako stravičan način.
Jedini preživjeli, Stjepan Bošković smješten je u mostarsku bolnicu. On se jedini nekako uspio izvući iz automobila koji je sletio s ceste i završio u hladnoj Neretvi. Njegovi rođaci jučer nam nisu znali reći ništa o tome u kakvom je stanju, kao ni kada će se vratiti kući.