ZAPLET NA SUĐENJU

Tužiteljica: ‘Ubili ste Tonija!‘; Marina: ‘Nisam kriva. Dugovao mi je 91.000 eura!‘

Otetu dubrovačku nekretninu pokojnog, optužena je obezvrijedila kroz smijeh: ‘To je 40m2 prostora, natrpano stolicama i stolovima, izgleda grozno‘

Piše:

Hajdi Karakaš Jakubin

Objavljeno: 30. lipnja 2026. 18:02

Marina Šnajder i Werner Trautmann na Županijskom sudu u Velikoj Gorici

Marko Todorov/Cropix

Nakon što je punih pet sati na Županijskom sudu u Velikoj Gorici iznosio obranu, Werner Trautmann (62), optužen za teško ubojstvo iz koristoljublja Tonka Zeca (58), alias Tonyja Gerarda, kojeg je potom zakopao u okolici Samobora i onda s odmakom premještao kosti, trosatnu obranu iznijela je i njegova bivša supruga Marina Šnajder, kojoj se stavljaju na teret još i kaznena djela u stjecaju: krivotvorenje isprava i prijevara.

Prije nego što je na dugačko i vrlo detaljno sudu izložila svoju verziju događaja nakon negiranja krivnje, Šnajder je obitelji ubijenog Tonka Zeca izrazila sućut. Potom je sudu pojasnila da je sa suoptuženim Trautmannom bila u braku od 2000. do 2013. godine te da su imali nekoliko firmi i bavili se teretnim vozilima. I da su 2002. upoznali Tonija preko Branka, a spomenula je i da su nakon razvoda uslijedili problemi oko raspodjele imovine te da s bivšim suprugom nije komunicirala do 2020. godine, a u međuvremenu se 2017. ponovno udala.

- Željela bih napomenuti da to što se navodi da ja nisam bila zaposlena nije točno. Ja sam cijelo vrijeme radila kao vanjski suradnik za obnovljive izvore, a tu je bila suradnja i oko vjetroelektrane Pađene. Nisam bila nezaposlena, nisam živjela od ukradenog niti od prevara. Kći je rodila, bilo je to vrijeme korone i ja sam je posjećivala na Kvatriću. I nakon puno godina sam u jednom lokalu gdje je radila njezina svekrva, slučajno 2020. srela Tonija. Bio je veseo što smo se sreli. Imali smo neriješene račune. Pričao mi je da je umro Branko. Nije se želio cijepiti protiv korone. Imao je ruksak, bio je hedonist s jedne strane, a s druge živio bonvivanski. Pokazivao je, na primjer, svima da je u hotelu u Parizu s njim bila i Naomi Campbell, a s druge strane je spavao u autu i imao u vreći veliku količinu novca jer nije imao povjerenja u ljude. Korona ga je ograničavala, kao i njegova kretanja. Bio je neškolovan i nedovoljno educiran da nešto napravi sam, ali se uvijek snalazio i pronalazio ljude. Mene je pitao za pomoć da mu posložim papire oko stana i dokumenata, a inače mu je pomagao Maro B. - započela je svoju obranu Šnajder, ponovivši da "Toni nije radio ništa, osim što je trgovao kokainom iz Južne Amerike".

Jedne joj je prilike rekao da ide na Tenerife kako bi si kupio kuću jer da ljudi, tvrdi Šnajder, u Dubrovniku preuzimaju njegovo poslovanje i da ga ne vole.

- Nije mu bilo drago odlaziti u Dubrovnik jer ga tamo zovu Tonko Zec. Pričao je i da je dobio nasljedstvo, da je njegova sestra, s kojom nije bio u dobrim odnosima, uzela sve što je mogao unovčiti, kao i da mu je propao neki projekt, jer da se srušio neki avion s drogom i da je ostao bez puno novca. Planirao je po povratku s Tenerifa sa mnom sjesti da mu pomognem riješiti nekretninu u Dubrovniku te da su mu za nju nudili novac s kojim iznosom nije bio zadovoljan. Savjetovala sam mu da radi prodaje nekretnine pita više agencija i vidi kolika bi stvarna bila kupoprodajna cijena. A u zimi 2020. mi je rekao da će me upoznati s Marom B. Našla sam se u lokalu Oranž u travnju 2021. s Tonijem i Marom. Toni je htio prodati nekretninu jer je razmišljao o kupnji broda i na njemu živjeti. Maro je Toniju vodio etažiranje nekretnina jer je u njega imao beskonačno povjerenje. Situacija s tom dubrovačkom nekretninom nije bila sjajna jer etažiranje nije bilo dovršeno, a i zadnju riječ ima Grad Dubrovnik, odnosno konzervatorski odjel, pa sam mu savjetovala da pričeka s prodajom - posvjedočila je dalje Šnajder, navodeći da je Toni bio opterećen da ga netko prati, da je sve obavljao na električnom biciklu, da novac nije posuđivao nikome i da joj je bilo neugodno kad je sve u kafiću častio.

Onda se prisjetila jednog susreta s pokojnim u autosalonu Benussi. Ona je razgledavala aute za kupnju, a Zec joj je navodno predložio da umjesto u auto uloži u posao s njim.

- Predložio je da mu posudim novac za neki veliki posao, trebalo mu je 500.000 eura. Rekla sam da nemam toliki iznos, da bi me opet nakon nekog vremena pozvao na ručak i predložio posudbu 200.000 eura na tri mjeseca. Zaključila sam da je to posao s drogom jer je samo to radio. Na kraju je tražio “stotku”, a kako je Toni bio čovjek od riječi, rekla sam mu da ja nemam, ali da ima moj muž, koji mi je na kraju rekao, nakon svađe, da si uzmem 91.000 eura ako hoću. I dala sam Toniju taj iznos na parkiralištu u Samoboru, gdje je dojurio u Peugeotu dubrovačkih oznaka. Bila sam sa svojom kćerkom tog dana krajem 2021. i vjerovala sam da će Toni vratiti taj novac. Bivši suprug (Trautmann, op. a.) došao je iz Njemačke u Hrvatsku i htio živjeti kod kćeri i zeta, ali to nije bilo moguće, pa me kćer molila da mu pronađem smještaj. Preko oglasa sam našla stan u Hoto villama, garantirala sam za njega jer je stranac i dala polog. Vlasnici nisam rekla da je to moj bivši suprug, već da tu želi otvoriti firmu. A na kraju je u kafić na Kvatriću potom počeo dolaziti i Werner. Tamo je sreo Tonija, koji je bio oduševljen jer su se poznavali. U prosincu 2022., kad mi se Toni javio, pitala sam ga gdje je moj novac, na što je kazao da se još nisu pojavile neke investicije i da zamolim ljude da kupe njegovu nekretninu u Dubrovniku. Toni je nazvao Maru B. i Dragu K. te im rekao da ću pogledati nekretninu, a meni je Toni dao punomoć da sve bude transparentno. Podsjećala sam Tonija na povrat novca radi svog supruga. Predložio je da će razmisliti s čime bi moga muža mogao smiriti. Dao mi je svoje podatke, pitao je li imam odvjetnika i da napravi punomoć za prodaju. Odvjetnik ju je napravio na temelju podataka koje je dao Toni, ovjerio potpis i vratio mi je. Odvjetnik je rekao da je punomoć u redu. Kad sam prvi put išla u Dubrovnik nakon toga, nisam još imala ugovor o doživotnom uzdržavanju - ispričala je dalje optužena, dodajući da joj je pokojni na jednom ručku u Okrugljaku rekao da, ako ne obavi taj posao prodaje nekretnine, da joj do daljnjega neće moći vratiti novac. A za putovanje do Dubrovnika joj je, kaže Šnajder, predložio Trautmann kao društvo.

Po dolasku u Dubrovnik ju je srdačno dočekao Maro B., ljubazan. Dok su čekali osobe koje su bile u podnajmu u Tonijevu lokalu, kontaktirala je i samog vlasnika.

Zatim je sudu opisala prostor koji je pokojni, prema njezinim tvrdnjama, želio prodati.

- To je 402 m2 prostora, natrpan stolicama i stolovima i u totalnom mraku je bio. Radio je samo sezonu. Bila sam šokirana da to uopće netko hoće kupiti. Po drvenim stepenicama smo se penjali do apartmana na katu, jedan je imao kupaonicu. To su zapravo samo kao sobe. Tonija sam nazvala i rekla da to izgleda grozno i zaključila da je dobro da nitko od mojih austrijskih investitora to nije vidio – kroz smijeh je ispričala Šnajder, pojasnivši da je potom s Marom i Dragom komentirala kolika bi bila stvarna tržišna vrijednost tog lokala, s obzirom na to da je Toni tražio za to 1,7 milijuna eura. Oni su joj rekli da je kvadrat oko 10.000 eura te da joj je Toni rekao da onda nekretninu ponudi njima, kad su već Zecu za najam bili dali, navodi Šnajder, 60.000 eura. Na punomoći koju je dobila ranije trebalo je zamijeniti broj jedne čestice i prilikom toga joj je Zec, otkriva Šnajder, dao podatke za ugovor o doživotnom uzdržavanju, koji je bio kao garancija njezinu suprugu za posuđeni novac.

- Moj odvjetnik je sačinio taj ugovor i novu punomoć, a Toni je to potpisao, odnio prijatelju javnom bilježniku i vratio mi ugovore nakon nekoliko sati. To sam ja proslijedila odvjetniku, a on sudu. Werner i ja smo opet otišli u Dubrovnik, a D. K. je rekao da će mi dati 10 posto kapare dok se i drugi kupac ne vrati u RH. Napravili smo predugovor, dali su mi 40.000 eura kapare, koje sam po povratku u Zagreb dala Toniju, i opet ga podsjetila da mi duguje. Odlučila sam na kraju poništiti ugovor o doživotnom uzdržavanju jer sam vidjela da od povrata neće biti ništa i da taj ugovor mi ne znači ništa, a uzeti tako nešto, to nije moj fah. A na kraju se to pokazalo i kao problem. Toni je sve više bio pod utjecajem opijata. U jednoj noći znao je potrošiti i 20.000 eura, dok je meni dugovao. Odvjetnik je povukao ugovor o doživotnom, a Toni je nastavio putovati i slati mi slike s putovanja. Po ostatak novca od kupoprodaje otišla sam sama, odsjela sam u hotelu Excelsior u Dubrovniku, nakon čega sam se u Cavtatu trebala naći s Tonijem, koji je privatnim avionom letio za Crnu Goru. Novac su mi donijeli kupci u vreći, rekli mi da je tu 360.000 eura. Mislila sam da imaju brojač novca, ali nisu imali, već su mi rekli da je to novac direktno iz banke. Potpisala sam potvrdu o preuzimanju ta dva bunta novčanica, koje sam jedva ugurala u torbu - smijuljeći se opisala je Šnajder, podsjetivši kako je Toniju bio bitan "samo keš".

Nakon toga je pokušavala telefonski doći do Zeca, slala mu i slike preuzetog novca, ali joj se nije javljao. Tek nakon dva do tri dana ju je, kaže, nazvao s nekog broja konobarice s Kvatrića, rekavši da je ostao bez stvari, pa da je išao na botoks... Sutradan mu je, tvrdi dalje, predala novac od kupoprodaje nekretnine.

- Ja sam ga molila povrat 91.000 eura, zvao me i otišli smo opet u Okrugljak. Bio je u nadrogiranom i pijanom stanju. Rekao mi je da je napravio super situaciju i da ću pasti u nesvijest kad saznam što je napravio. Rekao je da će novac osigurati, napraviti posao, a dao mi je i papire od stana u Zagrebu radi etažiranja te mi obećao dati 300.000 eura kad mu prodam nekretninu. Rekao je i da će prodati sve nekretnine, ali mi nije bilo jasno kako, ako je restoran već prodao. Na to mi je kazao da je napravio takvu stvar da će njemu morati vratiti sve i da će on od njih onda sve otkupiti za manje novca. Bila sam uznemirena. Tada nisam znala što to znači, danas znam. Prestao mi se javljati, a onda mi poslao video iz nekog lifta te sliku s nekom crnkinjom. A Maro me zvao da Tonija traži sestra kao i kupci lokala, jer je vidjela da je proknjižena kupoprodaja nekretnine. Nakon toga zvali su me na policiju i spomenuli Tonijev nestanak. Nakon par tjedana me zvao i Tonijev sin kako bismo se susreli, ali nismo. Nisam dobila dojam da je Toni sa sinom imao neku komunikaciju. A onda mi je jedno jutro pozvonila policija. Pretresli su mi kuću, uhitili me i odvezli u zatvor u Dubrovnik - ustvrdila je još Šnajder. Pritom je napomenula da je njezin odvjetnik ostao šokiran jer je sve papire predao na sud, a čudnim smatra i to što nitko u tom lancu, od odvjetnika kupaca nekretnine, kao i javnog bilježnika te iz Grada Dubrovnika, nije reagirao na cijelu situaciju s Tonijem te bolje sve istražio. Jer tako bi joj svi, naglašava odlučno Šnajder, napravili uslugu.

Za kraj je otkrila da su u sobu za posjete dubrovačkog zatvora stigla tri policajca te ju "prisiljavala da ispisuje na 20 listova ime Toni Gerard".

- Odvjetnik je rekao da to nisu smjeli. Nakon šest mjeseci sam puštena iz pritvora. S obzirom na rezultat grafološkog vještačenja, angažirala sam neovisnog grafologa. I to smo dostavili u spis na sud u Dubrovniku. Što imam reći za drugo kazneno djelo za koje me se tereti? Ništa. Nisam kriva - zaključila je Šnajder.

Nakon oba iskaza i svih provedenih dokaza, tužiteljica je promijenila činjenični opis djela, i to u bitnome. Precizno je navela lokaciju ubojstva. Stoga je sad velikogoričko tužiteljstvo uvjereno da su bivši supružnici 21. veljače 2022. s tri udarca po glavi tupo-tvrdim predmetom usmrtili Tonyja Gerarda, u stanu koji je Šnajder za Trautmanna unajmila u Ulici Platana u Strmcu, u Svetoj Nedelji. A potom su Gerardovo tijelo bacili u šipražje blizu glavne ceste u Domaslovcu, odakle su potom, s odmakom od dvije godine, u veljači 2024., odlučili njegove kosti premjestiti u iskopanu, 60 centimetara duboku rupu uz jezero Orešje.

Taj grobarski potez odradio je, tvrde tužitelji nakon uvida u policijske snimke dronom, Trautmann, nakon što je 21. veljače 2024. kupio u sisačkom Pevexu lopatu, radne rukavice i paket vreća za šutu. A cijelo to zakopavanje, iskopavanje, premještanje, pa novo zakapanje odrađeno je s ciljem da prikriju nezakonitu prodaju Zecove nekretnine u Dubrovniku za 400 tisuća eura, koje su, prema tužiteljstvu, stavili u džep. Šnajder je, prema optužnici, krivotvorila i punomoć kojom ju Zec ovlašćuje da proda njegove nekretnine, a usput je sastavila i lažni ugovor o doživotnom uzdržavanju žrtve, prema kojem sve nakon smrti pripada njoj, pa i novac.

Bivši supružnici su u većini razgovora snimljenih kroz posebne dokazne radnje imali posrednika, točnije njihovu zajedničku kćer, koja tijekom ovog sudskog postupka koristi blagodat nesvjedočenja, a koja je u razgovorima s ocem i majkom prenosila međusobni sadržaj komunikacije. I nije trebalo dugo da kriminalisti zaključe da sve troje zapravo imaju zajednički problem – nestanak Tonyja Gerarda i prodaju njegove dubrovačke nekretnine.

Pa se tako 31. listopada 2023. moglo čuti kako Šnajder govori kćeri o njezinu ocu kako joj „to ide na ku*ac jer je spala na 10 ili 20 eura i da to tako ne funkcionira, i da ode kod njega da uzme svoju lovu, da bez veze jede go*na i da je glupa jer je trebala sve sebi ostaviti, a njemu ništa ne dati”.

Zatim njih dvije 19. listopada iste godine u razgovoru zaključuju, s obzirom na to da ih Trautmann ne doživljava, da je „sigurno dobio lovu čim se ne javlja i da ga boli k... ali da je znao uzeti...”. S obzirom na to da se protiv Šnajder na dubrovačkom sudu zbog prevare s nekretninom vodi sudski postupak, ona je upitala kćer je li joj plaćen odvjetnik te dodaje da „nije, jer da on platiti neće, ali i da je znao uzeti novac”, na što ju kćer tješi da je oca „strah da ga uhapse i stave u zatvor”.

Dodatni nemir u život Šnajderove unio je telefonski poziv vlasnice stana u Hoto vilama, iz kojega je nestao madrac. Upitana tog 4. listopada 2023. je li ona bacila madrac koji je bio u stanu, Šnajder bivšoj stanodavki odgovara: „Čujte, ja nisam... To je gospon koji je bio tamo, to je on... Ja ne znam... Mene poslije nije bilo uopće u Samoboru, bila sam u Dubrovniku, tako da ne znam što se izdogađalo.” Bio je to okidač da nakon tog razgovora Šnajder opet okrene kćerin broj telefona te joj napomene da bi se trebale naći. Kći ju na to pita „kaj je bilo”, pa joj dalje odgovara da „ne može pričati preko telefona, da je imala jedan poziv, da se trebaju naći bez puno filozofiranja”.

Stvari se kod Šnajderove i Trautmanna dodatno kompliciraju i nervoza raste kad su doznali od susjede da je njihovu kćer 16. siječnja 2024. tražila policija. Dalje, kroz telefonski razgovor, kći traži osumnjičenog da preko svojih veza u Heinzelovoj provjeri o čemu se radi, na što joj Trautmann odgovara da „mora ići popiti kavu, ako ga razumije, i da ga netko mora vratiti”. Istog dana sve troje nalazi se u novozagrebačkoj Utrini, a nešto kasnije Šnajder zove Trautmanna, koji ju savjetuje da ne smije ostati kod kuće dok ne doznaju što je. Ubrzo je uslijedio i poziv odvjetniku kako bi se posavjetovali, i Šnajder dobiva odgovor da, ako dobije pouku o pravima, da mu se javi.

Da bi 17. siječnja u obitelji osumnjičenih nastala totalna panika. Njihova kći nazvala je policiju te su joj rekli da joj se trebao uručiti poziv da ode u Heinzelovu, da tamo ima više odjela...

- Ne ideš ti nigdje sama, samo s odvjetnikom – upozorio je kći Trautmann, pa mu ona dalje pojašnjava da joj je policajac na centrali rekao „da je to uznemiravanje građana, da se to ne smije”, i pritom joj spomenuo ljude koji se vide na televiziji kad ih se hapsi... Nakon oca, okrenula je i broj majke Marine, kojoj govori: „Znaš za kaj me zovu? ... Za nestanak.” Šnajder joj odgovara „dobro”, pa ju kći uzrujano propitkuje dalje zna li o čemu priča, i dobiva odgovor „da, da”.

Tog dana su sve troje, bivši supružnici i kći, u konačnici snimljeni kako se sastaju na parkiralištu Super Konzuma u Velikoj Gorici te odlaze u kafić Frida. Razgovore koje vode preko telefona pokušavaju zakamuflirati. Očito je da ih interesira rad policije, no u dijalozima se međusobno propitkuju jesu li se „zvali bolnica, odjel, doktor...”; a spominju se i ginekolozi, ciste, vađenje krvi, ponovni testovi, lijekovi, viroze, epidemije...

Dan pun neizvjesnosti bio im je i 24. siječnja 2024., kada je Šnajder u 10 sati ujutro odvezla kćer u policijsku zgradu u Heinzelovu, nakon čega ju je ostala čekati u autu. Dok čeka kćer, zove Trautmanna te ga pita za susret i može li u kino.

- Ne, ne kino, jel’ ti znaš nešto što ja ne znam? Misliš li da mene traže? - zanimalo je Trautmanna, na što mu Šnajder odgovara: „Kaj si glup da pričaš preko telefona bilo što. Ne znam ništa ni za sebe. I ti znaš jer imaš informacije. Ništa ne mislim i ponašam se kao da je svaki dan nešto. I živim normalno i nisam budala. I čekam kćer” – odrješita je bila Šnajder, koja se, s odmakom od sat i pol, potom javlja i odvjetničkom uredu te im objašnjava: „Kćer mi je poslala poruku da je za 15 minuta šalju na poligraf i da je u panici.” Zatim Šnajder zove odvjetnika ponovno i predlaže susret s njom i kćeri, navodeći mu izravno da je stvar „kompleksna da bi govorila preko telefona, ali da je kćer pozvana kao svjedok radi nje i bivšeg supruga, ali i radi čovjeka koji je nestao”.

Da policija ne odustaje od rješavanja slučaja, Šnajder je dodatno oblila znoj kad je policija nazvala njihovu kćer vezano uz unajmljeni stan u Hoto vilama.

- Je li ti poznat stan u Platani? - upitala je 20. veljače u 18.45 sati kći majku Marinu Šnajder, pa dobiva odgovor da ju malo podsjeti detaljima. Kći joj zatim dodaje da je stan u Strmcu i da ju je zvao radi toga „kriminalist koji je već radio ono nešto kad su došli po nju na ispitivanje”, te da misli da mu ona može pomoći. Pa je, nastavno na niz okolnosti, kći ljutito rekla da joj je „pun k da se samo nju zove...”.

- Kaži da mene nije bilo, da si ti plaćala taj stan za staroga. To što taj zove tebe... Ja s tim nemam apsolutno nikakve veze. Sigurno je ona žena rekla da si plaćala stan, a tako je i mene zvala za madrac. A kako da ja znam gdje je madrac i te gluposti. Eto - savjetovala je uzrujanu kćer Šnajder.