Tamnoplavi BMW bez registarskih oznaka bio je parkiran u Biankinijevoj ulici 5. Poliven je benzinom, ali ne i zapaljen. Sve se to zbivalo tople ljetne noći sa subote na nedjelju 3. na 4. srpnja 1999. godine. Bilo je kao iz kakvog krimića.
Prvo su hici zvonko odjekivali po stubištu Ivekovićeve 17 na zagrebačkoj Peščenici. S brojnim pogocima u tijelo i “ovjeren” metkom u glavu, u krvi je ležao 52-godišnji bankar Ibrahim Dedić. Susjedi su istrčali na dvorište, jedna ekipa za očevide i inspektori iz Odjela za krvne delikte prikupljali su tragove na mjestu zločina, a vrlo brzo nakon toga druga policijska ekipa već je omotala policijsku traku oko napuštene “petice”.
Ibrahim Dedić slutio je smrt. Nikamo nije išao bez oružja, koje je čak i vidljivo držao za pojasom. Strah od smrti tjerao je svojim osebujnim agresivnim nastupom, stalno istupajući u medijima te optužujući i policiju i državu, ali ne imenujući nikoga od koga bi mu prijetila opasnost po život.
Što je bio okidač, zašto je baš umirovljeni časnik Tomislav Viktor Basa, dragovoljac Domovinskog rata, bivši zamjenik zapovjednika izvidničko-diverzantske satnije 132. brigade i bivši pripadnik 81. gardijske bojne sa sjedištem u Virovitici, bio taj koji je, kako tvrdi tužiteljstvo, presudio Ibrahimu Dediću - tek treba ustanoviti istraga.
Uhićenje bivšeg ratnika, koji već 15 godina živi u Švicarskoj i ima hrvatsko, nizozemsko i švicarsko državljanstvo, među njegovim je suborcima izazvalo nevjericu i šok. Nitko od njih ne vidi poveznicu između vještog diverzanta i hrabrog borca s jedne te kontroverznog bankara s druge strane. Neki otvoreno tvrde da je Tomislav Basa žrtvovan kako bi se država spasila od moguće odštete sinu ubijenog bankara zbog toga što se dosad nije riješilo njegovo ubojstvo i zbog čega je on izgubio već neke sporove, ali državi kao Damoklov mač nad glavom visi tužba pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu i činjenica da su u nekim slučajevima sudovi dosuđivali protiv Hrvatske zbog policijske inertnosti u istragama.
Reporter Nedjeljnog Dušan Miljuš posjetio je kontroverznog bankara nakon jednog ranjavanja
Nema prijave
- Kad smo pronašli BMW u Biankinijevoj, s obzirom na blizinu MORH-a i način na koji je izvršeno ubojstvo, jedna od indicija bila nam je da bi ubojica mogao biti netko iz tih krugova. Prvo i osnovno pitanje bilo je zašto je baš ondje ostavljen automobil jer smo provjerama ustanovili da nigdje u okolnim zgradama ubojica nije mogao pobjeći ili naći utočište. Odmah na mjestu ubojstva uočili smo tragove krvi iz kojih je bilo očito da ne pripadaju pokojnom Ibrahimu Dediću jer su i do mjesta iza zgrade gdje je bio parkiran BMW u kojem je egzekutore čekao vozač vodili tragovi krvi. Kasnija vještačenja potvrdila su nam da ta krv pripada jednom od počinitelja - priča mi jedan od policajaca koji je tada aktivno sudjelovao u istrazi o ubojstvu Ibrahima Dedića.
- Policija nije mogla ulaziti u vojne objekte, a nismo niti imali neku dovoljno jaku činjenicu na temelju koje bismo od Vojne policije mogli zatražiti da ona sudjeluje u istrazi. Sve su to bile samo naše pretpostavke. Iako je bilo dosta čahura, nismo našli oružje. Ibrahim Dedić bio je osoba koja nam nikad, ni nakon prijašnjih razgovora, nije rekla sumnja li u nekoga ili barem ima naznaku tko ga želi ubiti. To nije ništa neočekivano jer je i on poslovao na rubu zakona, a do nas su dolazile razne informacije o tome da maltretira dužnike, ali nitko od njih nije ga želio prijaviti - priča operativac koji je istraživao ubojstvo Ibrahima Dedića.
Tomislav Viktor Basa
- Znajući da je ubojica ranjen, provjeravali smo sve bolnice je li dovezena neka osoba za koju se sumnjalo da je ranjena iz vatrenog oružja, a pretpostavljali smo da je ranjena u nogu. Čak smo i preko nekih svojih informatora pokušali saznati je li liječen ilegalno u nekoj privatnoj klinici. Trag nas je vodio do jedne poznate klinike nedaleko od Zagreba. Nitko takvu informaciju nije želio potvrditi - priča još jedan od istražitelja slučaja Dedićeva ubojstva. Na potrazi za ubojicama intenzivno se radilo. Tadašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Penić oformio je i posebnu grupu “Jarun” koja je vodila istragu o ubojstvu bankara. Kako to obično ide po liniji rada, sastavljena je od najiskusnijih djelatnika odjela za krvne delikte i organiziranog kriminaliteta, a dodani su joj i operativci iz Ravnateljstva policije. Većina policajaca koji su tada radili na slučaju Dedić već su u mirovini. S nekima od njih razgovarali smo ovih dana i pokušali rekonstruirati slučaj. Prvih nekoliko mjeseci najintenzivnije su se prikupljale informacije. Nakon promjene vlasti i dolaska SDP-a na vlast 2000. godine promijenio se velik broj načelnika, pa tako i u PU zagrebačkoj. Dosje Dedić tada, kako nam je rekao jedan od bivših rukovoditelja, više nije bio u fokusu, ušao je u tzv. rutinu. Raspolagalo se određenom količinom informacija, među ostalim i krvlju počinitelja, ali ništa puno više od toga. Čekala se neka ključna informacija koja bi slučaj ponovno aktualizirala, ali nje nije bilo. Ubojstvo Ibrahima Dedića padalo je u zaborav. Dodano je popisu neriješenih ubojstava u hrvatskoj metropoli, a danas je riječ o oko 50 takvih slučajeva u proteklih 30 godina.
“Boljševičke banke opljačkale su narod...”, “Nema te države ni monetarne vlasti koje ću ja više slušati...”, “Ubojica bankara Dedića šeće Zagrebom i za njim je raspisana tjeralica” te “Ibrahima Dedića likvidirali kamatari od kojih je i zagorski tajkun Željko Miketić pobjegao iz Hrvatske” samo su neki od naslova u medijima nakon ubojstva Ibrahima Dedića u godini u kojoj je dotad već bilo pet neriješenih ubojstava. O poslovanju njegove Promdei banke koja je otišla u stečaj, a gdje je danas smješteno Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa, svjedoče tekstovi s početka 90-ih.
Zamračio novac
Pisalo se da je Dedić “zamračio” novac namijenjen obnovi kuća nakon rata u BiH.
- Bilo nam je poznato da je Dedić početkom rata sudjelovao u mijenjanju jugoslavenskih dinara za njemačke marke i njihovu prenošenju u Hrvatsku. Ali, on dio novca nije vratio državi, nego je tim novcem osnovao banku, i to je bio jedan od mogućih motiva za njegovo ubojstvo. Bio je nasilan, poznat po tome da prijetnjama i nasiljem iznuđuje povrat duga - priča nam jedan od istražitelja. Umirovljena odvjetnica Milka Savić prisjetila se jedne situacije u Ivekovićevoj nekoliko mjeseci prije Dedićeva ubojstva.
- Trebala se provesti ovrha i ja sam svojoj stranci, očekujući da bi mogao biti nasilan prema njoj, rekla da se zakloni iza mene i zida. Bilo je to u Ivekovićevoj 17. Kad je on došao, ispao mu je pištolj koji je imao zataknut za hlačama. Nije ga niti skrivao, a na moje i zaprepaštenje ovršitelja policajac mu ga je podigao s poda i vratio. Onda je on dograbio mene objema rukama i odgurnuo me od stranke tako da su mi ostale masnice na rebrima i završila sam u Traumi. Kad su čuli tko me je zgrabio, samo su odmahnuli rukom. Od ovrhe smo odustali jer je ovršitelj molio da prekinemo zato što je čekao dijete, a s obzirom na to da je Dedić bio naoružan bilo ga je strah. Razmišljala sam hoću li ga tužiti, ali sam odustala - ispričala nam je umirovljena odvjetnica.
Nekoliko mjeseci poslije Dedić je ubijen. S mjesta zločina izuzet je i trag krvi počinitelja iz koje su forenzičari MUP-ova Centra “Ivan Vučetić” uspjeli izvući DNK profil koji je dugo bio vođen kao “N.N.” i koji se poklopio s DNK profilom bivšeg vojnog specijalca. To je zasad najčvršće uporište tužiteljstva. Osim tog traga, tužitelji barataju i oružjem i kalibrom iz kojeg je likvidiran Dedić. Koji su to još tragovi, dokazi, što ih je baš sada, nakon 21 godine, osim traga krvi, povezalo s,bivšim vojnim specijalcem još ne žele otkriti. Ne znaju to još ni Basini branitelji, odvjetnici Ivan Krnić i Igor Butorac, jer još nisu izvršili uvid u spis, a zbog tajnosti istrage o detaljima niti ne smiju govoriti za javnost.
Ibrahim Dedić
U zagrebačkom tužiteljstvu za slučaj je zadužena Dunja Pavliček, poznata iz procesa tzv. zločinačkoj organizaciji. U priopćenju za javnost bila je vrlo štura u informacijama, svjesna da bi u ovoj fazi svaki podatak o slučaju mogao ugroziti istragu. Tužiteljici Pavliček ovo nije prvi put da se susreće s ubojstvom Ibrahima Dedić budući da se njegovo ime spominjalo i na suđenju tzv. zločinačkoj. Policija pak, na konferenciji za novinare nije rekla ništa više, osim da je imala dovoljno dokaza da Basu prijavi za ubojstvo nakon 21 godine. Nisu objasnili ni zašto su ga baš sada uhitili, iako njegovi suborci kažu da je više od desetak godina u nekoliko navrata dolazio u Hrvatsku, što ruši tezu policije da je bio nedostupan.
Za Basom je bila raspisana tjeralica zbog naoko bezazlene radnje prelaska granične crte tijekom ribolova, zbog čega je bio i priveden na obavijesni razgovor pa pušten. Kad su ga policajci pronašli u srijedu poslijepodne i rekli mu da s njima treba poći u sjedište krim policije u Heinzelovu, i on je vjerojatno mislio da je to još jedan rutinski razgovor nakon kojega će se naći s bivšim suborcima, osvježiti ratna sjećanja, obići kuću na Čiovu te se vratiti supruzi Ivi i kćeri.
Ali, očito se promijenilo nešto zbog čega je “hladni slučaj” Dedić trenutačno jedan od najintrigantnijih aktualnih pravosudnih slučajeva. Već sama činjenica da je ubojstvo riješeno nakon 21 godine dovoljna je da rasplamsa maštu što je to što je dovelo do uhićenja sumnjivca. Zasad samo jednog, jer i policija i tužiteljstvo smatraju da su u ubojstvu sudjelovale još najmanje dvije osobe.
Pitanje je što je Tomislava Basu nagnalo da povuče okidač, iako on negira da je to učinio. Policija je potvrdila da on osobno nije imao kontakata ni sukoba s Ibrahimom Dedićem. Prema jednoj verziji, u to je vrijeme bio profesionalni vojnik, a prema drugoj, već tri godine bio je u mirovini. Imao je pristojnu mirovinu, živio je u stanu u Ulici grada Vukovara 240, možda nešto više od kilometar od mjesta gdje je ubijen Dedić. Ako nije otišao u Biankinijevu, za samo nekoliko minuta mogao je biti kod kuće. Neki od susjeda u ulazu, koje smo pitali za Tomislava Basu, ne sjećaju se bivšeg vojnika. Na jedinoj zagrebačkoj adresi živio je od 1999. do 2006. godine, a nakon toga mu je, osim Švicarske, stalna adresa u Sitnici u općini Okrug na području Trogira gdje dolazi svake godine s obitelji. U vrijeme ubojstva, 3. srpnja 1999., Tomislav Basa još je bio na medenom mjesecu jer se 5. lipnja te godine vjenčao s 24-godišnjom Ivom, djevojkom iz zagrebačke Dubrave s kojom je i danas u braku.
Iako naizgled ubojstvo Ibrahima Dedića izgleda kao zatvoreni dosje, ostaje najintrigantnije pitanje - tko je naručitelj njegova ubojstva. Hoćemo li to ikada doznati? To je pitanje koje ovih dana iz Njemačke postavlja i njegov sin Alen koji za smrt svog oca od Hrvatske traži više od deset milijuna kuna. Tomislav Basa je za puštanje na slobodu ponudio milijun. Je li negdje u tom rasponu bila i cijena plaćena za ubojstvo kontroverznog bankara?