Zašto najopasniji počinitelji pucaju između svemoći i potpune nemoći

U analizi ličnosti počinitelja teških kaznenih djela, a takvi su nesumnjivo počinitelji koji su osuđeni na dugotrajni zatvor, kao i oni koji će biti osuđeni na doživotni zatvor, visoko je izražen, kaže nam profesor psihijatrije Darko Marčinko, uži specijalist psihijatrije, psihoterapije i forenzičke psihijatrije, patološko-narcistički spektar ponašanja, a koji uključuje više kliničkih slika te se dijagnostički proteže u rasponu od narcističkog do antisocijalnog poremećaja ličnosti. Glavne karakteristike ovog spektra su nedostatak ili čak odsutnost empatije, sklonost iskorištavanju drugih ljudi, kao i nerealna slika sebe i svojih potreba.

Glavni elementi malignog narcizma su obilježja narcističnog poremećaja ličnosti, uz dodatne antisocijalne crte ličnosti, sadizam blizak egu, kao i paranoidni (nerealno utemeljen) osjećaj ugroženosti. S obzirom na njihov doživljaj da zaslužuju posebna prava, maligni narcisi često ne poštuju društvene norme te su često počinitelji kaznenih djela, od krađa do ubojstava. Kada ih se pita za motive počinjenja kaznenih djela, uglavnom nude objašnjenja da se radilo samo o reakciji na to što su ih drugi povrijedili, dakle nude objašnjenja koja nisu temeljena na realnoj istini. Potreba za agresijom kao načinom samopotvrde, sklonost uništavanju, bijesu i jaka želja za osvetom dio su sadističkog elementa malignog narcizma. Pritom često osjećaju mržnju, koja ih može potpuno impregnirati i psihološki paralizirati te se brane od nje tako da je projiciraju na druge. Dakle, psihopatija u punoj formi rezervirana je za relativno manji broj slučajeva u ovom spektru.

Osobe u ovom spektru često pate od tzv. fenomena klackalice. U trenutku kada ispucaju kapacitet za agresiju prema van, ona se okreće prema sebi. To je objašnjenje suicida nakon počinjenja teških kaznenih djela ubojstava, pojašnjava profesor Marčinko.

Posljednjih godina bili smo i svjedoci samoubojstava u zatvorima osuđenika na dugotrajne kazne zatvora, a posljednji slučaj je nedavno samoubojstvo u ćeliji zatvora u Remetincu muškarca koji je usmrtio suprugu u Slatini.

Kako se objašnjava suicidalnost kod ljudi s narcističnim poremećajem ličnosti i psihopatijom?

- Iz etičkih razloga ne mogu komentirati nijedan konkretan slučaj. Ali, narcistična i psihopatska ličnost bazirana je na nezrelom psihološkom mehanizmu obrane koji se zove rascjep. Bit rascjepa doživljaj je sebe i drugih ljudi u krajnostima. Ove krajnosti u smislu doživljaja sebe osciliraju od idealizacija (nerealno visokog mišljenja o sebi) do devaluacija (sebe vide kao potpuno bezvrijedne). Patološki narcisi i druge ljude vide u krajnostima, kada su im drugi lojalni, onda su oni za njih idealni drugi (doživljavaju ih kao svoj produžetak, a ne kao druge osobe), a kada se razočaraju, onda druge vide kao krajnje bezvrijedne i projiciraju na njih bijes, mržnju i druge nelagodne emocije (ne vide druge osobine ličnosti koju smatraju da je protiv njih). Tako sebe, narcistične ličnosti često vide kao posebne i neshvaćene od okoline te svoj doživljaj loše slike pripisuju drugima. Kada narcistična ličnost završi u zatvoru, evidentno je suočena s neuspjehom. Ovaj neuspjeh projektivno pripisuju drugim ljudima, nemaju kapaciteta vidjeti da su oni ti koji su sebe doveli u antisocijalni oblik ponašanja. Čest model funkcioniranja patoloških narcisa je svemoć-nemoć model. Dakle, prvi dio ovog modela je svemoć, a drugi je nemoć, opet se radi o krajnostima. Kada rade kaznena djela, imaju osjećaj posebne moći ili svemoći. S druge strane kada budu uhvaćeni i procesuirani, razvijaju doživljaj nemoći. Upravo suicidalnost narcisa i psihopata ukazuje koliko je neliječeni patološki narcizam teška psihička patologija i koliko odvaja osobu od realnog doživljaja sebe i drugih ljudi. Patološki narcis je i u suicidalnosti u krajnostima, jer kada ‘okolina nije shvatila njegovu ili njezinu vrijednost‘, onda je on (ili ona) odlučio/odlučila napustiti tu okolinu punu nerazumijevanja. Iz pozicije prethodno opisanog modela, patološki narcis odlučio je kazniti okolinu koja, eto, ne vidi grandioznost, njegovu ljudsku veličinu, težnju istini i pravdi, ideje za spas ljudi i slične neistinite tvrdnje. S obzirom na to da neliječeni patološki narcisi imaju dominaciju nezrelih psiholoških mehanizama obrane (kao što su rascjep, poricanje, projekcija, idealizacija i devaluacija) i suicidalnost je odraz djelovanja ovih nezrelih, nezdravih psiholoških mehanizama, što znači da i u smrt odlaze s lažnom slikom sebe i okoline - kaže prof. Marčinko.

Kakva je psihodinamska analiza vezana uz odnos počinitelja kaznenih djela s težim formama poremećaja ličnosti i njihovih žrtava?

- Bliske osobe iz okoline počinitelja teškog kaznenog djela (koji ima dijagnosticiran teški poremećaj ličnosti), obično traže racionalna objašnjenja i logiku počinjenja djela. Problem je taj da u psihi počinitelja kada radi kazneno djelo vladaju iracionalnost, nedostatak zdrave logike i niski nagoni, konkretno radi se o nasilju kao negativnom derivatu nagona agresije. Zato je nemoguće logikom zdrave osobe i racionalnim mehanizmima objasniti teška kaznena djela, jer ona su odraz bolesnih modela ponašanja. Žrtve ili osobe iz okoline obično si postavljaju pitanja jesu li oni sami mogli nešto učiniti da spriječe djelo, ali i ovdje je situacija višedimenzionalna - kaže prof. Marčinko.

Inače, često su teška kaznena djela produkt dubokih deficita na razini ličnosti počinitelja (tzv. trajni i duboki poremećaji ličnosti), a česta uporaba sredstava ovisnosti počinitelja djela dodatno dezinhibira i pojačava impulzivne radnje.

- Kod osoba s teškim poremećajima ličnosti koji počine teška kaznena djela, obično se nije uspio razviti pravi, autentični self. Agresija i nasilje su stoga reakcija na unutrašnji deficit i nemogućnost zdravog integriteta vlastite psihe. Umjesto integriteta ličnosti, u počinitelja kaznenog djela vlada fragmentiranost (parcijalno viđenje sebe i drugih bez cjelovite slike), duboka nesigurnost i s njom povezan osjećaj ugroženosti. Na relativno malu narcističnu povredu i s njom povezan osjećaj ugroženosti, osobe s narcističnim poremećajem ličnosti mogu razviti toksični sram i tornado nasilja kroz koje pokušavaju sačuvati kakvo-takvo samopouzdanje. To zbunjuje žrtvu, jer kada su u vezi, sklone su vjerovati kako su ljutnja, bijes i nasilje narcističnog partnera prolazni te da se mogu racionalno opravdati, npr. faktorima teškog djetinjstva ili loše ekonomske situacije. Međutim, za nasilje ne treba tražiti opravdanje, nego ga treba s medicinske strane liječiti, odnosno s pravne strane procesuirati. Drugi je problem što ljudi s teškim formama poremećaja ličnosti mogu pokazivati površinsku uljuđenost, biti šarmantni, ponekad i dobrohotni, nuditi altruizam, a lice nasilnika pokažu tek nakon nekog vremena koje provedu u vezi. Često žrtva nasilja pokušava nemoguće, a to je ispraviti duboke deficite ličnosti svog partnera - zaključuje profesor Marčinko.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti