Oz Clarke, Tony Hodges i ja sjedili smo u malom, zelenom čamcu usred Kopačkog rita (Irac Clarke jedan je od najutjecajnijih vinskih autora suvremenog doba, a Hodges britansko- hrvatski marketinški guru). Gotovo ljetno sunce polako je počelo zalaziti, mi smo pili solidno ohlađenu graševinu, a naš je lađar, Hrvoje, koji govori vrlo korektan engleski, u jednom trenutku uzviknuo na hrvatskom: “Evo ga! Gledajte!” mašući rukom ulijevo.
Na krošnju polupoplavljenog hrasta upravo se spuštao veliki bijeli orao štekavac. Još nikada nisam vidio orla u divljini, pa sam ostao potpuno fasciniran, kao i Oz i Tony. Promatrali smo orla dok nije nestao iza zelenila. Minutu ili dvije kasnije ponovo se podigao, pa smo bolje vidjeli njegova veličanstvena, velika krila, da bi nestao negdje prema sjeveru, prema Mađarskoj. “Štekavci mogu imati raspon krila do dva i pol metra, a u Ritu živi 50-ak parova. Broj im stalno raste”, poučio nas je Hrvoje, ovaj put na engleskom, ponosnim glasom.
Princ Savojski
Osim orla štekavca, u tričetvrt sata na visokim i tamnim vodama Kopačkog rita vidjeli smo, izbliza, jednu energičnu vodenu zmiju, stotine i stotine gladnih kormorana i prilično velikog soma, koji je minutu ili dvije kružio oko čamca.
“Upravo je nevjerojatno da sve ovo postoji dva i pol sata vožnje od Zagreba”, konstatirao je Hodges.
Baranja je bezuvjetno najatraktivniji turistički iskoristiv dio kontinentalne Hrvatske. Baranja se svojom privlačnošću može uspoređivati s našim najpoznatijim obalnim destinacijama, kao i s Plitivičkim jezerima. Baranja, koju Tony Hodges za strana tržišta želi brendirati kao Hrvatsko Podunavlje, turistički je, međutim, potpuno nevalorizirana, i utoliko predstavlja naš glavni novi turistički resurs; naravno, za posve drukčiji model turističke industrije od onog jadranskog.
U ponedjeljak, 29. travnja, u Baranji sam boravio na predstavljanju novih berbi Podruma Belje. Belje se može pohvaliti s čak šest stotina hektara vinograda na jednoj, kompaktnoj površini, što nije osobito često ni u europskim okvirima, te s ultramodernom vinarijom, kapaciteta osam milijuna litara i vrijednom 150 milijuna kuna, koja doista jest state of the art i koja se sjajno uklapa u niske, valovite vinograde graševine i chardonnaya što je okružuju. U lijepo obnovljenoj staroj vinariji, u selu Kneževi Vinogradi, koju je 1697. godine podigao princ Eugen Savojski - otuda i moto “Princ hrvatskog Dunava” na etiketama beljskih vina - odležavaju uglavnom crne sorte: stara je vinarija puna drvenih bačvi, dok se u novoj, na Banskom brdu, nalaze isključivo inoksi. Podunavska bi graševina mogla postati prvi veliki hrvatski vinski izvozni proizvod. Belje je kadro plasirati više od milijun boca vrlo, vrlo dobre graševine, koja bi, primjerice, na policama britanskih trgovina trebala koštati oko deset funti.
Oz Clarke, autor jednog od najprodavanijih godišnjih vinskih vodiča na svijetu, i Tony Hodges, autor novog imidža beljskih vina, tog su neobično toplog ponedjeljka boravili u Baranji kako bi skupa s beljskim enolozima kušali čitav niz uzoraka nove graševine i kako bi, poslije teškog radnog dana, ustvrdili odgovara li stil berbe 2012. zahtjevima međunarodnog tržišta; može li se, dakle, nova Beljska graševina uspješno prodavati na britanskom, američkom, njemčakom ili poljskom tržištu.
Beljske su graševine sve do berbe 2010. bile teške, moćne, visokoalkoholne, rustikalne i ne odveć elegantne. Takva se vina teško mogu izvoziti, a i domaće tržište nije sklono bijelim buteljkama s više od 15 posto alkohola. Drastičan zaokret u stilu dogodio se s berbom 2011., kada su vina postala puno elegantnija, da bi 2012. godina precizno definirala dvije glavne značajke moderne podunavske (baranjske) graševine: svježinu i bogatstvo.