Goran Štrok se preinvestirao i zato se našao pred financijskim zidom koji nije mogao preskočiti. Hoteli su strahovito zahtjevna i istovremeno sporovraćajuća investicija, čovjek mora biti strahovito oprezan, rekao mi je Davor Lukšić kada smo razgovarali početkom jeseni u zagrebačkom hotelu Westin.
Obitelj Lukšić danas u svojem vlasništvu ima jedan od najvećih i najjačih turističkih portfelja u Hrvatskoj. Davor Lukšić, najmlađi je predstavnik čileansko-hrvatske dinastije Lukšić (Luksic) koja u Hrvatskoj posluje kroz svoju Excelsa grupu i prvi koji je odabrao Zagreb za svoje sjedište.
Veza s Hrvatskom
Davor Lukšić je 28-godišnji unuk čileanskog biznismena Andronica Lukšića Abaroe, nije rođen u Hrvatskoj i ne govori hrvatski jezik. Ni njegov otac nije rođen u Hrvatskoj.
Može li se njegova obitelj uopće smatrati dijasporom, pitao sam ga zato ove jeseni kada smo se pripremali za Vladin panel o investicijama dijaspore u Hrvatsku gdje je on bio jedan od pozvanih gostiju. Rekao mi je da je zahvaljujući djedu koji je često pričao o Hrvatskoj, razvio ”snažnu emotivnu vezu Hrvatskom”. Hrvatski mediji danas ga vole predstavljati kao najbogatijeg Hrvata čije se bogatstvo procjenjuje na 19 milijardi dolara. Riječ je o prilično slobodnoj procjeni jer, kako i sam kaže, obiteljsko bogatstvo teško je atribuirati pojedinom članu obitelji.
Zašto je došao u Hrvatsku? Kaže da mu se, nakon serije odličnih bankarskih i konzultantskih poslova poziv da preuzme poziciju na čelu hrvatskog biznisa obiteljske korporacije učinio ogromnim izazovom.
Prvo - zato jer je poziv značio da je stekao povjerenje obitelji, a s time i ulaznicu za tim vrhunskih menadžera koji vode biznise Lukšic grupe. Drugo - uvjeren je da su biznisi koje obitelj ima u Hrvatskoj izuzetno obećavajući. Zašto živi u Zagrebu, a ne u klimatski ugodnijem Dubrovniku? Zato jer je Zagreb tek dva sata udaljen od Londona gdje se još uvijek osjeća kod kuće, zato jer je na pola puta između Poreča i Dubrovnika, i zato jer je ipak življi od morskih sjedišta kompanije, a njemu je ipak 28 godina.
Rizik s pivovarom
Prihvatimo li ih kao dijasporu, najviše je u Hrvatsku investirala upravo obitelj Lukšić - samo u hotelski biznis ulilo se oko 600 milijuna eura obiteljskog novca. Lukšići su u Hrvatsku stigli na poziv prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana kojemu je imponiralo da bude u kontaktu s jednom od najbogatijih obitelji Latinske Amerike, ali Davor Lukšić danas kaže da je kupnja Karlovačke pivovare, prve obiteljske investicije u Hrvatskoj koja je tek bila izašla iz rata, bila veliki rizik.
- Djed je zapravio bio vizionar. Vidio je veliki potencijal u Hrvatskoj koju je volio zbog veza koje su se njegovale u obitelji, ali kao pravi biznismen nikada ne bi riskirao značajan novac da je mislio kako njegove investicije ne mogu postati profitabilne. Hoteli u vlasništvu Lukšića u Dubrovniku gdje danas drže kvalitativni vrh ponude i u Istri gdje teritorij dijele s Maistrom i Valamarom, od samog su početka poslovno postavljeni drukčije od ostalih - kao mašine za zarađivanje.
Čovjek u njima možda neće osjetiti puni šarm lokacije, ali oni nikada neće iznevjeriti visoka očekivanja razmaženog globalnog turista. Do preuzimanja Štrokovog lanca Adriatic Luxury Hotels, hrvatski hoteli u vlasništvu Lukšića bili su gotovo uniformni, ali danas su u poziciji da određuju standard hrvatskog turizma na njegovoj najširoj osnovi.
- Izuzetno cijenim sve što je Štrok napravio i njegovi hoteli će i dalje biti sam vrh naše ponude, ali i oni će se morati uskladiti s poslovnim načelima Grupe - kaže Lukšić.
Cilj je uvijek dobit
Lukšići su još u nečemo potpuno drukčiji od ostalih: “Mi radimo sa svojim novcem. Ne zadužujemo se”, rekao mi je Davor Lukšić.
Kao pridošlica u kompaniju - priključio se obiteljskom biznisu tek krajem ljeta ove godine - zasad je vrlo škrt u iznošenju planova, ali jasan kada je riječ o cilju: kada je riječ o biznisu konačni je cilj uvijek dobit, hoteli tu ne smiju biti iznimka.
- Imamo jasan koncept što želimo napraviti. Dubrovnik je prvorazredna destinacija, ali i on je prazan tijekom većeg dijela godine. Želimo li ostati u biznisu to moramo promijeniti - kaže.
U Gradu su mišljenja o sve većoj prevlasti Lukšića u Dubrovniku, ali i hrvatskom turizmu uopće, oštro podijeljena. Dok je dio građana zadovoljan već samom činjenicom da se sektor budi iz stagnacije, starim Dubrovčanima, danas smeta što kompanija na vodeća mjesta u hotelima dovodi mahom iskušane svjetske menadžere. Zašto to ne bi mogao raditi netko od “naših”, pitanje je koje postavljaju Dubrovčani koje smeta što grad gubi nadzor nad svojim najjačim izvorom prihoda. Dosad je odgovor Lukšića uvijek bio - zato jer ne možemo pronaći nikoga tko bi bio dovoljno dobar. Najmlađi Lukšić zasad ne želi o tome govoriti.
Potvrdu takvog stava prema obitelji osjetio sam i na terenu.
- Zašto Lukšići gradu ne plaćaju posebnu taksu za upotrebu žičare koja vozi na Srđ - pitao me taksist na putu za aerodrom. “Plaćamo poreze”, rekao mi je Lukšić kada sam mu prenio pitanje. “Da nema Srđa i Dubrovnika, ne bi bilo niti žičare”, rekao mi je taksist. Ali mi smo obnovili žičaru, kažu Lukšići...