Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon 19 godina suđenja oslobodio Splićanina Gorana Radanovića krivnje za ubojstvo i četiri teška ranjavanja. Radanović je 30. listopada 1995, da bi se zaštitio od uniformiranih napadača koji su njega i obitelj htjeli izbaciti iz stana, najprije zapucao, a onda i bacio ručnu bombu, usmrtivši jednog i ranivši četvoricu. Otkako mu je 1996. ukinut pritvor, Radanović je u bijegu, pa vjerojatno ni ne zna da mu je Hrvatska nakon toliko godina pravomoćno priznala pravo na samoobranu.
Goran Radanović početkom devedesetih dragovoljno se priključio obrani Hrvatske. Iako mu je otac Crnogorac bio vojno lice, Radanović je čitav život proveo u Hrvatskoj. U Splitu se rodio, odrastao, školovao se, pa i zaljubio - u Splićanku koja mu je, malo prije raspada bivše države, rodila dvoje djece. Kad je u Hrvatskoj buknuo rat, Radanović se kao dragovoljac odlučio javiti u hrvatsku vojsku i ratovati protv armije u kojoj je njegov otac proveo radni vijek. Prošao je teška ratišta u dalmatinskom zaleđu, vojne operacije u Unešiću, Grizeljima, Popovu Polju, Oluju. Suborci i zapovjednici 141. brigade pamte ga kao dobrog vojnika.
Otac potpukovnik
Njegov otac, danas pokojni Nedjeljko Radanović, umirovljen je u činu potpukovnika JNA 1986. Otada je češće bio u Crnoj Gori, a stan od 95 kvadrata u Splitu koji mu je još sedamdesetih dala vojska bivšeg režima ostavio je sinu, kako bi u njemu živio sa suprugom i dvoje djece.
Tih devedesetih Split nije bio ugodno mjesto za život pripadnika “pogrešne” nacionalnosti. Deložacije iz vojnih stanova bile su svakodnevica. U ulici Ruđera Boškovića, gdje je Radanović živio na kućnom broju 23, susjedi su već navikli na krikove i jauke usred noći te zvukove snažnih vojničkih čizama koje obijaju vrata legalno stečenih stanova. Radanovićeva obitelj, iako je Goran bio dragovoljac Hrvatske vojske, strepila je da takav scenarij neće miomići ni njih. Još tijekom 1992. i 1993. na vrata mu je dolazio bivši pripadnik IV brigade HV-a, s još desetak osoba. Tražili su njegov stan. Radanović im nije mogao udovoljiti.
- Ako izađem odavde, nemam ni ja gdje živjeti. Evo, ako imaš problem i nemaš kuda, doseli se ovdje i živi u stanu s mojom obitelji - rekao je. Nakon toga nitko iz “četvrte” više nije dolazio kod njega niti mu stvarao probleme, sve do 30. listopada 1995.
Oko 19 sati netko je pozvonio na ulazna vrata.
- Gorane, vani je garda - rekla je uplašena supruga. Ispred vrata stana bila su šestorica mladića, od čega četvorica u vojnim odorama. Nikoga od njih nije poznavao. Ipak, otvorio je. Muškarci su nahrupili u stan. Četvorica su sjela za stol u kuhinji, a Željko Rinčić ostao je na vratima s Radanovićem. Počelo je “uvjeravanje” i prema računici Feral Tribunea, “270 i neka nasilna splitska deložacija”. Prema kasnijoj sudskoj rekonstrukciji događaja, Rinčić je od Radanovića te kobne večeri grubo tražio da zamijene stanove.
Preplašena supruga
Rinčić je živio u susjednom ulazu, na petom katu, u stanu od tridesetak kvadrata u koji je uselio bespravno. Radanoviću, naravno, nije padalo na pamet pristati na tu suludu ponudu.
No, znao je što se po Splitu tih godina događalo kao i to da mora učniti sve da zaštiti preplašenu supruga i dvoje male djece od kojih je jedno bilo bolesno. Grozničavo je razmišljao kako smiriti napadače i kupiti malo vremena. Dogovorio je s napadačima da se nađu sutradan i uspio ih otpraviti iz stana. Odmah potom, Radanović je otišao susjedu i pozvao policiju. Došli su oko 20.25 sati. Sastavili su zapisnik, “smirili” okupljene i otišli. Stigla je i Vojna policija. Postupili su jednako. Kada se obitelj primirila, pogasila svjetla i polijegala u postelju, iz prvog sna u 22.30 prenula ih je duga, neugodna zvonjava na vratima. Nečija ruka je čvrsto nalegla na zvono i nije prestajala. Kasnija sudska rekonstrukcija događala pokazala je da je policija, nakon Radanovićeve dojave posjetila Rinčića na kućnoj adresi da bi ga smirila. Rinčić nije bio kod kuće, već s društvom u kafiću, a kad mu je supruga dojavila da se Radanović o njegovu posjetu i ponudi "drznuo" obavijestiti policiju, obuzeo ga je bijes. Pokupio je družinu iz kafića i odjurio pred vrata obitelji Radanovć.
Prijetnje i udarci
Ne puštajući zvono, Rinčić se derao da je stigla “72. bojna Vojne policije” i prijetio. Uslijedili su snažni udarci po vratima. Radanovićeva supruga, paralizirana od straha zagrlila je djecu, a Goran je, ne znajući što bi, u spavaćoj sobi dograbio pištolj i bombu “kašikaru”.
Vrata su odjednom uz tresak pala na tlo, a muškarci nasrnuli u stan. Počela je paljba. Radanović je iz poluautomatskog pištolja ispalio najmanje tri metka u smjeru izbijenih vrata, od kojih je jedan pogodio Željka Rinčića i teško ga ranio. Zapucao je iz pištolja u unutrašnjost stana i Ivica Miletić. Jedan je metak Radanovića pogodio u desnu ruku i desnu stranu prsnog koša. Skljokao se na pod, ali je tako ranjen uspio aktivirati i u ulazni hodnik baciti ručnu bombu M-75. Davor Zovko ostao je na mjestu mrtav, Damiru Papiću krhotine su otrgnule desnu ruku, a Ivica Miletić teško je ozlijeđen.
Prebacivanje u pritvor
U kasnijem sudskom postupku Radanović je rekao kako se događaja slabo sjeća. Netko je pozvao policiju i hitnu pomoć, dojurili su i aktivisti nevladinih udruga. Medicinska sestra iz splitske bolnice, novinaru Feral Tribunea rekla je da su čak i u bolnici pokušali ubiti ranjenog Radanovića. Dok je pred vratima njegove bolničke sobe stražario vojni policajac, napadač je u nju pokušao ući kroz prozor.
Radanović se fizički oporavio, nakon čega je prebačen u pritvor. Međutim, čim je 1996. pušten iz pritvora, spakirao je kofere i nestao s obitelji. Njegovi bivši susjedi čuli su da je otišao Njemačku.
Otada ga traže svi: policija koja ga je skinula s tjeralice tek 2012., kada ga je Županijski sud u Splitu nepravomoćno oslobodio, Jadran Franceschi, njegov odvjetnik određen po službenoj dužnosti da mu javi kako je pravomoćno oslobođen optužbi za ubojstvo i pokušaje ubojstva. Tražili su ga i novinari Jutarnjeg, ali Radanoviću ni traga.
A što se događalo sa stanom Gorana Radanovića? Nakon što je 1996. s obitelji u životnom strahu pobjegao iz Hrvatske, uslijedio je novi pokušaj njegova otimanja. Ovoga je puta to pokušala - Republika Hrvatska. Krajem devedesetih država je službeno obila i zapečatila vrata Radanovićeva stana uz obrazloženje da mu se stanarsko pravo oduzima “zbog ogluhe”, iako je ta ista država znala da Radanović nije u stanu zbog straha za goli život, a ne zato jer ne želi stanarsko pravo. U istom obrazloženju nadležna državna tijela su proturila i obrazloženje da je Nedjeljko Radanović, Goranov otac na čije je ime dodijeljeno stanarsko pravo, stan napustio 1991. “zbog političkih uvjerenja i neslaganja s demokratski izabranom vlasti”, iako je Nedjeljko Split napustio kako bi stan ostavio sinovljevoj obitelji.
Odvjetnik Jadran Franceschi igrom slučaja dobio je, po službenoj dužnosti i slučaj oduzimanja stana, pa je državu uspješno pobijedio i dokazao da je “ometala tuđi posjed” i “nezakonito uzela stanarsko pravo”.
I dok Radanovića danas u Splitu čeka stan i status slobodnog čovjeka, mentalitet dijela njegovih susjeda ostao je “zamrznut” u devedesetima. Jedna od susjeda iz njegova ulaza u suzama je dočekala oslobađajuću presudu. Nije joj, kazala nam je, jasno kako je sud mogao osloboditi ubojicu “onako dobrog dečka i ranjavanje divnih ljudi”.
Gorana Radanovića danas, 19 godina nakon mučnog događaja, čini se više ne zanima ni oslobađajuća presuda, ni domovina koju je bio spreman dragovoljno braniti, ni stan zbog kojeg je ubio i gotovo bio ubijen. Daleko od svega, nastoji zaboraviti. Njegov slučaj je, međutim, podsjetnik na jednu od mračnijih epizoda prve polovice ratnih devedesetih - na stotine, čak tisuće obitelji koje su naoružani vojnici izbacivali iz stanova i kuća u Zagrebu, Splitu, Karlovcu, Osijeku i drugim gradovima pod nadzorom hrvatskih vlasti. Riječ je mahom o umirovljenicima nekadašnje JNA, članovima njihovih obitelji ili osobama koje su u vrijeme bivše države u JNA obavljali civilnu službu, ali i o onima koji stanove nisu dobili od JNA, već su naprosto bili “pogrešne” nacionalnosti ili oženjeni onima “pogrešne” nacionalnosti. Riječ je o ljudima koji u ratnim vremenima nisu sudjelovali ni u kakvoj pobuni, ali su grubo izbacivani iz stanova.
Pobijedio je državu
Za razliku od današnjih aktivista Živog zida - koji se štiteći žrtve deložacije sukobljavaju s regularnom mirnodopskom policijom - tadašnji aktivisti, pripadnici HHO-a, Dalmatinskog komiteta, Građanskog odbora za ljudska prava i drugih nevladinih organizacija svojim su tijelima žrtve deložacije pokušavali štiti od do zuba naoružanih vojnih skupina koje su upadale u stanove, vojne policije, regularne policije i državnih tijela koja su sve to prešutno podržavala. Naoružane vojne skupine u stanove su upadale najčešće bez ijednog dokumenta u rukama, ponekad s odlukom famozne stambene Komisije MORH-a, i u pravilu bez sudske presude. Tonči Majić, predsjednik Dalmatinskog komiteta, danas kaže da bi o vojničkim deložacijama i ljudskim dramama u Splitu kojima je kao aktivist u prvoj polovici devedesetih svjedočio i pokušavao ih spriječiti, mogao napisati podeblju knjigu.
“Sjećam se prve deložacije čija je žrtva bila Jadranka Polović, koja je s mužem bila podstanar u jednom vojnom stanu. Nakon tih prvih izbacivanja iz stanova državna tijela nisu reagirala", prisjeća se Majić, dodajući da je provalnicima postalo jasno da država stoji iza njih. Najviše upada u Splitu dogodilo se od početka 1993. do proljeća 1994.
“Meta napada najčešće su bili vojni stanovi u kojima su živjele samohrane majke s djecom. Upadalo se najčešće noću, nakon prijetećih telefonskih poziva i uvreda. Onima koji nakon višekratnih prijetnji nisu sami otišli, lupali bi na vrata, a potom ih otvarali vojničkom čizmom. Najviše upada bilo je vikendom, a u jesen 1993., kad je stanje bilo najgore, događalo se 10 do 15 deložacija samo preko jednog vikenda. Bilo je dana kad bi šačica nas aktivista koji su se usudili suprotstaviti deložacijama, trčali s jedne deložacije na drugu".
Metoda je, opisuje dalje Majić, u pravilu bila sljedeća: naoružani vojnici upali bi u stan, a netko od prestravljenih ukućana ili susjeda nazvao bi policiju. Dolazile bi i vojna i civilna policija. Napravili bi zapisnik, ali provalnike ne bi izbacivali iz stana već bi konstatirali kako oni nemaju ovlasti utvrđivati tko je u stanu bio prije - stanari ili provalnici te da to mora riješiti sud. Ostavili bi i jedne i druge u stanu, a pola sata nakon što bi vojna i redovna policija otišle, naoružani provalnici bi nekome od ukućana prislonili cijev na sljepoočnicu ili bi ih naprosto iznijeli iz stana i nakon toga promijenili bravu. U nekim bi slučajevima vojna policija od stanara tražila da pođu s njima u Loru dati iskaz, a kad bi se vratili u stan, uljezi bi već promijenili bravu.
Uvrede i prijetnje
Salve prijetnji i uvredatrpjeli su i aktivisti. Nije, međutim, uvijek završavalo samo na uvredama. Kad je u siječnju 1994. pokušao zaštiti ženu koja je nakon razvoda s dvije kćeri ostala živjeti u vojnom stanu, Majića su vojnici provalnici premlatili i iznijeli van iz stana.
Oružani upadi u splitske stanove počeli su, prisjeća se Majić, jenjavati negdje u veljači 1994. “Nakon što sam na deložaciji pretučen, predsjednik HHO-a Ivan Zvonimir Čičak pozvao me u Zagreb na konferenciju za novinare”, kaže predsjednik Dalmatinskog komiteta i dodaje da su se oružani upadi u splitske stanove prorijedili nakon te konferencije te nakon jedne reportaže emitirane na švicarskoj televiziji. Švicarsku TV ekipu Majić je odveo k obitelji u ulici Ruđera Boškovića za koju su primili dojavu da će biti deložirana. “Sjećam se te žene s djetetom koje je od trauma zbog učestalih prijetnji i upada vojske u zgradu mokrilo u krevet i bake sa glavom u zavojima puštene iz bolnice nakon teške operacije. Švicarski novinari su razgovarali s njima, a usred razgovora u stan je upala vojna policija i sve nas odvela na ispitivanje u Loru. Satima su nas ispitivali i tražili od ekipe da im preda kazetu, ali oni su odbijali, a policajci se ipak nisu usuđivali oduzeti je na silu. Mene su pustili prvog nakon četiri sata, a kada sam alarmirao švicarsku ambasadu, novinari su pušteni. Kazetu nisu ponijeli u Švicarsku zbog straha od oduzimanja na granici, nego ju je nešto kasnije odnio jedan splitski novinar”, ispričao nam je Majić.
Švicarska je televizija emitirala desetominutnu reportažu o upadima vojnika u stanove u hrvatskim gradovima. Prenijele su je i još neke europske televizije, a zatim i HRT u Merlićevoj “Slikom na sliku”, u kojoj je konstatirano da se Hrvatska osramotila jer je reportažu u Europi pogledalo oko 4,5 milijuna ljudi. Nakon toga vojni upadi u splitske stanove su se, tvrdi Majić, prorijedili, a prestali su kad je u svibnju 1994. zapovjednik Vojne policije Mate Laušić izdao pisanu zapovijed. Zapovjedio je da u slučaju vojnih upada u stan na mjesto događaja mora izaći specijalna jedinica vojne policije s dugim cijevima i izbaciti provalnike. Time je van snage stavljena njegova ranija zapovijed, prema kojoj je vojna policija u takvim slučajevima samo izlazila na događaj, napravila zapisnik, ostavila i stanare i provalnike u stanu uz izgovor da slučaj mora riješiti sud.
“Nakon nove Laušićeve zapovijedi ti su događaji u Splitu prestali”, kaže Majić i dodaje: “jedan jedini papir bio je, dakle, dovoljan da se oružani upadi u stanove prekinu. To nije učinjeno ranije jer je nekome odgovaralo stvaranje atmosfere straha i panike. Očito je da se kod stanara koje se željelo izbaciti želio stvoriti osjećaj bespomoćnosti i natjerati ih da sami bježe”. Sjeća se i kako su mu neki od deložiranih govorili da su nakon izbacivanja osjetili čak i olakšanje.
Tonči Majić kaže da je od tadašnjeg šefa vojnog tužiteljstva u Splitu Mladena Bajića dobio podatak da je u prvoj polovici devedesetih tome tužiteljstvu kaznene prijave podnijelo oko 300 obitelji - žrtava vojničkih deložacija. Majić, međutim, smatra da je njihov stvarni broj daleko veći jer je većina deložiranih nakon prijetnji bez tužbi napuštala ne samo stanove, nego i Hrvatsku.
“Točan broj žrtava vojničkih deložacija u Hrvatskoj nepoznat je. Prema procjenama nevladinih organizacija čiji su aktivisti nastojali zaštiti ljude od deložacija, u Hrvatskoj, bez Istre, iz stanova i kuća izbačeno je oko 3000 obitelji. Ako svaka od njih u prosjeku ima tri člana, ispostavlja se da je oko 10.000 ljudi u gradovima pod kontrolom hrvatskih vlasti izbačeno iz stanova u prvoj polovici devedesetih”, tvrdi Majić. On napominje da je slučaj Gorana Radanovića s početka priče slučaj zakašnjele i netipične deložacije, jer naoružane vojne skupine u pravilu nisu upadale u stanove u kojima je bilo muškaraca kadrih obraniti obitelj.
Pokušaj samoubojstva
Priče zagrebačkih aktivista iz HHO-a, Građanskog odbora za ljudska prava i drugih o deložacijama u Zagrebu ili Karlovcu tijekom devedesetih, jednako su mučne kao i splitske. Predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava Zoran Pusić danas više ne zna broja deložacijama koje je kao aktivist pokušao spriječiti. “Živo se sjećam pokušaja deložacije obitelji s desetog kata u ulici Bruna Bušića u Zagrebu. Muž je bio umorivljeo vojno lice, srpske nacionalnsoti, a žena je bila Hrvatica. Sjećam se da je cijeli njihov stan bio oblijepljen svetim sličicama, a na ulaznim vratima bio je zalijepljen predizborni pakat HDZ-a. Žena je bila toliko očajna da se u jednom trenutku zatrčala prema balkonu i htjela se baciti s desetog kata. Suprug je, srećom, pojurio za njom i u zadnji tren je obuhvatio oko struka. Dovukli smo je u sobu i nekako smirili, dok nije došlo vozilo hitne pomoći.”
U prisilnoj deložaciji zaposlenice bivše Vojne bolnice Vesne Mošec i njezino dvoje malodbobne djece iz stana kojeg joj je dodijelila vojna bolnica u Maksimirskoj uluci u Zagrebu, Pusića je zajedo s aktivistom Kazimirom Miculinom premaltila policija. “Mi aktivisti smo posjedali po podu hodnika i fizički sprječavali redovnu policiju da izbaci samohranu majku”, priča Pusić. “Nakon pet sati jedan od policajaca je izgubio živce i počeo udarati aktivista. Skočio sam i rekao - ako nekoga misliš tući - tuci mene. Počeli su me mlatiti, branio sam se. Na kraju su me srušili na pod, i stavili mi lisice. Dok su me vodili niz stepenice, policajac koji je hodao ispred mene još me je par puta udario u trbuh. Strpali su nas u maricu i priveli na ispitivanje. Na sljedeću deložaciju, na uglu Savske i Vukovarske, u znak solidarnosti, nama aktivistima pridružila se i skupina oporbenih saborskih zastupnika među kojma je bio i Vlado Gotovac”, kazao je Pusić.
Ministarstvu obrane uputili smo pitanje koliko je prema njihovim podacima u Hrvatskoj 1991. stanova MORH preuzeo od bivše JNA, koliko je stanara iz tih stanova u ratnim godnama prisilno izbačeno, koliko su tužbi deložirani stanari podignuli i koliko su presuda do danas dobili. Odgovor do zatvaranja ovog broja Jutarnjeg, nismo primili.