Na samom početku 90-ih u 30 najvećih osječkih tvrtki radila je 26.371 osoba. Dvadeset godina kasnije, početkom 2010., 11 od nekadašnjih 30 tvrtki više nije postojalo, u dvije je otvoren stečaj, a preostalih 17 zapošljavalo je tek 4606 radnika. U dvadeset godina, dakle, u četvrtom po veličini gradu u Hrvatskoj, motoru koji je za sobom povlačio razvoj cijele Slavonije, ugašena je gotovo polovica industrijskih tvrtki, a zajedno s njima nestalo je 21.765 radnih mjesta.
Tvrtke sa stoljetnom tradicijom, poput tvornice namještaja Mobilia, Tvornice žigica Drava, Svilane ili Tvornice kože više ne postoje, a od nekadašnjih giganata, kao što je bila Osječka ljevaonica, koja je početkom 90-ih prošlog stoljeća zapošljavala 3200 radnika, ili Metalna industrija Standard, gdje je bilo zaposleno 1055 osoba, ostale su tek blijede sjenke sa 102, odnosno 141 zaposlenim.
Nazadovanje
Zoran Kovačević, predsjednik Gospodarske komore Osječko-baranjske županije, navest će dva razloga te turobne slike: rat i “nešto žešću privatizaciju”. Osijek i osječko-baranjska županija, a u širem smislu i Slavonija i Baranja, objašnjava on, u odnosu na godine prije Domovinskog rata, u regionalnom su ustroju zbog ta dva razloga nazadovali za jedno mjesto.
“Na ljestvici gdje je Zagreb uvijek bio bez premca slijedili su Split i Rijeka, s tim što je jedno vrijeme Osijek bio ravan Rijeci. Međutim, unatrag 15 godina Istra, odnosno Pula sa svojim okruženjem, pretekli su Osijek koji je sada na petome mjestu u Hrvatskoj”, objašnjava Kovačević.
Pustoš koju je ostavio rat najvidljivija je na krajnjem istoku Slavonije. Dok je 1990. samo na tadašnjem području općine Vukovar (što se otprilike može usporediti s današnjim područjem grada Vukovara) bilo zaposleno 30.746 osoba, dva desetljeća kasnije, u cijeloj Vukovarsko-srijemskoj županiji, kamo uz Vukovar spadaju još tri grada - Vinkovci, Županja i Otok - radi tek 17.387 osoba. Ništa bolje nije ni na zapadnom kraju Slavonije - od prvih 100 privrednih subjekata u Virovitičko-podravskoj županiji, koliko ih je radilo 1998., dakle kada je rat već završio, 12 godina kasnije, 2010., propale su čak 32 tvrtke. Među njima i takvi divovi kakva je bila slatinska drvoprerađivačka industrija Gaj s više od 1100 zaposlenih. Samo u toj, najzapadnijoj slavonskoj županiji, u 12 je godina u propalim tvrtkama posao izgubilo 3488 ljudi. U onima s tog popisa koji su nastavili raditi broj zaposlenih, pak, smanjio se za još 2212 radnika.
Iako je zbog današnjeg administrativnog ustroja Hrvatske, različitog od onog koji je bio do osamostaljenja, teško doći do preciznih usporedbi, neke su komparacije ipak moguće. Geografskom pojmu Slavonija do rata je najbliža bila tadašnja Zajednica općina Osijek, u čijem je sastavu bilo ondašnjih 14 općina - na istok do Vukovara, na zapad do Nove Gradiške. To područje danas bi, teritorijalno, bilo usporedivo s četiri slavonske županije (Osječko-baranjskom, Vukovarsko-srijemskom, Požeško-slavonskom i Brodsko-posavskom), dok je peta slavonska županija, Virovitičko-podravska, ranije bila podijeljena na Zajednicu općina Osijek i Zajednicu općina Bjelovar. Kada bi se, dakle, pojam Slavonije teritorijalno odredio na taj način, usporedba koliko je prije rata na tom području bilo zaposlenih s brojem ljudi koji rade danas bila bi potpuno poražavajuća: 1990. radila je 257.721 osoba, a danas ih je tek oko 160 tisuća, ili gotovo sto tisuća manje!
Tisuću kuna manje
Što se to, dakle, dogodilo sa Slavonijom? Zašto je 2003. u Osječko-baranjskoj županiji BDP po stanovniku bio tek 2775 američkih dolara, dok je hrvatski prosjek iznosio 6305, odnosno za Slavoniju nedostižnih 9174, koliki je bio u Istarskoj županiji?