Nisu znali što očekivati. Većina njih nikada nije bila puno dalje od svojeg sela ili gradića. Ako su išli na more, išli su uglavnom na Krim - na koji sada više nisu mogli ići, kako su im odrasli objasnili - a sada ih je autobus vozio prema Hrvatskoj, zemlji čiji su jezik mogli donekle razumjeti, za koju su čuli da je također bila u ratu, ali puno prije nego što su se oni rodili, te da je sada dio Europe, da je lijepa i ima divno more.
A onda se autobus počeo spuštati nakon tunela Sveti Rok i pružio se pogled na Jadran koji se ljeskao na suncu. Ushićenje, uzdasi, iznenađenje i oduševljenje koje je zavladalo autobusom, dječje iskreno, nenamješteno, prenulo je iz sna njihove odgajatelje koji putuju s njima, a organizatoru dolaska ukrajinske djece Ivici Piriću gotovo izvuklo suze. Putovao je s ovom djecom od početka, otkako su se ukrcali u autobus.
Djeca rata, djeca čiji su roditelji stradali ili kojima su tate na fronti, prvo su se sramežljivo držala podalje od čovjeka za kojega su znala da ih vodi na daleko ljetovanje. Prvo su se iznenadili kada je sjeo s njima u autobus, a onda su mu, malo po malo, počeli prilaziti. Do dolaska u Makarsku već je znao svima imena. Kako su se morski krajolici pred njima smjenjivali na prozoru autobusa, djeca su se osjećala slobodnije, pa i sretnije. Bio je to osjećaj koji dugo nisu imali. U isto vrijeme u njima se javila i neka čudna nada. Rekli su im da se ovim dijelom zemlje prije samo dvadesetak godina nije moglo putovati jer nije bilo autoceste, a zemlja je bila u ratu. Sada tome nema traga. Možda će, prošlo je u tom trenutku djetinjim glavama, tako jednom opet biti u Ukrajini. Možda će opet vidjeti svoj Donjeck, svoj Luhansk. Možda više neće biti privremeno na nekome drugom mjestu, dok se situacija ne smiri. Upravo u tom trenutku vozač autobusa promijenio je kanal na radiju jer su počinjale vijesti. Prva, prijelomna vijest bio je početak novih sukoba u Ukrajini.
Velikodušni ljudi
Ivica Pirić, koji je bio u Hajduku, Zagrebu i pred kraj aktivne karijere u Nogometnom klubu Split, igrao je nogomet u Ukrajini, a poslije je, kao nogometni menadžer, opet puno vremena provodio u svojoj drugoj domovini.
Ivica Pirić, organizator putovanja i bivši nogometaš
Smatrao je da je najmanje što može napraviti u ovoj ratnoj situaciji pomoći najmlađima. Prvi plan bio je dovesti pedesetak ukrajinske djece u Hrvatsku. Od travnja, kada je najavio svoju akciju, do danas broj se utrostručio. A u kolovozu dolazi još jedna grupa. Kaže mi da je kroz ovu akciju svašta naučio, od lošega do dobroga, te da je shvatio da ima kvalitetnih, velikodušnih ljudi koji su uvijek spremni pomoći. Oni mu se i dalje javljaju s idejama o proširenju akcije. Spominje mi kako se oko smještaja djece jako angažirao jedan visokopozicionirani HDZ-ovac, koji zasad ne bi o tome javno govorio, a oni koji su se na početku razmetali velikim riječima, a kasnije nestali, nisu, kaže, ni vrijedni spomena. Pitam ga kako to da Darijo Srna, najpoznatiji hrvatski nogometaš u Ukrajini, nije dio ove akcije, jer bi to bilo očekivano - a njih dvojica su i vjenčani kumovi. Diplomatski mi odgovara da to moram pitati Srnu. Za dolazak djece zahvalan je svećenicima iz svetišta Vepric, domaćinima, braći Pivac, makarskim hotelima Rivijera i Miramare te dnjepropetrovskoj humanitarnoj organizaciji Dopomoga Dnjipra, čiji su osnivači ukrajinski oligarsi Igor Kolomojski i Genadij Korban. S djecom je dan proveo i ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko.
“Ovako pristojnu djecu još nisam vidio”, govori mi jedan konobar u makarskom hotelu Miramare, na rivi, dok gledamo kako djeca ručaju za dugačkim stolovima. Pričaju mi kasnije kako djeca, sva redom, kada dođu na ručak ili večeru pristojno pozdravljaju. Nikada iza sebe ne ostavljaju nered. Opušteni su, ali ne glasni; djevojčice su dotjerane, nose trendy šeširiće, došaptavaju se među sobom i gledaju prema dečkima. U pozadini cvrčci i moćno Biokovo. Prevruće je za plažu, a mnogi od njih još ni ne znaju plivati, pa se zasad srame odlaska na more.
Tata na prvoj crti
Olena Kolodij, 11-godišnja djevojčica, kaže mi da još ne zna plivati, ali da će naučiti dok je ovdje. Iz područja je Dnjepropetrovska, tata joj je na prvoj crti. Kada o njemu govori, djevojčica se uozbilji. Priča mi o tome kako nije puno znala o Hrvatskoj prije, da se iznenadila kada je vidjela lijepo more; priča o putovanju, svojim prijateljicama i planovima što će sve raditi dok je tu. Dobrodušni, široki osmijeh tada ne skriva s lica.
Ukrajina gori
Ali, odjednom kao da joj je sve ovo čime je okružena, sva ta prirodna ljepota, sve to more, iščeznulo pred sjećanjem na tatu.
“Znate”, počne stidljivo. “Meni je ovdje stvarno divno, ljudi su prema nama predivni, hrana je super, ali sve bih ja ovo dala, svega ovoga bih se odrekla istog trena samo da mi tata dođe kući i da bude mir”, kaže ozbiljno lijepa djevojčica i odmakne pogled u stranu, u mislima s tatom koji je negdje s puškom. Odjednom, opet je u svojoj zemlji, opet je dijete uplašeno budućnošću.
S mamom se čuje, s tatom, dok je na bojištu, ne. Nedostaje joj i voljela bi da on može vidjeti gdje mu je kćerka. Zamišlja. Djeca su čula da su borbe opet počele i da Ukrajina ponovno gori. Marija Kolpakova, koja se ne razdvaja od Olene, a godinu je starija, priča mi da i odrasli i djeca samo o tome govore.
“Bojim se. Bojim se da će doći neki ljudi i da će pucati po nama, da će doći do naših kuća i da ćemo bježati. Strašno se toga bojim. Ovdje mi se čini da sam daleko od svega, da sam sigurna, ali kad smo doma, osjećamo se nesigurno. Djeca između sebe svašta pričaju, a tate su nam na fronti. Najviše se za njih bojimo”, govori Marija.
Otkako se u Ukrajini zaratilo, tisuće su djece ostale bez roditelja. Prema podacima koji su dostupni, poginulo je, na obje strane, ne manje od 60 djece. Sveukupno je smrtno stradalo pet tisuća ljudi. Ukupno je 500 djece evakuirano iz najugroženijih područja koja su zahvaćena ratom, oni koji su ostali bez roditelja smješteni su u sirotištima, od kojih su mnoga improvizirana, sklepana nabrzinu. Strah je jak. Prema procjenama Gabrielle Akimove, koja radi za UN, oko 100 tisuća djece u Ukrajini treba neku vrtu psihološke pomoći prema službenim podacima UN-a. Ona pak smatra da ih barem pet puta toliko treba razgovor sa stručnim osobama jer su uplašena i ne shvaćaju što im se dogodilo i kako nastaviti život.
Almira Macjuk
“Ja se sve nadam da je ovo neki ružan san. Sve mislim da će se dogoditi da se probudim s mamom i tatom i da je sve kao što je bilo prije. Ne razumijemo zašto se sve ovo događa. Ali, vjerujem da je to ružan san. Možda kad se vratim kući tako i bude. Svi mi djeca o tome govorimo, i svi mislimo isto”, kaže crnokosa Almira Macjuk.
Olena Ševčenko, odgojiteljica s učenicima Elmirom Macjuk, Kirilom Jackivom, Olenom Kolodij i Marijom Kolpakovom
Među stotinu i pedeset ukrajinske djece, koliko ih je trenutno u Makarskoj, najviše ih je s područja zahvaćenih ratom ili onih koja su blizu sukoba. Tu su i djeca koja su već na najstrašniji način osjetila rat. Oni kao da uživaju posebnu, jaku emotivnu zaštitu svojih malih prijatelja. Za njih je možda dobro da više nisu u okruženju rata, ali djeci čiji su roditelji ranjeni ili su u ukrajinskom ratu stradali teško je gdje god da su. Njihovi odgojitelji - a brižna Olena Ševčenko stalno je uz djecu i kad smo dulje zadržali Olenu i Mariju zbog razgovora i snimanja, zvala je da provjeri gdje su djevojčice i jesu li gladne, da im pripremni ručak - nastoje da dan provedu što manje misleći o onome što se događa kod kuće. O situaciji u Ukrajini, a sukobi su upravo eskalirali, zato govore između sebe, da djeca ne čuju, da ih to dodatno ne uznemiri.
Prvi intervju
Djecu od 11 godina, dok sjede na terasi i gledaju u ljupku makarsku vizuru, teško je ispitivati o ratu. Marija i Olena sjede prekoputa mene, ravnopravno, gledaju me u oči dok odgovaraju na pitanja i pune su iščekivanja jer je ovo njihov prvi intervju pa se čak osjećaju važno, možda i pomalo ponosno. “Ovdje ima djece iz istočnih dijelova Ukrajine i s djevojčicama smo se odmah sprijateljile. A znate kakvi su dečki, oni se malo prave važni pa s njima i nisu nešto dobre”, kažu. Dečki pak ponosno nose ukrajinsku zastavu sa sobom - neka se zna odakle su.
Iz područja koja su najviše pogođena ratom, oko Donjecka i Luhanska, prema podacima UNICEF-a, živjelo je oko milijun djece. Od toga, još i prije rata, bilo je 14.500 siročadi ili djece koja su bila u domovima zbog nedovoljne obiteljske skrbi ili teške materijalne situacije, a 2600 ih je živjelo u domovima. Ti su domovi već i tada bili u lošem stanju jer novca nikada nije bilo dovoljno, a sada je puno toga sravnjeno sa zemljom.
Kako je kod kuće?
Stidljivom plavookom Kirilu Jackivu, kojem je 12 godina i koji više nije dijete, sunce je već zacrvenilo obraze. Češka se po glavi dok odgovara na pitanja i time me pomalo podsjeća na Kušanova Koka. “Mi smo se preselili iz mjesta u kojem smo prije živjeli”, govori mi Kiril šturim rečenicama. Tako je odlučila obitelj, a on, jedinac, poslušno je spakirao svoje stvari i preselio se u novu sredinu, blizu Dnjepropetrovska. Taj veliki ukrajinski riječni grad, gotovo u centru zemlje, postao je centar za izbjeglice iz istočnog dijela Ukrajine, ali u njemu se grupira i vojska koja kreće prema bojištu na istoku, jer je Dnjepropetrovsk strateški sada jako važan, iako sukobi nisu predaleko ni od njega.
“Nadam se da ću otići k baki na selo kad se vratim iz Hrvatske, da ćemo moći ići tamo. Tamo su mi prijatelji. Kod nas svi govore o ratu, i to utječe na nas djecu, na to kako se osjećamo. I mi se bojimo. Ne znamo što nas čeka”, kaže Kiril. Djeca ne upotrebljavaju izraze kao što su “teroristi, “separatisti”; ona samo kažu neprijatelji. Tko su neprijatelji? Oni koji pucaju po gradovima na istoku i na njihove tate. Razumiju to na jednostavan, običan način. Osjećaju da im je nešto strašno, nešto što se naziva ratom, počelo oduzimati djetinjstvo. Ovaj boravak u Hrvatskoj na dva tjedna će njihov život učiniti donekle veselijim, opuštenijim.Time će i povratak kući, koliko god da će mu se radovati, biti bolan. Naročito i zato što po izrazima lica starijih vide da se kod kuće nešto događa. I to nešto što ne sluti na dobro.